Nikad ne podcjenjujte Voochie Mana

Postoji jedna ironična linija koja povezuje velike, istorijske Čikago Bulse (ne Džordanove) iz ere Derika Rouza i Toma Tibodoa sa ovom današnjom, mnogo skromnijom verzijom franšize. Nekada su njihovi trijumfi mlade, potentne ekipe rušili trenerske karijere, lomili autoritete i otvarali pukotine u organizacijama koje su mislile da su stabilne.

Danas, kada Čikago objektivno ne pripada eliti, isti ti Bulsi ponovo služe kao lakmus papir. Ne zato što su strašni, već zato što poraz od njih više govori o onome ko gubi nego o onome ko pobjeđuje.

U tom ogledalu, Klivlend je u posljednje tri noći vidio prilično ružnu sliku. Dva poraza od ekipe koja se ne predstavlja kao kandidat, već kao prolaznik kroz sezonu, natjerala su publiku u "Roket areni" da zviždi, a pitanje odgovornosti ponovo se otvorilo na klupi. Ipak, ova priča nije o Klivlendu, niti o tome da li Keniju Etkinsonu ističe kredit, a prošle godine je dobio nagradu za najboljeg trenera u NBA ligi. Ovo je priča o jednom igraču kojeg NBA javnost godinama pokušava da smjesti u pogrešan kontekst.

Nikola Vučević je, po svim savremenim standardima,centar koji je najviše evulirao od svih ne samo centara nego i igrača u NBA ligi.

Možemo da otvorimo poglavlje nedostataka i mana - nema vertikalnost više, nema brzinu u lateralnom kretanju, zna da zakasni u rotacijama, a tu je i ta odbrana koju će brojni da vam stave pod nos kada žele da ga ospore.

Sve su to donekle tačne opservacije.

Ali jednako je tačno i to da se u NBA ligi često previđa ono što ne upada u oči na prvu. Vučević nije centar koji dominira atleticizmom, već igrač koji čita igru, kažnjava greške i razumije prostor bolje nego većina mlađih, "modernijih“ petica. A može da vas u napadu iskažnjava na više načina. Tip in, niski post, poludistanca, duga dvojka, trojka, trojk u klaču...sve je na repertoaru.

Protiv Klivlenda, u meču koji je nosio više konteksta nego što bi jedan duel ekipa sredine tabele trebalo da ima, Vučević je odigrao partiju koja savršeno objašnjava njegovu vrijednost. Ne kao spektakl, ne kao viralni klip, već kao konstantna kontrola ritma tamo gdje se utakmice najčešće dobijaju – u reketu i u završnici. Na kraju 24 poena i 15 skokova, nagrada za igrača utakmice, od toga 11 poena u šest skokova u posljendjoj dionici kada se meč lomio.

Čikago je u prvom poluvremenu tražio balans. Nije to bila igra savršenih odluka, već konstantnog prilagođavanja. U tom procesu, Vučević je bio sidro. Njegova uloga nije bila da forsira, već da bude opcija koja smiruje napad kada tranzicija stane. U trenucima kada su bekovi ulazili u serije šuteva, on je bio taj koji je vraćao igru na jednostavne principe – postavljanje leđa, kratki roling, pas više ka šuterima. Nije slučajno da je Čikago u ranoj fazi drugog perioda, sa više visine na parketu, uspio da nametne ton koji Klivlend nije volio.

Treća četvrtina je donijela očekivani pad. Čikago je pokušao da pobjegne šutem za tri, Klivlend se vratio energijom sa klupe, a utakmica je ponovo ušla u zonu neizvjesnosti. Upravo tu se vidi razlika između igrača koji "žive“ od momentuma i onih koji razumiju strukturu.

Dok su se Bulsi mučili sa spoljnim šutom, Vučević je nastavio da radi isto – zauzimao poziciju, tražio kontakt, skupljao skokove i tjerao odbranu Kavalirsa da se skuplja. To se ne vidi uvijek u liniji statistike odmah, ali se vidi u načinu na koji se odbrana raspada.

Četvrta četvrtina bila je njegov teren. Ne zato što je dominirao silom, već zato što je birao trenutke. Svaki njegov koš došao je kao odgovor na slabost Klivlenda u reketu. Nije bilo forsiranja, nije bilo pokušaja da dokaže nešto publici ili kritičarima.

Dok je Darijus Garland pokušavao da vrati Klivlend u meč individualnim rješenjima, Vučević je radio suprotno – usporavao, kažnjavao, zatvarao posjede skokom.

Završnica je ogolila sve probleme Kavalirsa. Odbrana u reketu se pretvorila u prolaz (treba biti pošten pa reći da Evan Mobli, najbolji defanzivac prošle sezone nije igrao), a Čikago je serijom unutrašnjih poena zatvorio utakmicu bez potrebe za herojstvom. U toj seriji, Vučević nije bio samo strijelac. Bio je organizator iz visokog posta, osigurač u defanzivnom skoku i igrač kojem su saigrači vjerovali kada je lopta postajala teška.

Njegova partija protiv Klivlenda ne mijenja percepciju Čikaga kao ekipe koja nije spremna za ozbiljan iskorak. Ne briše ni sve one realne limite koje Vučević ima u savremenoj NBA igri, računajući i godine. Ali podsjeća na nešto drugo – da košarka nije samo trka, već i zanat. Da postoje večeri u kojima iskustvo, osjećaj za prostor i razumijevanje ritma vrijede više od atleticizma.

U sezoni u kojoj se Bulsi traže između rekonstrukcije i pokušaja da ostanu relevantni, Nikola Vučević ostaje konstanta. Ne kao simbol budućnosti, već kao igrač koji zna kako se dobijaju ovakve utakmice. A za Klivlend, poraz od ovakvog Čikaga nije alarm zbog Vučevića. Alarm je zato što ih je pobijedio tim koji je tačno znao ko je, šta je i kako to da iskoristi.

U NBA ligi, ponekad je to najopasnija stvar.