Kelvin Samson – Duško Vujošević NCAA košarke

Ne ulazi se u svijet Kelvina Samsona kroz tabelu rezultata nego kroz kontinuitet koji traje decenijama, kroz karijeru koja nije linearna i koja je prošla sve faze koje jedan trener može da prođe, od izgradnje programa, preko padova koji su mogli da budu kraj, do ponovnog uspona koji danas izgleda kao nešto što je bilo neminovno, a zapravo je rezultat tvrdoglave vjere u principe koji se ne mijenjaju bez obzira na okolnosti.

Njegov trenerski put počinje mnogo prije Hjustona, kroz godine u kojima je gradio identitet kao trener koji ne traži prečice, nego postavlja temelje, prvo kroz manje programe, a zatim i kroz veće sisteme u kojima je pokazao da može da napravi tim koji nije zavisan od talenta nego od strukture, ali upravo taj dio karijere obilježen je i problemima koji su ga udaljili sa najveće scene i natjerali ga da praktično počne ispočetka, što je za mnoge bio kraj, ali za njega samo faza u kojoj će potvrditi da njegov način rada nije vezan za nivo na kojem se nalazi, nego za principe koje nosi.

Period u kojem je Kelvin vodio Vašington Stejt često se preskače kada se priča o njegovoj karijeri, jer nije donio velike završnice i nacionalne naslove, ali upravo tu se možda najjasnije vidi kako je nastajao trener kakvog danas gledamo u Hjustonu, jer to nije bila faza u kojoj je imao resurse, dubinu rostera ili status koji olakšava posao, nego okruženje u kojem je morao da napravi sistem koji će nadoknaditi sve ono što mu nedostaje.

Vašington Stejt krajem osamdesetih i početkom devedesetih nije bio program koji je mogao da parira najvećim imenima NCAA, ni po regrutaciji, ni po budžetu, ni po očekivanjima, i upravo zato Samson nije imao luksuz da gradi tim oko talenta koji će sam rješavati utakmice, nego je bio primoran da traži prednost u stvarima koje su ponovljive, u disciplini, u organizaciji i u načinu na koji tim funkcioniše kao cjelina.

Njegove ekipe u Pulmanu nisu igrale košarku koja će privući pažnju na prvi pogled, ali su igrale košarku koja je bila teška za igranje, koja je tražila strpljenje i koja je kažnjavala svaku grešku, jer je već tada bilo jasno da njegova filozofija ne zavisi od nivoa na kojem radi, nego od principa koje postavlja, a ti principi su ostali isti do danas.

U tom periodu počinje da se oblikuje i njegova opsesija defanzivom kao temeljem svega, jer kada nemaš prednost u talentu, moraš da kontrolišeš ono što možeš, a to je način na koji braniš, način na koji zatvaraš prostor i način na koji tjeraš protivnika da igra van svog ritma, i upravo to je ono što je Vašington Stejt pod njim radio, pretvarao utakmice u borbe u kojima nijedan poen nije bio lak.

Pod svodovima Bisli Koloseuma tako se razvijala ta defanzivna filozofija, gladijatorska košarka, - "možda ne možemo da vas dobijemo, ali možemo da vas izbijemo", tada i dalje mladog Samsona.

U Oklahomi je Samson prvi put dobio prostor i kontinuitet da izgradi program po svojoj mjeri, i vrlo brzo se vidjelo kako njegova filozofija funkcioniše kada ima vrijeme da je sprovede do kraja, jer je od tima koji nije bio redovan učesnik završnica napravio stabilan NCAA faktor koji je iz godine u godinu bio neugodan protivnik svima, posebno kroz defanzivu koja je bila temelj svega i kroz disciplinu koja nije varirala od utakmice do utakmice. Kulminacija tog rada bila je sezona koja je završena plasmanom na Final Four 2002. godine, gdje je Oklahoma igrala košarku koja nije bila zasnovana na spektaklu nego na kontroli i fizičkoj spremnosti da izdrži najteže mečeve turnira, uz igrače poput Holisa Prajsa (kasnije sasvim pristojna karijera u Evropi, danas asistent upravo kod Samosna u Hjustonu) koji su savršeno uklapali u taj sistem jer su razumjeli kada treba ubrzati, a kada usporiti i kako da igraju u okviru koji trener postavlja.

U Indijani je njegov dolazak imao drugačiji kontekst, jer je riječ o programu sa velikom istorijom i očekivanjima koja ne trpe čekanje, i upravo tu je Samson pokušao da prenese isti model rada, da kroz disciplinu i defanzivu vrati tim u konkurentan okvir, što se u kratkom periodu i vidjelo kroz rezultate i kroz razvoj igrača poput Erika Gordona, jednog od najtalentovanijih bekova svoje generacije, ali je taj period ostao obilježen i kontroverzom koja je pratila Gordonovo regrutovanje.

Njegov dolazak je bio povezan sa optužbama za nedozvoljene kontakte i kršenje NCAA pravila, što je na kraju dovelo do istraga i sankcija koje su prekinule Samsonov mandat prije nego što je imao priliku da dovrši proces koji je započeo, ostavljajući utisak da je na parketu postojao jasan pravac, ali da su problemi van njega presjekli ono što je moglo da preraste u još jedan dugoročan projekat. Obično defanzivan um najčešće se nasloni na Makijavelijevu "Cilj opravdava sredstvo".

NBA faza u njegovoj karijeri često se pogrešno posmatra kao pauza ili odstupanje, a zapravo je bila ključna za ono što danas radi u Hjustonu, jer mu je omogućila da izbliza vidi kako funkcioniše košarka na najvišem nivou i da dodatno izbrusi detalje koji su već bili dio njegove filozofije, samo sada u okruženju gdje se svaki propust kažnjava još brže i još brutalnije.

Njegov ulazak u NBA dolazi kroz ulogu asistenta u Milvokiju, a zatim i kroz rad u Hjuston Roketsima, gdje nije bio glavni glas, ali je bio dio sistema koji je funkcionisao na potpuno drugačijim principima nego NCAA, sa većim fokusom na individualni kvalitet, spejsing i specifične uloge koje su striktno definisane kroz roster. I upravo tu dolazi do zanimljivog spoja, jer trener koji dolazi iz svijeta discipline i strukture ulazi u ligu gdje igrači često diktiraju ritam i gdje se sistem mora prilagoditi njima.

U Milvokiju je radio sa igračima koji su već bili formirani, gdje nije bilo prostora za dugoročnu izgradnju kroz treninge kao u koledžu, nego za brzu adaptaciju i preciznu pripremu, i to je faza u kojoj je dodatno razvio osjećaj za detalje u half-courtu, za sitnice koje odlučuju posjede i za način na koji se utakmica priprema na mikro nivou, jer NBA ne oprašta greške koje prođu u NCAA.

U Hjuston Roketsima, njegova uloga dobija još veću težinu, jer ulazi u sistem koji je u tom trenutku bio duboko analitički orijentisan, sa jasnim idejama o tome kako treba da izgleda moderna košarka, i upravo tu dolazi do zanimljivog susreta između njegove “stare škole” i novih trendova koji su definisali ligu, jer iako nije mijenjao svoju osnovnu filozofiju, morao je da je prilagodi kontekstu u kojem spejsing, šut za tri poena i efikasnost imaju centralnu ulogu.

Rad sa NBA igračima donio mu je i drugačiju perspektivu u pogledu individualnog razvoja, jer više nije riječ o igračima koje tek treba oblikovati, nego o profesionalcima koji već imaju svoje navike, svoje rutine i svoj način igre, i tu dolazi do izražaja njegova sposobnost da komunicira, da pronađe način da njegove ideje funkcionišu unutar već postojećeg sistema, a ne da ga mijenja iz temelja.

Ta NBA epizoda nije trajala predugo, ali je ostavila jasan trag u njegovom kasnijem radu, jer kada se vratio u NCAA i preuzeo Hjuston, bilo je očigledno da je njegov sistem dobio novu dimenziju, posebno u napadu gdje se vidi bolji balans između strukture i prostora, između discipline i slobode, jer sada postoji jasnije razumijevanje kako da se prostor koristi, kako da se šut integriše u sistem i kako da se donose odluke u situacijama koje su bliže profesionalnom nivou.

Istovremeno, defanzivna filozofija ostala je netaknuta, možda čak i dodatno naglašena, jer ako postoji nešto što NBA nije promijenila kod njega, to je uvjerenje da odbrana mora biti temelj svega, i da bez nje nema stabilnosti, bez obzira na nivo takmičenja, i upravo ta kombinacija iskustva iz dva svijeta čini njegov današnji rad u Hjustonu kompletnijim.

U suštini, NBA faza nije bila digresija, nego nadogradnja, period u kojem je njegov sistem dobio nove slojeve, a kada se vratio u koledž košarku, nije se vratio kao isti trener, nego kao verzija sebe koja bolje razumije kako funkcioniše igra na najvišem nivou i kako se ti elementi mogu prenijeti u NCAA okruženje bez gubljenja identiteta.

Dolazak u Hjuston nije bio spektakularan potez koji odmah mijenja sliku NCAA košarke, nego proces koji je počeo polako, sa ekipom koja nije imala status favorita i sa programom koji je morao da se gradi iz temelja, ali upravo tu dolazi do izražaja njegova najveća snaga, jer nije pokušavao da ubrza stvari, nije tražio instant rezultat, nego je radio ono što radi cijelu karijeru, postavljao standard koji se ne spušta i gradio tim koji će taj standard moći da izdrži.

Danas, kada se govori o Hjustonu pod njegovim vođstvom, ne govori se samo o pobjedama nego o identitetu koji je prepoznatljiv na prvi pogled, jer njegove ekipe igraju košarku koja je fizička, organizovana i nemilosrdna u načinu na koji pristupa svakom posjedu, i upravo ta kombinacija čini ih jednim od najtežih protivnika u NCAA, bez obzira na to ko je sa druge strane.

Defanziva je temelj tog identiteta i možda najjasniji pokazatelj kako njegova filozofija funkcioniše u praksi, jer to nije samo agresija nego sistem koji funkcioniše kao cjelina, gdje svaki igrač zna svoju ulogu, gdje se pomoć daje na vrijeme i gdje se prostor zatvara prije nego što protivnik shvati šta želi da uradi, i ta vrsta discipline pretvara njegove ekipe u timove protiv kojih je svaki napad naporan i svaki poen skup.

Ali odbrana nije samo stvar taktike nego i mentaliteta, jer njegovi igrači ne brane zato što moraju, nego zato što je to dio identiteta, dio načina na koji igraju i dio načina na koji razmišljaju o igri, i tu dolazi do razlike koja se ne vidi odmah u statistici, ali se osjeti kroz tok utakmice, kroz umor protivnika i kroz greške koje dolaze pod pritiskom.

Samson je izgradio filozofiju, da ako ti protivnik da koš, nisu to samo poeni, to je lična uvreda, i ako si "zaspao" u odbrani, nisi samo pogriješio, čitav tim si izdao. To su obrisi koji vuku na početak karijere, ali koji daju rezultate u Hjustonu koji je postao posljednjih godina redovan učesnik "Martovskog ludila", nerijetko i daleko do kraja doguraju.

Napad, iako često u sjenci odbrane, prati istu logiku, jer nije baziran na spektaklu nego na kontroli, na ulascima u reket, na kontaktu i na stalnom pritisku koji tjera odbranu da reaguje, a u reakcijama nastaju pukotine koje njegove ekipe koriste, ne uvijek kroz prvi šut, ali vrlo često kroz drugi, kroz ofanzivni skok koji produžava posjed i dodatno opterećuje protivnika.

Prošla sezona bila je vrhunac procesa, jer je Hjuston pod njegovim vođstvom stigao do finala NCAA turnira kroz niz utakmica u kojima su njegove ekipe nametale svoj stil bez obzira na protivnika, i upravo polufinale protiv Djuka ostaje kao jedna od ključnih tačaka, jer je to bio duel u kojem se vidjelo koliko njegova filozofija može da neutralizuje čak i vrhunski talenat kakav je imao Djuk sa Kuperom Flegom, jer kada utakmica postane borba za svaki posjed, za svaki skok i za svaki centimetar prostora, razlika u individualnom kvalitetu počinje da se smanjuje.

U toj utakmici, Hjuston nije pobijedio spektaklom, nego strpljenjem, disciplinom i spremnošću da izdrži kontakt tokom svih četrdeset minuta, i upravo to je ono što njegove ekipe rade bolje od većine, jer ne traže rješenje u jednom potezu nego u procesu koji traje cijelu utakmicu.

Narodski, "prebili su ih za sve pare".

Finale protiv Floride, međutim, pokazalo je koliko je teško završiti takav put, jer kada dođeš do samog kraja, kada su svi detalji izjednačeni i kada svaki posjed može da odluči utakmicu, razlika se često svodi na nijanse, i tu je njegov tim ostao kratak, ne zato što je filozofija zakazala, nego zato što je granica između pobjede i poraza na tom nivou izuzetno tanka.

Ulazak u ovu sezonu zato nosi dodatnu težinu, jer sve ono što je prošle godine izgrađeno sada mora da se potvrdi, a to nije jednostavan zadatak u NCAA okruženju koje se stalno mijenja, gdje rosteri dolaze i odlaze i gdje kontinuitet nije nešto što se podrazumijeva, ali upravo tu dolazi do izražaja njegov sistem koji ne zavisi od pojedinaca nego od principa.

U tom kontekstu, predstojeći meč sa Ilinojom u Sweet 16 donosi dodatni sloj priče, jer sa druge strane dolazi tim za koji nastupaju David Mirković, Andrej Stojaković, braća Ivišić, Mihailo Petrović... naši momci, igrači koji predstavlja novu generaciju i drugačiji profil košarke, i takvi dueli pokazuju koliko je zanimljivo gledati sudar različitih stilova, jer Hjuston donosi strukturu, fizičku igru i disciplinu, dok Ilinoj donosi dinamiku ekipa koja, kako bi rekao naš prijatelj Vlada Jovanović "sajz", ali nema tu dozu atleticizma.

Za Sampona, takvi mečevi nikada nisu pitanje prilagođavanja do mjere gubljenja identiteta, nego pronalaženja načina da se isti principi primijene u drugačijem kontekstu, jer njegov sistem ne zavisi od protivnika nego od toga koliko ga njegovi igrači dosljedno sprovode, i tu leži njegova najveća snaga.

Kada se sve sabere, jasno je da njegova karijera i njegov rad u Hjustonu predstavljaju primjer kako se kroz vrijeme gradi nešto što nije prolazno, nešto što ne zavisi od jedne generacije ili jednog turnira, nego od ideje koja je dovoljno jaka da preživi sve promjene, i zato njegove ekipe iz godine u godinu ostaju konkurentne, jer ne počinju iz početka, nego nastavljaju tamo gdje su stale.

Može se povući paralela između Kelvina Samsona i Duška Vujoševića, ali više na nivou suštine nego forme, jer obojica polaze od ideje da tim mora imati identitet koji ne zavisi od talenta nego od standarda, gdje disciplina, fizička spremnost i odgovornost u svakom posjedu nisu opcija nego obaveza, a defanziva temelj svega. Njihove ekipe dijele isti osjećaj tvrdoće, stalnog pritiska i igre u kojoj protivnik nema komfor ni sekunde.

I jedan i drugi razvijaju igrače kroz sistem, izvlače maksimum iz rostera koji često nije elitni i grade timove koji funkcionišu kao cjelina, ali razlika dolazi u načinu na koji se ti principi sprovode, jer je Vujoševićev pristup bio emotivniji, direktniji i često na ivici kroz intenzitet koji je imao ličnu dimenziju, dok je Samson hladniji i sistematičniji, sa naglaskom na ponavljanje i stabilnost, uz dodatnu fleksibilnost koju nameće NCAA kontekst. Pa je najpreciznije reći da su slični po temeljima, ali različiti po izrazu, jedan trener identiteta kroz emociju, drugi kroz sistem, iako u završnicama utakmica njihovi timovi djeluju gotovo isto, tvrdo, disciplinovano i bez prostora za kompromis.

Na kraju, Samsonova košarka nije priča o tome kako da izgledaš bolje od protivnika, nego kako da budeš stabilniji, disciplinovaniji i spremniji da prihvatiš kontakt, jer u takvoj igri nema prečica, nema skrivanja i nema prostora za polovična rješenja, postoji samo način na koji igraš i način na koji reaguješ kada utakmica prestane da bude lijepa, a upravo tada se odlučuje koliko vrijedi sve ono što si gradio kroz sezonu.