Ako je nekada i bio igra za običnog čovjeka, fudbal se u posljednjim decenijama pretvorio u nadmetanja grabežljivaca. Ko će i koliko uzeti novca, postala je najvažnija stvar u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. 

I sada se oni najvažniji faktori uz same navijače nalaze na raskrsnici – ili uzeti mnogo novca ili ne igrati toliko utakmica. Oboje je vrlo relativno. Ako želite uzeti mnogo novca, morate biti dobri. Ako ne želite igrati puno utakmica, onda ne možete igrati u najjačim svjetskim klubovima. 

Matematika, iako vrlo jasna, nije nimalo humana. Možete uzeti i za primjer igrače koji su učestvovali na minulom Svjetskom klupskom prvenstvu. 

Sezona im je počela u augustu prošle 2024. godine, nakon što su igrali na Euru do sredine jula, te je trajala do jula ove godine. Uz tu i tamo koju pauzicu, 11 mjeseci su konstantno nastupali za svoje klubove i reprezentacije. Sada će imati dvije sedmice pauze i onda opet upadaju u začarani krug, a sljedeće godine je i Mundijal, pa je pitanje kada će oni i dočekati da odmore više od 14 dana u komadu. 

Dolazimo i do pomalo nevjerovatnog zaključka da sam fudbal ubija fudbal. Nekada je i postojala ta ekskluzivnost u igranju velikih utakmica, pa kada se naprimjer Real Madrid i Manchester United sretnu, sve oči su uprte u taj duel. Sada je, barem je takav osjećaj stvoren, previše velikih utakmica. 

Čak su i navijači izmoreni. Ne fizički, ono gore psihički, a možda i najgore – finansijski. Ko može danas priuštiti sebi odlazak na svaku veliku utakmicu, pitanje je koje se često postavlja. Derbija je previše. Ne govorimo ovdje o velikim utakmicama za nešto važno u internacionalnim kupovima, već o običnim utakmicama koje se igraju u 17. kolu, kada je sve otvoreno. 

Jednostavno, fudbal je postao previše dostupan. Možda je to grijeh napretka tehnologije, pa sada svaku utakmicu možete, ako imate vremena, pogledati. 

Ne treba ni zaboraviti na silne povrede. Ako ste glavni igrač svog tima u 365 dana ćete odigrati preko 50 utakmica. To je praktično jedna utakmica svake sedmice. I dok ta brojka ne izgleda previše impozantno kada se uprosti, ona je itekako opasna. 

Zato i ne trebaju čuditi povrede važnih šrafova ekipa. Tijela, još uvijek barem, nisu mehanička i ne mogu podnijeti količinu stresa koja se stavlja na njih. Kad-tad će doći do implozije, a onda povratka više nema. Igrači, poput kmetova, slušaju svoju vlastelu jer izbor je samo prividan, a odgovor se nameće sam od sebe. 

Čelnici umjesto da to shvate, bore se da ubace još dodatnih utakmica, kao da je normalno da igrači ne dobiju ni trenutak pauze i poput bikova konstantno idu u borbu, ne znajući kada će im tijelo reći „Ne“ i prestati da funkcioniše. A, onda, pravit će se kao da im je stalo do tih istih igrača i govoriti da im je žao. Za tu žal, nažalost, bit će prekasno.