Martovsko ludilo je već uveliko obgrlilo april – nakon tri sedmice i 66 mečeva završnog turnira, Amerika će večeras da dobije nove prvake koledž košarke. Hoće li Florida po treći put da se popne na tron, ili će Hjuston konačno da osvoji svoj prvi, nakon što je izgubila prije četiri decenije dva uzastopna finala – saznaće se večeras u San Antoniju, u tri sata i trideset minuta iza ponoći, po našem računanju vremena.

Ovogodišnji turnir nije bio bogat nekim bajkama, underdog pričama, malim programima koji idu daleko. Ne, zapravo – u Final 4 su se našla sva četiri tima koja su bila prvi nosioci.

Večeras tako gledamo duel SEC vs Big 12.

https://x.com/SportsCenter/status/1908729434263204177 pic.twitter.com/ffKnsVKwG4

— SportsCenter (@SportsCenter) December 7, 2023

Oba tima su u polufinalu imala stizanje protivnika.

Florida je gubila od Ouburna na poluvremenu osam razlike, ali ponovo su Gatorsi pokazali da imaju moć dizanja forme u nastavku i uspjeli su da preokrenu.

Sa druge strane, Hjuston je režirao jedan od najvećih povrataka ikada, kada su za minut nadoknadili sedam poena za 55 sekundi i na kraju slavili.

Sve ovo trebalo bi da nam nagovijesti da nas očekuje uzbudljivo i neizvjesno finale.

FLORIDA

Košarkaški program na Floridi čekao je decenijama da čelnici univerziteta skrenu pažnju i ulože sredstva.

Sve je išlo na koledž fudbal (američki fudbal, da budemo precizni), a stvari su polako počele da se mijenjaju kada je ekipu preuzeo Norm Sloun. Florida je tokom 60-ih i Slounovog prvog mandata dala i prvog All-Amerikana, kasnije drugog pika na draftu – Nila Volka.

Volk će igrati u Finiksu i Njujorku, sasvim solidnu NBA karijeru, doduše bez nekog većeg i dubljeg traga.

Ipak, njegov dres sa brojem 41 biće povučen od strane Gatorsa.

Sloun će, nakon dosta peripetija sa univerzitetskim bordovima, napustiti Floridu i otići u Nort Karolinu Stejt gdje će osvojiti svoju prvu i jedinu titulu 1974. godine.

Proći će 14 godina prije nego što se ne bude vratio ponovo na Floridu, i tamo će narednih devet godina da utaba stazu za jedan košarkaški program koji od tada ima poštovanje na univerzitetskoj košarci.

Gatorsi će od tada gotovo regularno da postanu učesnici martovskog ludila, ali za nešto više bio im je potreban Bili Donovan.

Današnji trener Čikago Bulsa, đak Rika Pitina, će sa budućim NBA igračima Alom Horfordom i Žoakimom Noom, da napravi zid u reketu i da osvoji dvije back-to-back titule prvaka – 2006. i 2007. godine.

Prije toga je 2000. poveo tim do finala, koji su predvodili Majk Miler i Judonis Heslem, ali je Mičigen bio jači.

Ne treba zaboraviti ni Korija Bruera koji je takođe imao solidnu NBA karijeru, ali ni najboljeg poentera tih ekipa koje su osvojile titule – Taurana Grina.

Grin je, nakon dvije godine u NBA ligi gdje nije dobijao šansu, prešao u Evropu gdje je nosio dresove Gran Kanarije, AEK-a, Asvela, Limoža, Tofaša, Saragose...

Donovan ga je 2020. po kraju karijere uzeo pod svoje krilo, gdje je postao zadužen za razvoj igrača u Bulsima, da bi danas sjedio na klupi Floride i bio desna ruka Toda Goldena.

Ako ko zna kako se osvajaju titule u NCAA – Grin zna.

Tako dolazimo i do prvog čovjeka Gatorsa, jednog od najmlađih trenera koji je poveo neku ekipu do finala – sa svega 39 godina.

Nekada i sam igrač u Makabi Haifi, ali je igračka karijera trajala kratko.

Počeo je kao asistent na Kolumbiji, pa je bio na Ouburnu, da bi onda vodio San Francisko, odakle je stigao na Floridu.

Njegov tim ove godine je, upravo uz Hjuston, jedan od iskusnijih.

Nema tu budućih NBA zvijezda, a najbliži nekoj respektabilnoj karijeri je plej Volter Klejton Džunior.

Zablistao je u polufinalu sa Ouburnom, gdje je dao 34 poena, od čega 20 u drugom poluvremenu, a postao je tek 15. igrač u modernoj eri (od 1984.) koji je ubacio 30 ili više poena na Final 4 utakmici.

Klejton je zablistao i u četvrtfinalu protiv Teksas Teka, kada je takođe sasuo 30 poena, od čega osam u posljednja dva minuta te takođe neizvjesne utakmice.

Porede ga mnogi sa Stefom Karijem, ima 22 godine i biće sigurno pik prve runde – trenutno mu se prognozira 19, 20. pozicija.

HJUSTON

Hjuston će večeras igrati svoje treće finale, a iz prethodna dva nose bolna iskustva.

Jedna od najzabavnijih, ali i po mnogima najjačih ekipa koja nije osvojila tron koledž košarke je roster Hjustona iz 1983. godine.

Zamislite da imate istovremeno Hakima Olajdžuvona i Klajda Drekslera u ekipi – dva buduća NBA superstara – pa Majkla Janga i Lerija Mišua, odlične koledž igrače, kasnije sa uspješnim evropskim karijerama.

Novinar Hjuston Posta Tomas Bonk je nazvao ovaj tim "Fi Slama Džama" – jedno od najboljih imena ikada u koledž košarci.

Djelovali su stvarno nezaustavljivo 1983. godine, da bi u finalu izgubili od Nort Karoline Stejt (NC), jednim od najvećih iznenađenja u istoriji američke košarke.

Hakim je imao 20 poena i 18 skokova u tom finalu, ali je morao i da prima kiseonik svako malo u nastavku.

Njegova nedoumica na kraju je koštala Hjuston titule – jer je u strahu od silazne putanje ostavio loptu na obruču nakon šuta Dereka Vitenburga, ali je Lorenco Čarsl iskoristio priliku i zakucao za konačnih 54:52.

Naredne godine, ovoga puta bez Klajda, Hjuston je opet bio u finalu, ali tamo ih je zaustavio Džordžtaun i Patrik Juing.

Ako ništa, Hakim će Patriku da vrati tačno deset godina kasnije, u sjajnom finalu NBA lige, u kojem će Rokitsi da dobiju Nikse 4:3 u seriji.

Nakon uspješnih izdanja, Hjuston je upao u crnu rupu – od 1992. do 2010. nisu igrali "martovsko ludilo".

Stidljivi povratci prije 15 godina krenuli su da budu češći otkad je tim preuzeo Kelvin Samson.

Bivši asistent u Rokitsima i Baksima, ali i trener koji je u NCAA najdublji trag ostavio u Oklahomi, poznat je po svojim zahtjevima da njegove ekipe igraju prije svega odbranu.

Cijela porodica Samson je vezana za Hjuston – sin Kelen je asistent, dok je ćerka Loren direktorica košarkaških operacija.

Kelvin sam po sebi vuče gomilu kontroverzi oko regrutacije igrača – od Erika Gordona, koji je pod njegovim pritiskom odbacio raniji dogovor sa Ilinoisom da bi prešao kod njega u Indijanu, do toga da mu je bilo zabranjeno da se bavi regrutacijom neko vrijeme – u Oklahomi je zabilježeno 550 poziva ka 17 igrača koji nisu bili po protokolu.

Sve po strani – riječ je o sjajnom treneru, koji igra, da praštate na izrazu – mušku košarku.

Pogledajte samo polufinale sa Djukom – njegovi puleni su prebili bukvalno klince iz Sjeverne Karoline.

Kada su novinari bili oduševljeni povratkom Hjustona i pobjedom nad Djukom, on je odbrusio: "Znate, nismo mi nikako potcijenjeni. Imamo 35 pobjeda i 4 poraza, a nije da smo igrali u nekoj ligi pudlica."

Ove sezone, Hjuston svojim protivnicima u prosjeku dozvoljava svega 58,3 poena po meču – daleko najbolji učinak u NCAA.

I stvarno su se do finala probili nevjerovatnim pobjedama i teškim putem.

Kroz Srednjezapadnu regiju – redom su pobjeđivali Tenesi (69:50, drugi nosilac), Perdju (62:60, četvrti nosilac), Gonzagu (81:76, osmi nosilac) i SIU Edvardsvil (78:40, šesnaesti nosilac).

Prva zvijezda je El Džej Krajer, koji će sigurno nakon koledž karijere da se otisne u čari G lige ili evropske košarke.

Nemaju Kuguarsi zvjezdani tim kao ’83. i ’84. godine – ni jedan njihov košarkaš se ne nalazi na projekcijama za draft ove godine.

Ali možda je to upravo ono što je potrebno za titulu u NCAA-u. Ta glad, ta jedna utakmica za vječnost, jedina prilika možda za sve te momke da svoje ime upišu u istoriju košarke.