Bilo je to jedno takmičenje koje je unaprijed osuđeno na propast. Ili je bar tako izgledalo. Prošireni FIFA-in Svjetski klupski šampionat sa 32 tima bio je meta kritika, tužbi i bojazni, viđen kao lični projekat Đanija Infantina (ne baš daleko od istine), u koji se ušlo bez jasne strukture, bez potpune podrške klubova, pa ni saveza. A ipak – održan je. I završio trijumfom.

U eri kada moć nad fudbalom sve više nije monopol UEFA-e, turnir u Sjedinjenim Državama bio je mnogo više od još jednog takmičenja – bio je test moći, volje i ambicije FIFA-e da preuzme ulogu glavnog regulatora globalnog klupskog fudbala. I u tom smislu, Svjetsko klupsko prvenstvo je bilo Infantinova pobjeda.

Put od ismijavanja do legitimiteta

Kada je 2019. FIFA Savjet izglasao uvođenje novog formata sa 24 tima, 21 glas bio je za, devet protiv. Planirana verzija za 2021. je otkazana zbog pandemije, a krajem Mundijala u Kataru 2022. najavljeno je još veće izdanje: 32 kluba, ljeto 2025, u Sjedinjenim Državama.

Reakcije su bile burne. Trener Reala Karlo Anćeloti izjavio je prošlog ljeta da „FIFA može da zaboravi“ i da „jedna utakmica Reala vrijedi 20 miliona eura, a FIFA nam nudi toliko za cijeli turnir“. Samo nekoliko sati kasnije, klub se ogradio i demantovao da je učešće ikada bilo upitno. Ali šteta je već bila napravljena – u etar je pušten signal da čak ni najveći nisu sigurni da žele učestvovati.

U istom periodu, evropska unija fudbalera FIFPro pokrenula je pravni postupak protiv FIFA-e zbog „jednostranog odlučivanja o kalendaru međunarodnih utakmica“ i „formiranja Svjetskog klupskog prvenstva bez konsultacija sa igračima“.

Organizacijski, FIFA se suočavala s odlaganjima – domaćin turnira potvrđen je kasno, emiterska prava još kasnije, a veliki klubovi su čekali. Sve dok se nije pojavila Saudijska Arabija. Njihov investicioni fond SURJ uložio je milijardu dolara u platformu DAZN – što je praktično otvorilo vrata globalnog prenosa, ali i pokrilo nagradni fond turnira.

Predstava za novo tržište

Kada je turnir konačno počeo, činilo se da je sve ono čega su se protivnici bojali – već postalo stvarnost. Igralo se u julu, termin je bio prepun, a kalendar maksimalno zategnut. Ipak, utakmice su se igrale. Publika je dolazila, ne baš na svaku utakmicu, ali i realno na kom terenu sem Južne Afrike i Južne Koreje bi stadion bio pun kad igralu Ulsan i Mamelodi.

Klubovi su pobjeđivali i gubili. Stvari su izgledale...normalno.

FIFA je uoči finala iznijela brojke: 2,5 miliona gledalaca, prosjek od 40.000 po meču, prihod od 2,1 milijarde dolara. 

„Karlo“, rekao je Infantino između redova, „to znači da svaki meč vrijedi 33 miliona.“

Sa sportskog aspekta, turnir je pružio zanimljive duele, ali njegov značaj ne leži samo u igri – već u institucionalnoj borbi za moć. Svjetsko klupsko prvenstvo je sada postalo najbliža stvar Superligi – ali pod FIFA okriljem, s globalnim dometom, bez ekskluzivnosti za evropske klubove.

Florentino Peres, koji je 2021. pokušao lansirati evropsku Superligu, sada je dao podršku Infantino-vom projektu: „Napokon smo postigli nešto za šta smo se dugo borili.“

UEFA skrajnuta

Aleksander Čeferin, predsjednik UEFA-e, otvoreno je bojkotovao turnir, nazivajući ga „takozvanim klupskim prvenstvom svijeta“. Nije došao. Nije komentarisao. Ali jasno je da UEFA gubi kontrolu nad narativom. Ako se Svjetsko klupsko prvenstvo nastavi održavati svake dvije godine, UEFA će imati ozbiljan problem.

Jer turnir FIFA-e može da utiče na percepciju generacija koje dolaze. Ako klub iz Engleske, poput Čelsija, koji je nekada bio simbol otpora Superligi, sada diže trofej u FIFA organizaciji, onda se linije moći pomjeraju.

U vremenu kada se pitanje prestiža sve češće definiše kroz novac, dostupnost i globalnu vidljivost, Svjetsko klupsko prvenstvo može postati konkurencija Ligi šampiona – ne kvalitetom, ali simbolikom i uticajem.

Infantinova računica

Infantino je znao šta radi. Godinama je gradio pozicije, povezivao se s političarima, investitorima, savezima van Evrope. Dok je UEFA branila svoj teren, on je crtao nove. Prvo je osnažio Mundijal – sa 48 timova. Sada je proširio i klubsku platformu.

U finalu, iza Infantina su stajali fudbalski velikani – legende, osvajači Zlatnih lopti, predsjednici klubova. Nisu svi vjerovali u turnir, ali su svi shvatili da se on – događa. I da se više ne može ignorisati.

Naredni korak biće formalizacija učestalosti. Ako FIFA uspije da ovaj format postavi kao redovan, svake dvije godine, UEFA će biti primorana da ili sarađuje – ili ostane izolovana u evropskom kontekstu.

Šta dalje?

U takmičarskom smislu, još se postavlja pitanje – šta zapravo znači osvojiti ovaj trofej? Ali odgovor na to pitanje manje zavisi od nostalgije, a više od marketinga, medija i generacijske percepcije.

Za navijače Premijer lige, pobjeda Čelsija već sada nosi težinu. Ako se za dvije godine pridruže Real, Siti, Milan, Boka Juniors, Al Hilal – turnir više neće biti prototip. Biće norma.

A to znači samo jedno:

Infantino je pobijedio.

I svi to znaju.