Skaut sport Mundijalske predikcije

Ko osvaja?

Vlaisavljević: Engleska. Malo navijački, malo zato što mi se sviđa hrabrost Tomasa Tuhela da već na startu uđe u zonu u kojoj Engleska tradicionalno najviše voli da se svađa sama sa sobom. Ostaviti kući dragulje poput Kola Palmera i Fila Fodena nije obična selektorska odluka, nego potez koji unaprijed traži ili veliki rezultat ili javno spaljivanje na lomači ostrvske javnosti.

Tuhel je ušao u priču u kojoj će mu svaki remi biti dokaz da je "njemački špijun", a svaka pobjeda podsjetnik da Engleskoj možda baš treba neko ko ne nosi sav njen istorijski teret na leđima. Zato bih, makar i iz inata prema toj staroj engleskoj panici, volio da uspije. Imaju kvalitet, imaju širinu, imaju Harija Kejna koji više nije samo kapiten bez velike završnice, nego čovjek koji zna kako se nosi težina najvećih utakmica. Ako Engleska konačno prestane da igra protiv sopstvenih trauma, ovo može biti njihov turnir. A Tuhel bi tada svima koji su ga dočekali kao tuđe tijelo u engleskom fudbalu mogao da odgovori na najljepši mogući način: peharom.

Objektivni Luka u meni, međutim, kada se malo skloni navijač, vidi Portugal i Brazil odmah iza Engleske, možda čak i kao najozbiljnije konkurente. Portugal ima generaciju koja djeluje dovoljno zrelo da konačno spoji talenat i rezultat, dok Brazil ima... DON Karla Anćelotija. Zato je navijački izbor Engleska, ali hladnija, objektivnija procjena kaže da su Portugal i Brazil veoma blizu vrha.

Ibrulj: Na svakom Svjetskom prvenstvu vrte se ista imena i ovaj put neće biti ništa drugačije. Nekoliko je baš ozbiljnih ekipa, ali meni u ovom trenutku najbolje izgleda Španija.

Bazdulj: Mislim da će Brazil da uzme titulu. Skoro je nevjerovatno da takva reprezentacija na posljednjih 5 prvenstava nije bila ni među prva 3. Bilo je to i objektivnih slabosti, ali na tom nivou sreća je uvijek važna. Vrijeme je da im Fortuna vrati dugove.

Subotić: Reći ću Engleska. Zašto? Zato što u njih malo ko veruje. Selektor Tomas Tuhel je odlučio da se odrekne usluga pojedinaca koji su i te kako bili viđeni na spisku, što bi moglo da znači da zna nešto što mi ne znamo. A nekada je ta atmosfera u ekipi baš onaj tas koji na kraju prevagne na jednu stranu.

Mrđinac: Francuska mi je ubedljivo najveći favorit da bude šampion. Jednostavno, premoćna odbrana i najmoćniji napad na svetu bi trebalo da anuliraju neke mane veznog reda koji je najslabija linija tima. Iskustvo Didijea Dešana je dodatni plus.

Ali lično, iako će mi postojanje Kristijana Ronalda i Rafaela Leaa otežati radovanje uspehu Portugala, ipak ću navijati za Portugal ukoliko oni stignu do završnice, što i očekujem. Previše je tu drugih igrača koje obožavam – Diaš, Nuneš, Mendeš, Vitinja, Neveš, Bernardo... Kada gledamo striktno startnih 11, možda su i jači od Francuske (vezni red Portugala je čista perverzija), ali Francuzi imaju mnogo dublji roster, što bi trebalo biti presudno.

Stojanović: Ako postoji kosmička pravda, onda će nakon 24 godine čekanja pehar završiti u rukama Brazilaca. Posebno bolno bilo je njemačko poniženje kada su bili domaćini, razočarali su i u Kataru, tako da nema sumnje da je ovo njihovo prvenstvo. O potentnosti ekipe suvišno je pričati. Ma kakva kosmička pravda, ovo je klasična klinačka želja, jer ko se nije divio "Pravom Ronaldu"?

Petrović: Brazil. Na turniru čak 31 reprezentacija ima selektora iz inostranstva, čak i velikani. Zanimljivo, nikada se u istoriji nije desilo da trener stranac donese Boginju nekoj naciji. Ko bi drugi mogao da sruši tradiciju do Karlo Anćeloti? Jedini osvajač svih elitnih klupskih pehara, serijski pobjednik, vanserijski rukovodilac svlačionice i sijeda fudbalska glava.

Brazil ima lijepu grupu za početak, sa euforičnim, ali nestabilnim Marokom, vjerovatno najslabijim učesnikom Haitijem i sjajnom Škotskom, a potencijalna ukrštanja u nokaut fazi mogla bi da budu povoljna za Selesao, ukoliko opravda ulogu favorita u grupi "C".

Pet mundijalskih ciklusa je prošlo od Ronaldovog plesa u Jokohami 2002, kao između posljednjeg Peleovog i Dunginog Mundijala. Skoro četvrt vijeka čekanja Brazilci su prekinuli upravo u Americi. Problem mogu biti bekovi, pogotovo desni, nakon povrede Veslija, ali tu je Danilo da uskoči, kao i finalu Kopa Libertadores. Direktni fudbal, Vinisijus i Rafinja, probuđeni Endrik, čvrsta premijerligaška sredina - može svašta da bude.

Babić: Brazil. Povratak na mjesto uspjeha za Brazilce. Nema ovaj „Selesao“ magiju koju je imala posljednja šampionska generacija iz 2002. godine, ali bi mogao da reprodukuje onu „nebrazilski“ osvojenu titulu iz 1994. godine. Dobro su pokriveni na svim pozicijama, imaju dovoljno napadačkog arsenala, a na klupi je stari lav Karlo Anćeloti. Vrijeme je za šestu zvjezdicu iznad grba

Šarović: Za moj pojam i shvatanje fudbala, mogu reći da su najkvalitetniji timovi po imenima nacionalne selekcije Francuske i Engleske. Znajući "sreću" Gordog Albiona iz prošlosti, izbor ovoga puta pada na Francusku. Iza većine igrača Engleske su naporne sezone sa dosta trošenja, kako fizičkog, tako i emotivnog te bi to moglo biti presudno na njihovom putu ka titulu šampiona svijeta.

Što se tiče Francuza, smatram da je to ekipa koja je najbolje popunjena na svim pozicijama, kako u odbrani, tako u veznom redu i napadu. Kako i ne bi kad sredinom gospodare Olise, Due i Čerki dok u napadu imate dvije zvijeri kakve su Dembele i Mbape. Ako njima ne bude išlo uvijek ih mogu zamijeniti Mateta i Barcola.

Motiv više za njih će biti poraz u finalu prethodnog prvenstva. Većina igrača su u top formi te mislim da bi trebalo da se desi čudo pa da Francuzi ne podignu "Zlatnu boginju" ovog puta.

Dark horse turnira?

Vlaisavljević: Mundijal uvijek nekome otvori vrata koja se prije prvog kola nijesu ni vidjela. Nekad to bude neka afrička reprezentacija, ona koja donese fizičku snagu, ponos i osjećaj da igra za mnogo više od samog rezultata. Ove godine lako bi to mogla da bude Obala Slonovače ili Kongo, baš kao što uvijek postoji prostor da neka manja latinoamerička selekcija, recimo Ekvador, napravi turnir koji preraste u priču ljeta.

Ipak, moj glas bi išao Norveškoj. Ne samo zbog Erlinga Halanda, jer njega svi već znaju, nego zbog toga što Norveška ima taj zanimljivi spoj snage, direktnosti i sve ozbiljnije fudbalske kulture. To je reprezentacija koja ne mora da glumi velesilu da bi bila opasna. Dovoljno je da bude kompaktna, hrabra i da svaku utakmicu uvede u ritam koji odgovara njenim najboljim igračima. Norvežani vole da igraju brzo prema naprijed, sa mnogo vertikalnih dodavanja i ranih ulazaka u završnicu. Kada osvoje loptu ne troše mnogo vremena na komplikovanje, već pokušavaju da što prije pronađu Halanda ili igrače koji dolaze iz drugog plana. Uz to imaju dovoljno fizičke snage da izdrže visok tempo i dovoljno kvaliteta u veznom redu da ne budu samo ekipa koja se brani i čeka kontru. Norveška djeluje baš kao ekipa kojoj bi jedan dobar start mogao da promijeni cijeli turnir. Teška grupa ali dobar raspored.

Ibrulj: Omiljeno i najteže pitanje. Vjerovatno niko nije toliko ozbiljan da može biti pravi dark horse, osvojiti prvenstvo, ali mislim da bi Japan mogao biti zanimljiv. Imaju dobru ekipu, kao i sve vanevropske ekipe malo manji pritisak i savršen sistem.

Bazdulj: Iz nekog razloga, puno očekujem od Kolumbije. Namučili su se u kvalifikacijama, naročito u prvom dijelu, nisu blistali u prijateljskim, ali znamo svi da je tempiranje forme ključno :) I, naravno, Dijaz.

Subotić: Bosna i Hercegovina. Možda malo subjektivno, ali želim da verujem da su eliminacije Velsa i Italije u baražu malo više dokaz kvaliteta, istrajnosti i posvećenosti, a malo manje sreće na penal ruletu. Pretpostavljam da „Zmajevi“ neće stići do polufinala, ali plasman među 16 ili eventualno osam najboljih ekipa na turniru, mogao bi da im donese ovaj epitet.

Mrđinac: Ovde sam u dilemi jer vidim dve takve ekipe, ali u drugačijem kontekstu. Belgiju, od koje su svi digli ruke posle godina izneverenih očekivanja, mogu da vidim i u polufinalu jer im se žreb baš otvara. Osim štopera, i dalje imaju veoma potentan tim kojim će, verovatno po poslednji put na Mundijalima, dirigovati maestro De Brujne. Odlični su bili i na pripremnim utakmicama. Ali ako govorimo o ekipi koja može daleko da dogura tako što će iznenaditi nekog od favorita, onda je to Ekvador. Odbrana im je jedna od najboljih na svetu, gotovo da ne umeju da prime gol, a klimatski uslovi im idu na ruku jer su na takve i navikli. Da se Mitoma i Minamino nisu povredili, našlo bi se mesto i za Japan.

Stojanović: Imam ih dva. Prvi je neko od domaćina turnira, najrealnije Meksiko i to kao nacija sa najozbiljnijom fudbalskom tradicijom među domaćinima. A domaći teren je domaći teren. Drugi dark horse, definitivno Iran. Zemlja u ratnom sukobu, u teškoj poziciji u svamom segmentu, pa se čini da je igranje na Mundijalu za tamošnje stanovništvo trenutno najmanja briga. E baš u tome leži najveća snaga Persijanaca. Nacionalno jedinstvo i igranje bez pritiska.

Petrović: Ekvador. Trikolori su na Mundijal stigli kao drugoplasirana reprezentacija južnoameričkih kvalifikacija, iza svjetskog prvaka Argentine, a ispred Kolumbije, Urugvaja i Brazila. Skoro dvije godine Ekvador nema poraz, a fabrika talenata Independijente del Valjea temelj je za uspjeh fudbala na obali Pacifika. Uz Pjera Inkapijea i Vilijama Paća Ekvador ima jednu od najboljih štoperskih linija, koju čine rivali iz finala Lige šampiona, tu je i Đoel Ordonjes koji se u dresu Briža predstavio u Ligi šampiona, Pervis Estupinjan koji će probati da zaboravi košmare San Sira. Na sredini terena oslonac Moises Kaisedo, njegova kopija Antoni Valensija i tinejdžer sa desetkom na leđima, Čelsijev Kendri Paes, od januara pridruženi član Rivera na pozajmici. Svi ovi igrači su iz savršenog Independijenteovog sistema. Ekvador je drugi najmlađi tim turnira nakon Obale Slonovače - 25 i po godina u prosjeku, razlika je minimalna u odnosu na Afrikance, a prosjek kvari najveći sin "el trija" kapiten Ener Valensija koji se duhom i energijom savršeno uklapa u tim argentinskog osobenjaka Sebastijana Bekasesea. Ener i dvojica golmana jedini su igrači sa makar 30 godina. Problem Ekvadora može biti teška grupa, upravo sa Obalom Slonovače, ali i sa Njemačkom i debitantom Kurasaom, samim tim i potencijalni teža pozicija u kosturu.

Babić: Senegal. Malo je reprezentacija koje imaju toliki motiv za dokazivanjem kao što ima afrički prvak kojem su oduzeli titulu. Kroz kvalifikacije su protutnjali, što i ne čudi s obzirom kakvu dubinu imaju na raspolaganju. Senegal je mnogo više od Manea i Kulibalija, koje su na prošlom Mundijalu zaustavili Englezi. Ovaj tim zaslužuje dobar plasman i ovo SP bi moglo biti to.

Šarović: Što se tiče ovog segmenta moj izbor će biti selekcija Švedske. Sa dva izuzetna napadača kakvi su Viktor Đekereš i Aleksandar Isak svačija odbrana bi morala da strahuje. Moramo uzeti u obzir da Đekereš za Švedsku igra dosta bolje nego za klub, na kraju krajeva on ih je i odveo na prvenstvo. Što se Isaka tiče, morao bi da pruži sve od sebe da se vrati u formu i smatram da bi ovo prvenstvo moglo da bude izuzetno plodno za njega. Šveđane sa klupe predvodi Grejam Poter, i pod njegovom palicom Švedska igra izuzetno pragmatično, sa dosta organizacije u igri i brzim kontrama koje često imaju veliki efekat na kratkim turnirima. Ekipa je fizički dominantna, krasi ih dobra igra u skoku kao i efikasnost iz prekida. Ne treba zaboraviti ni Lukasa Bergvajla i Entonija Elangu koji će Švedskoj sigurno dati više brzine i kreativnosti nego što su imali na prethodnim takmičenjima.

Najbolji strelac?

Vlaisavljević: Ako je Engleska moj kandidat za titulu, onda je Hari Kejn prilično očigledan izbor za najboljeg strijelca. Kod njega više nema one priče o napadaču koji samo puni mreže dok se ne pojavi velika utakmica. Kejn je odavno prerastao taj stereotip i postao igrač koji jednako dobro osjeća gol, prostor, saigrača i trenutak. U reprezentaciji u kojoj će se napad graditi oko njega, a protivnici često povlačiti pred engleskim pritiskom, Kejn bi mogao da dobije dovoljno situacija da napravi razliku. Penal, prekid, povratna lopta, šut sa ivice kaznenog, spuštanje između linija, sve je to njegov teren.

On nije samo završnica, nego i centar gravitacije engleskog napada. Ako Engleska ode duboko, Kejn će morati da bude jedan od glavnih razloga za to. A ako bih morao da biram nekoga iz drugog plana, onda bi to bio Donijel Malen, posebno ako nastavi dobar niz iz Rome i prenese taj osjećaj lakoće na reprezentativni fudbal. Svaki Mundijal ima tog jednog igrača koji prije turnira nije među glavnim kandidatima, a onda za dvije sedmice uhvati ritam u kojem mu skoro svaka prava prilika završi u mreži.

Ibrulj: Jasno da igrači iz ekipa koje odu do polufinala ili finala imaju više šanse, ali hajde da spojimo s još jednim crnim konjem - neka bude Luis Diaz. Kolumbija ima čudnu, pomalo divlju ekipu koja može otići daleko ako joj se stvari poklope.

Bazdulj: Hajde neka bude Raul Himenez. I na "dark horse" pitanju sam razmišljao i o Meksiku, ali eto, domaćin su, pa možda nije da ih se treba stavljati u tu kategoriju. Nekako vidim da Meksiko sigurno prolazi grupu, a u ove tri utakmice u grupi, imajući u vidu protivnike, ima dosta prostora za golove.

Subotić: Faktor iznenađenja - Memfis Depaj. Pretpostavljam da nije ni među 10 glavnih favorita za ovu titulu, ali možda bi mogao da zasija. Kao da je ispod radara prošla i još prolazi činjenica da je najbolji strelac u istoriji reprezentacije Holandije, a realno je i da bude prvi izvođač jedanaesteraca u svom timu. Pa, eto, možda mu se posreći.

Mrđinac: Smatram da niko neće biti ni blizu Embapea kada je u pitanju trka za najboljeg strelca. U grupi ima Irak, kao totalnog autsajdera, te Norvešku i Senegal koji su ofanzivno orjentisane ekipe. Sa takvim će se ekipama, barem po mojoj projekciji, sastajati i sve do finala, tako da bi, uz činjenicu da izvodi i penale, lagano trebalo da bude Zlatna kopačka turnira. Na ruku mu ide i to što se ostali glavni favoriti zadovoljavaju minimalnim pobedama, dok će Francuska svakog želeti da napuni do vrha.

Stojanović: Francuska će (u mojoj glavi) razočarati, ali Embape neće. Njemu ide titula najboljeg strijelca.

Petrović: Mikel Ojarsabal. Da volim Špance i da govorim objektivno, oni bi bili prvi favorit za titulu. Ulogu favorita mogli bi da imaju u svakom meču do polufinala. Čovjek koji bi mogao da se nadaje golova je kapiten Sosijedada, Mikel Ojarsabal, kom su rivali u grupi Zelenortska Ostrva, Saudijska Arabija i Urugvaj, a potom potencijalno Alžir, Kolumbija ili Hrvatska, potom Turska u četvrtfinalu. U dresu reprezentacije Mikel dobija super moći - daje golove i "malima" i velikima, na posljednjih pet utakmica spakovao je sedam komada. Uz podršku Jamala i Vilijamsa s bokova, Olma i Pedrija iza, mogao bi već u grupi da istakne kandidaturu za "zlatnu kopačku", a kostur bi mogao da mu donese sedam utakmica s ulogom favorita njegovog tima.

Babić: Niko Vilijams. Očekujem da Španci krenu raspucano iz grupe gdje su im rivali Saudijska Arabija i Zelenortska ostrva. A imaju tim koji bi mogao daleko. Vilijams i Jamal su se pokazali kao fantastičan tandem na Evropskom prvenstvu i očekujem da se to nastavi i na ovom turniru.

Šarović: Za najboljeg strijelca turnira moj glas ide Heri Kejnu. Kao navijač Arsenala, nikako ne volim lik i djelo dotičnog gospodina ali se mora reći da igra u životnoj formi a dobar nastup na ovom prvenstvu bi ga svrstao u glavne kandidate za Zlatnu kopačku upravo zbog njegove efikasnosti. Razlog više je i njegovo iskustvo. Podsjetimo se da je Kejn već jednom bio najbolji strijelac Svjetskog prvenstva i to 2018. godine tako da on itekako zna kako se može doći do ove laskave titule na velikim takmičenjima. Dominantan je u igri glavom a veliku pomoć će imati u vidu Rajsa, Belingema i Sake koji će mu omogućiti veliki broj lopti u šesnaestercu, što Kejn vrlo dobro koristi kroz igru glavom i fizičku nadmoć nad štoperima.

Veliku konkurenciju će imati u Kilijanu Mbapeu i Laminu Jamalu, a moraće da ostane svjež jer ipak ima 32 godine. Bilo kako bilo, ako Englezi doguraju do završnice turnira, smatram da je sasvim realno da Kejn kruniše uspješnu sezonu i ponovi skor iz 2018.

Fudbaler koji će skrenuti pažnju na sebe?

Vlaisavljević: Antonio Nusa. Norveška će, prirodno, prvo biti gledana kroz Erlinga Halanda, jer takvog napadača ne možete sakriti ni da hoćete. Ali Mundijali su često pozornica za one igrače koje široka publika ne prati iz sedmice u sedmicu, pa ih onda odjednom otkrije u jednom sprintu, jednom driblingu, jednom potezu koji ostane u glavi. Nusa ima baš taj profil. Brzina, lakoća promjene pravca, prodornost i osjećaj da svaku statičnu situaciju može pretvoriti u nešto živo. On nije samo krilo koje trči pored aut-linije, nego igrač koji može da unese paniku u odbranu čim primi loptu licem prema golu. Ako Norveška napravi ozbiljan turnir, Nusa bi mogao da bude lice njenog iznenađenja. Haland će donositi naslovnice, ali Nusa bi mogao da donese ono zaljubljivanje koje se dogodi kad publika osjeti da gleda nekoga prije nego što postane globalno opšte mjesto. Takvi igrači su razlog zbog kojeg ljudi zavole Mundijal.

Ibrulj: Euforija je, pa da ne budem izuzetak. Neka bude Kerim Alajbegović; ogroman potencijal, vrhunski talent, vjeujem da će uz dobro doziranje minutaže i momentuma biti ključni za BiH i tako privući pažnju.

Bazdulj: Malo navijački, ali mora nekad i to: Esmir Barjaktarević. Djeluje kao igrač koji nema "zent" od odgovornosti i velikih utakmica. Već igra za veliki klub, nije mu dokazivanje, što se kaže, spram mrtve glave. Ako bude opušten i otvori mu se, može svašta da napravi.

Subotić: Rekao bih Vitinja, ali on je svetlost reflektora odavno usmerio na sebe, pa zato biram Aleksandra Pavlovića. Nemci bi trebalo da stignu prilično daleko, a on bi mogao biti motor tima. Da li će postići neki spektakularan gol ili predriblati trojicu rivala pre nego što asistira? Verovatno neće, ali ima nešto i u onome što se ne vidi u glavnim statističkim kategorijama. A i naše je gore list...

Mrđinac: O Žeremiju Dokuu se već dosta zna i ove sezone je već podigao nivo igre na višu letvicu, ali očekujem da on odvede Belgiju daleko i da se nakon ovog Svetskog prvenstva govori o njemu kao o jednom od najboljih krila na svetu. Vidim ga među top tri fudbalera sa najviše stvorenih šansi na turniru i kao jednog od najboljih asistenata, ali rekao bih da će i sam biti strelac u više navrata.

Stojanović: Tim Pejn (Novi Zeland). Tačnije, on je to već učinio, naprasno je postao popularan zahvaljujući izvjesnom jutjuberu, tako da on već ima razloga za slavlje, iako prvenstvo tek treba da počne.

Petrović: Jan Diomande. Još jedan dijamant koji je Lajpcig obrusio i izložio najbogatijima. Možda nova klasa dijamanata bude nazvana Diomande. Nakon samo sezone na Red Bul areni 19-godišnje krilo iz Abidžana već vrijedi 90 miliona eura i žele ga PSŽ, Bajern i Liverpul. Diomande ima izuzetno zanimljiv razvojni put - prati trend sve više prisutan u afričkim reprezentacijama i bira zemlju porijekla, u njegovom slučaju i rođenja, prije mjesta u atraktivnijem timu neke evropske kolonijalne fudbalske sile. Fudbalom je počeo da se bavi u akademiji na Floridi, srednjoškolski fudbal igrao je do dolaska u Leganes u januaru 2025, pa ne bi bilo čudno ukoliko bude kao na domaćem terenu u duelima u Filadelfiji. U Bundesligi je doživio meteorski uspon, demonstrirao elitnu brzinu i driblinge, lijeva noga mu nije ništa slabija od desne, s 12 golova u Njemačkoj pokazao se kao ozbiljan strijelac s krila, a igrao je na obje strane. Uz golove imao je i devet asistencija, a kraj sebe u narandžastom imaće saigrače za savršenu saradnju - Kesija, Fofanu, Dialoa, Pepea, Adingru, Vaia... U kom klupskom dresu ga gledamo od jeseni i za koliko miliona?

Babić: Endrik. Ovaj momak dolazi iz drugog plana samo zato što je prvi plan, kako Reala, tako i Brazila, preopterećen kvalitetom. Ali njegova klasa je već sad neupitna. To kakav osjećaj za gol ima, kako nježno plasira loptu u mrežu i kako je neuhvatljiv za protivničke odbrane podsjeća na majstore zbog kojih sam zavolio fudbal. Nameće se don Karlu na pripremnim utakmicama, a očekujem da na turniru bude tas na vagi kad se bude lomilo.

Šarović: Ovakvi turniri su idealna prilika za mlade igrače da se profilišu bolje i da isprave neke stvari koje nisu išle toliko dobro u toku sezone. Jedan od takvih momaka bi po mom sudu mogao biti Kenan Yildiz, reprezentativac Turske i jedan od motora ove selekcije.

Ima 21 godinu i za razliku od Juventusa, u reprezentaciji Turske ima potpunu slobodu u igri koju mu je omogućio selektor Vićenco Montela. Montela dopušta Yildozu da radi sa loptom ono što najbolje zna a to su inteligentni pasovi i razigravanja. To je možda i neki dodir stare škole, kad vam trener dopusti da malo izađete van sistema koji je zacrtao a sve u cilju bolje igre tima. Yildiz je tip koji bi mogao da iskoristi takvu situaciju.

Smatram da će on i Arda Guler napraviti mnogo problema odbranama na ovom turniru ali da bi upravo Yildiz mogao da bude taj koji će pokupiti najviše pažnje. Ako ne bude morao da se toliko vraća u odbranu mislim da bi mogli da svjedočimo nastupu sličnom onome što je Hamez Rodrigez radio u Brazilu 2014. godine. Mislim da je on igrač koji ima dovoljno hrabrosti, drskosti i kvaliteta da povuče svoju ekipu da igraju još bolje.

Najveći flop?

Vlaisavljević: Argentina. Možda zvuči grubo za branioca titule, ali baš zato bi svaki raniji pad bio toliko bučan. Iz daljine, grupa sa Alžirom, Austrijom i Jordanom djeluje kao nešto što Argentina mogla "pješke" da prođe, ali Mundijal rijetko prašta takvu vrstu sigurnosti unaprijed.

Alžir nije selekcija koju je pametno gledati samo kroz ime, jer ima dovoljno tehničkog kvaliteta, iskustva i krila koja mogu da kazne svaku sporu reakciju favorita. Vidjeli smo "potpis" Vladimira Petkovića u Švajcarksoj, kojoj je utabao put do redovnog učesnika svih velikih takmičenja, nerijetko i da izbaci favorite. Spoj te preciznosti, i fudbalski divljeg duha "pustinjskih lisica" mogao bi da bude dobitna kombinacija, i sigurno ne "lak plijen" za Mesija i ekipu.

Austrija je još ozbiljnija mina, jer je Ralf Rangnik od te reprezentacije napravio ekipu koja igra kao da je neko stalno drži pod visokim naponom. Presing, tranzicija, duel, ritam, sve ono što može da iznervira tim koji želi kontrolu i mir. To je onaj Rangnikov doktorat iz fudbala u kojem protivnik nema vremena da udahne, a kamoli da se ušeta u turnir. Argentina i dalje ima ime, pedigre i igrače za veliki rezultat, ali kao da je malo nestalo onog sjaja koji je 2022. pravio osjećaj da se sve kreće prema jednoj sudbini. Zato je opasna baš ta optička varka, grupa izgleda laka dok je gledaš na papiru, a onda te Alžir ili Austrija natjeraju da već u junu počneš da živiš pod pritiskom. Branilac titule kojem skoro svi unaprijed crtaju makar polufinale, sve ispod toga pretvorio bi u šok, a ispadanje ranije u jedan od najvećih lomova turnira.

Ibrulj: Neka od velikih selekcija će iskočiti iz šina, ali isto tako tradicionalno imamo ove od kojih očekujemo da će bljesnuti a oni se raspadnu. U odnosu na vlastita očekivanja, možda Maroko.

Bazdulj: Ovo je pomalo "zrcalni" odraz odgovora na prvo pitanje, ali mislim da će Hrvatska da odigra jako loše. Na tragu famozne "regresije ka srednjoj vrijednosti", vrijeme je da Fortuna njima okrene leđa.

Subotić: Da bi neko bio najveći promašaj, on mora biti i velika sila. Realno je da svi glavni favoriti dođu do nokaut faze, a onda je svašta moguće. Neka bude Francuska, tek da bih izdvojio nekoga iz te grupe. Realnije je Belgija, a tipujem i da Meksiko ili Sjedinjene Američke Države neće proći grupu, iako su očekivanja drugačija pošto su domaćini Mundijala.

Mrđinac: Stolica za najveće razočaranje rezervisana mi je za Španiju. Kako sam i napisao u svom tekstu zašto ne bi trebalo da budu favoriti, Španci u veoma lošem trenutku stižu na Svetsko. Gotovo svi vezisti su imali sezone ispresecane povredama i zbog toga nisu mogli da uđu u formu, a Jamal i Niko Vilijams stižu u Severnu Ameriku sa povredama i pitanje je kada će biti na 100%. Pritom, Španija tradicionalno igra loše na Mundijalima.

Stojanović: Francuska. Previše očiju je uprto u njih, Embape je već odigrao dva uzastopna finala i uveliko se broji koliko će ih nanizati (uključujući i pehare). Mnogo jak tim, na papiru možda i glavni favorit, ali... Throwback na 2002. godinu i duel sa Senegalom u grupi... Senegal je ponovo tu. Dobro, možda neće ispasti u grupi, ali slučajnosti ne postoje.

Petrović: Njemačka. Volio bih da ne bude tako, ali je previše znakova pitanja kod Nagelsmanovog tima, plus grupa s dva nezgodna autsajdera i potencijalne komplikacije u nokaut fazi. Lideri nisu na nivou lidera iz šampionske generacije 2014, ali majstorstvo naprijed je neupitno. Međutim, Musijala se vraća u SAD godinu nakon povrede koljena u četvrtfinalu klupskog Mundijala u Atlanti s Pari Sen Žermenom, punu formu traži i Haverc, ali i Virc. Mnogo je igrača u Nagelsmanovom timu imalo slabije sezone - Rudiger i Čiau u odbrani, Voltemade u napadu Njukasla, Nojer je pred kraj karijere, Sane već igra u Turskoj...

U Rusiji i Kataru "panceri" nisu ni prošli grupu, bili su 22. i 17. u konačnom poretku - u istoriji, četvorostruki prvak je samo 1938. godine bio van sedam najboljih. Ovog puta dvije trećine reprezentacija idu u šesnaestinu finala, a osmina bi Njemačkoj već mogla da donese Francusku.

Babić: Francuska. Bez sumnje radi se o naciji koja bi mogla na Svjetsko prvenstvo da pošalje nekoliko selekcija i sve bi konkurisale za visok plasman. Ali nije se jednom desilo da nakrcanost zvijezdama Francuzima postane balast koji ih odvede u propast. Kod „plavih“ nema sredine, ili su u finalu ili ispadaju u grupi, a nakon dva uzastopna finala rekao bih da je vrijeme za, ako ne baš ovo drugo, a ono ipak slabiji plasman. Kažu da grom ne udara dvaput u isto mjesto, ali ja bih se na njihovom mjestu čuvao Senegala.

Šarović: Razmišljajući o ovom segmentu, na pamet mi je padalo dosta selekcija, poput Brazila, koji deluje ranjivije nego ikad. Tu je negdje bila i Belgija koja prolazi kraj jedne ere sa velikom nejasnoćom u nadolazećoj generaciji. Ipak, mislim da će najveći flop prvenstva biti ekipa Holandije.

Holanđani definitivno imaju jaku odbranu, koju vodi Virdžil Van Dajk. Ni vezni red se ne čini loše ali mi je velika enigma napad. U timu Holandije ne postoji klasični golgeter a uz dužno poštovanje prema Memfisu Depaju, Kodiju Gakpu i Vautu Vegorstu mislim da se neće mnogo naigrati na ovom prvenstvu. Volio bih da me demantuju ali smatram da su šanse za to izuzetno male. Njihova grupa uopšte nije laka jer treba igrati protiv izuzetno jake Švedske, uvijek neugodnog Japana a mislim da ni Tunis neće bit lak protivnik iako će na papiru biti autsajderi u grupi. Ako Holanđani i prođu grupu, vjerujem da će to biti njihov maksimalni domet.