U proljeće 1994. sportski je svijet ostao zatečen kada je Michael Jordan, vjerovatno najbolji košarkaš svih vremena, najavio povlačenje iz NBA lige. Ova odluka nije bila iznenađujuća samo zbog njegove vještine na terenu; bilo je to i zbog onoga što je odlučio sljedeće: postati igrač bejzbola.

Jordanov put baš u bejzbol nije bio potpuno iznenađenje. Kao tinejdžer igrao je bejzbol u srednjoj školi i čak je bio draftiran od strane New York Metsa u 12. rundi amaterskog drafta 1984 godine, tačno u vrijeme kad su ga draftirali i Chicago Bullsi. No, košarka je bila primamljivija, a on je postao legenda na parketu. Ali 1994, nakon tragičnog ubistva njegovog oca, koji ga je uvijek poticao da se bavi bejzbolom, Jordan je odlučio pokušati.

Potpisao je ugovor za niželigašku ekipu Chicago White Sox, čiji je vlasnik njegov prijatelj Jerry Reinsdorf, koji je također bio vlasnik Bullsa. On je pristao da igra za Birmingham Baronse, filijalu White Soxa, u Double-A Južnoj ligi. Ovdje je Jordanova avantura zaista započela, ne u blještavilu i glamuru prve lige, već u oštrim, natjecateljskim manjim ligama gdje se snovi ostvaruju ili gase.

Jordan, sada poznat kao "Broj 45" u bejzbolu, suočio se sa strmim procesom učenja. Za razliku od košarke, gdje je bio gospodar svog domena, bejzbol je predstavljao nove izazove. Njegov prosjek udaranja bio je skromnih 0,202 u 127 utakmica, s 3 home run-a i 51 IRB-om. Prijelaz je bio težak; atletizam je bio neosporan, ali vrijeme za pločom, njegove odbrambene vještine i razumijevanje igre na profesionalnoj razini zahtijevali su puno rada.

Zavladala je medijska pomama. Svaki at-bat je bio pažljivo pregledan, svaka pogreška istaknuta. Fanovi su pohrlili da ga gledaju, i kako bi svjedočili veličini koju je donio iz košarke i, možda, da vide može li u nečemu drugom uspjeti. Ali Jordan je pokazao istu otpornost, radnu etiku i odlučnost koji su ga učinili košarkaškom legendom. Neumorno je vježbao, često je ostajao do kasno nakon utakmica kako bi usavršio zamah ili radio na svom fieldingu. Saigrači i treneri govorili su o njegovoj predanosti i napretku, iako brojke to nisu uvijek odražavale.

Međutim, poglavlje o bejzbolu bilo je mnogo više od statistike. Radilo se o Jordanu koji se suočava s ličnim gubitkom, testira svoje granice i izaziva sebe u potpuno novoj areni. Radilo se o poniznosti i potrazi za strašću, ne samo zbog slave, već i zbog ljubavi prema igri koju mu je usadio otac.

Do kraja sezone 1994., kada je bejzbolski štrajk zaustavio njegov napredak, Jordan se odlučio vratiti košarci, ostavljajući svoju bejzbolsku avanturu iza sebe. Godine 1995. ponovo je zakoračio na NBA parkete sada već legendarnim riječima "Vratio sam se" i odveo Bullse do još tri titule prvaka, dodatno učvrstivši svoje nasljeđe.

Gledajući unazad, Jordanovo vrijeme u bejzbolu moglo bi se činiti kao fusnota u njegovoj legendarnoj biografiji, ali bilo je to duboko putovanje samootkrivanja, otpornosti i ljubavi prema sportu izvan košarke. Pokazalo je da čak i legende mogu prigrliti ranjivost, loviti nove snove i, što je najvažnije, poštovati želje onih koje su izgubili. Njegov kratki boravak u bejzbolu možda nije ispisao nove stranice historije, ali je svakako dodao bogato, ljudsko poglavlje legendi o Michaelu Jordanu.