Pijane usne ne lažu: Jedan koncert, mnogo istina | Skaut Sport

Pijane usne ne lažu: Jedan koncert, mnogo istina

Bio je tog 11. jula u Mančesteru istinski praznik. Omiljeni sinovi grada, Noel i Liam Galager, ta dva razmažena derišta koja vole Siti više nego jedan drugog, konačno su se pomirili i vratili nam Oejzis. Prvi koncert u svom gradu posle 16 godina nisu smeli da propuste ne samo svi oni koji vole Oejzis, već i Siti, jer oni idu zajedno kao nokat i meso. A u masi, među više desetina hiljada glava, našle su se i dve poznate: Pep Gvardiola i Džek Griliš. Od jednog smo indirektno saznali veliku istinu, drugi je bio direktan.

14.07.2025. 15:38h

Main Article Image
Slika: Guliver/AP Photo/Jon Super

205

0

Muškarci ne pokazuju emocije. Pardon, pokazujemo samo sreću. To posebno znamo mi sa Balkana. Jednostavno smo, nažalost, tako naučeni. Problem je (ili nije) i što smo u velikoj meri naučeni da (pre)često konzumiramo serum istine – alkohol. Tada nam se neretko omakne i izleti iz nas nešto što ne bi trebalo. Mislim na emociju, ne na prethodno uneti alkohol i još ponešto što je ostalo tu. 

Malo je onih među fudbalskom elitom, tom mikrobiomu profesionalaca, koji vole da piju u većim količinama. Ili je bar malo onih koji to ne kriju. Predvodnik tih iskrenih je Džek Griliš, poslednja fudbalska rokenrola, koji je mnogima drag samo zbog toga što koristi svaku priliku da nabije nekoliko promila. Legenda kaže da se od one noći u Istanbulu i dalje nije otreznio, već se samo promućka i opet je pijan. Od tada smo ga, uostalom, veoma malo videli u dresu Sitija. Slučajnost? Šalu nastranu, sada je imao sjajan povod za to.

U Mančesteru se ovih dana dešava nešto epsko. Omiljeni sinovi grada, Noel i Liam Galager, ta dva razmažena derišta koja vole Siti više nego jedan drugog, konačno su se pomirili i vratili nam Oejzis. No, i dok nisu bili u ljubavi, njihov se „Wonderwall“ puštao na kraju svake utakmice na Etihadu. Ako ima bar neke vajde od toga što su se 2009. posvađali i rasturili bend, to je da su imali više vremena da prate utakmice Sitija tokom plodonosne ere. Noela smo toliko puta videli među gostujućim navijačima na stadionima širom Engleske, dok je Liam malko drugačiji, on je „previše kul“ da bude među običnom rajom. Njemu je u svečanoj loži Etihada smetalo kada su ostali prisutni malo glasniji. Ali je zato on bio najglasniji na Tviteru gde je, između čarki sa drugim korisnicima, pisao umetničke izlive genijalnosti.

Mlađani Noel i Liam u Sitijevim dresovima FOTO:X/FootballRemind
Elem, od 11. do 19. jula, travu u mančesterskom Hiton Parku tokom pet koncertnih večeri trebalo bi da izgazi nekoliko desetina hiljada nogu na povratničkoj turneji benda. Kako Oejzis i Siti idu kao nokat i meso, prvo je veče okupilo verne fanove benda, ali one kojima je nebesko plava boja u krvi. Svi ovi ostali koji ne dele istu navijačku strast sa braćom Galager su morali malo sačekati.

Uspelo je, doduše, njih par desetina do stotinu autsajdera da dođu do karata. To se dalo primetiti kada je Noel pozdravio, po njegovim rečima, najvećeg trenera svih vremena, dok se Liam istom klanjao, pa je usledilo par tihih „Buuu“, brzo ohlađenih sa „Who you fuckin’ booin’?“. 

Pep sa decom Noela i Liama Galagera FOTO:Instagram/genegallagher
Jer najveći trener svih vremena je bio tamo. I sada su otvorene sumnje dobile potvrdu – iako se mislilo da samo jednu ljubav ima, Pepu je Siti ušao u krv i gotovo. Tokom 10 berićetnih godina, Katalonac je postao pravi lokalac i u potpunosti prihvatio „Mancuniana“ u sebi. Sa retro dresom iz sedamdesetih, najslavnijeg doba kluba pre ovog sadašnjeg, i sa prelepom ćerkom Mariom, bio je srećan kao dete dok je iz sveg glasa pevao poznate stihove i snimao telefonom omiljene pesme za uspomenu. 

Da ste nekom navijaču Sitija pre 20-ak godina, pa čak i po Pepovom dolasku pre deceniju, rekli da će se najbolji trener u istoriji ovog sporta (a svi su argumenti zaista na njegovoj strani) u potpunosti identifikovati sa Mančesterom, sa Sitijem, sa njihovim navijačima, sigurno bi uzvratili sa „Are you taking a piss right now?“ A to, ta povezanost, bar se to ne može kupiti, bar to nije plaćeno toliko spočitavanim arapskim novcem.

Ne zna se da li je i Gvardiola uzeo neku pintu piva ili bar neku čašu vina, ali se zna ko jeste. Tu je negde u masi bio i Džek Griliš. Ne zna se i da li su se sreli, ali bi po sve bilo bolje da nisu jer bi to bio jedan od onih neprijatnih trenutaka koje svako želi da izbegne. Jer Pep njega nije želeo da vidi ni na avanturi u Americi, potpuno ga je precrtao. I zaista bi bilo bolje da se nisu videli jer to nije bio obični Džek Griliš, već pijani Džek Griliš. A da je došlo do susreta, moglo bi to da ode na obe strane – od najblažeg „A zašto ti mene ne voliš?“ do mnogo neprijatnijih reči.

Videlo se da je Džek bio raspoložen za istinu te večeri, da ga je udarilo na emociju. I ostalo je zabeleženo na snimku. Jedan je momak, navijač Sitija, samo želeo sliku sa njim i da mu da do znanja da jako ceni sve ono što je Griliš uradio u onoj sezoni sa tripletom kada je bio jedan od najvažnijih igrača. 

To je bilo dovoljno da popuste Džekovi zidovi brane i da, pod dejstvom seruma istine, potpuno otvori dušu: „Znaš šta, volim Siti više od svega. I znaš šta još volim više od svega? Sitijeve navijače. Najbolji su.“ 

Trebalo mu je to, trebalo mu je da skine teret sa srca, da to kaže nekome ko takođe istinski voli ovaj klub, a što ne bi smeo reći javno i trezan jer je, možda, previše ponosan. Ili jer to nije društveno prihvatljivo. A znate kako kažu – pijane usne ne lažu.

I za njega smo mislili da u njegovom životu postoji samo jedan klub, birmingemska Aston Vila. 

Istina je, ipak, da je Siti potisnuo ili potpuno zamenio i Džekovu i Pepovu prvu ljubav. I jedan i drugi su, ruku na srce, učestvovali u dizanju ovog kluba do nebeskoplavih visina i obojica su bili obasipani ljubavlju tokom tog perioda. A na čistu, iskrenu ljubav, niko ne može ostati imun.

I zaista je velika šteta što to sa Džekom u Sitiju nije u potpunosti uspelo, ma koliko bio sjajan u stvarima koje se ne vide brojkama u koloni golova i asistencija i ma koliko obavio lavovski deo posla maltene kao ving-bek u toj sezoni kada je osvojena Lige šampiona. Šteta je što se i sam, utisak je, zadovoljavao svim tim iznuđenim faulovima i sačuvanim posedima umesto da je stremio ka što većem broju golova i asistencija. Šteta je i što je možda to bila instrukcija Pepa Gvardiole, limitirajući time njegovu genijalnost. A najveća je šteta što mu nikad nije dao priliku na levoj osmici ili desetki da, kao majstor fudbala kakav jeste, pokaže svu svoju kreativnost, već je ostajao zalepljen uz levu aut-liniju. Jer valjda svi znamo da je Griliš sposoban za mnogo više od onoga što je pružio u „klubu koji voli više od svega“.

Nisu se uvek najbolje razumeli FOTO:Guliver/xMarkxCosgrove NewsxImagesx
Gde će i šta će sada Griliš, ne zna se, ali u Sitiju biti neće. Učestale povrede i prelazak na direktniji fudbal naterale su Pepa da ga se odrekne. Možda je ovom iskrenom izjavom malo pritvorio vrata za povratak u Vilu, mada mu neki još nisu oprostili odlazak u Siti, ali je valjda bilo dosta sa kažnjavanjem onih koji se usude da pokažu emocije. Time bi se nastavio narativ da je pokazivanje emocija slabost. A nije, nema veće hrabrosti od toga.

Ali da Džek ima još par godina ozbiljnog fudbala pre nego se profesionalno posveti sportu sa čašicom, ima. Iako definitivno ima kapacitete u tom drugom, bilo bi dobro da bar ne nadmaši čuvenog Gazu. 

A to između Džeka i Pepa... Pa, nadam se da će se obojica setiti naslovnog stiha pesme kojoj se Pep najviše obradovao na koncertu – „Don’t look back in anger“. Jer obojica su bili i ostaće deo Sitijevog „Wonderwalla“.