Polufinalni duel Novaka Đokovića i Janika Sinera završio je brže i lakše u korist italijanskog tenisera nego što smo se nadali. Đokovićev put po “All England Clubu” ove sezone koji je rezultirao porazom od Sinera asocirao me je na jednu priču iz sasvim drugog svijeta. Autor ovih redova naime odrastao je na sportskim magazinima i stripovima. Jednako su se usvajali i npr. Politikin zabavnik i Tempo, i kako sam na sportskim borilištima prepoznavao svoje heroje, tako sam na crtanim stranicama navijao za neke druge, gdje je primat oduvijek držao “Vitez tame”. 

Postojalo je nešto što je Betmena još od prvih izdanja iz četrdesetih izdvajalo u odnosu na ostale superheroje. Betmen jeste izuzetno fizički spreman, vrhunski obučen za borbu i najbolji detektiv još od Šerloka Holmsa, ali za razliku od svih popularnih stripovskih superjunaka, on ne posjeduje nikakve nadnaravne moći. Ne može da leti, nije brži od metka, nema abnormalnu snagu – on je u suštini običan čovjek. Njegova prednost u odnosu na protivnike jeste u tome što njegova pojava izaziva strah. Nadjača ih, nadmudri i strpa u zatvor ili psihijatrijsku bolnicu Arkam. Njegov identitet je tajna, niko ne zna ni ko je ni šta je on, da li je uopšte ljudsko biće, jer pojavljuje se iz mraka i nestaje kao utvara. 

Serijal stripova pod nazivom „Pad Viteza“ (Knightfall) koji je izašao 1993. donio nam je jedan od kultnih trenutaka u Betmenovoj istoriji. Pojava u vidu Bejna, snagatora sa superiornom inteligencijom, promijenila je stanje stvari. Bejn je, a to će se saznati kasnije, prvo proučio ko je Betmen i zaključio da se iza maske krije Brus Vejn. Odlučio se za taktiku iznurivanja pa je upao u Arkam i oslobodio sve pacijente-zatvorenike. Betmen se kroz serijal sam borio sa svima njima i bivao sve umorniji i fizički i mentalno. Vrativši se jedno veče kući, bio je šokiran kada ga je tu dočekao Bejn.

Iscrpljenog Betmena Bejn je pretukao i na kraju ga slomio preko koljena, ostavivši ga gotovo nepokretnim. Legendarna scena u kojoj Bejn lomi kičmu Betmenu imala je te 1993. za fanove efekat koji su koju deceniju kasnije za milionske gledaoce imale šokantne scene Igre prijestolja, npr. Betmen je bio poražen zato što je bio sam, iznuren i izranjavan, ali najvažnije od svega – jer ga se Bejn nije plašio. Znao mu je sve vrline i mane, sve njegove mogućnosti i snage. I ta ključna prednost koju bi Betmen inače imao, nestala je kad se Bejn pojavio usred njegove kuće.

Da odmah razjasnimo, ovaj tekst nije pisan sa nekom djetinjastom idejom da se Novak Đoković uporedi sa Betmenom niti sa nekom lošom namjerom da se Janik Siner izjednači sa stripskim negativcem. Radi se tome da mi je, gledajući polufinalni duel Vimbldona u kojem je Siner savladao Đokovića sa 3:0, odnos snaga tog dana zaličio na odnos snaga u gorepomenutom stripskom serijalu. 

Baš kako je „mračni vitez“ morao da eliminiše jednog po jednog neprijatelja i tako gubio snagu, tako je i Novak Đoković išao ka polufinalu Vimbldona preko Milera (3:1), Evansa (3:0), Kecmanovića (3:0), De Minaura (3:1) i Kobolija (3:1). Na samom kraju četvrtfinalnog meča došlo je i do nezgodne povrede, ali i prije te povrede bilo je vidljivo da se Novak morao ozbiljno da potroši da bi savladao De Minaura i posebno razigranog Kobolija. Povreda je uticala na kretanje Đokovića u polufinalu protiv Sinera ali kako je i sam priznao po završetku tog meča: „Godine rade svoje. Osjećam da kad dođem do završnice gren slema gdje me čekaju Siner ili Alkaraz, koji su u top formi, ja stižem sa pola rezervoara.“

Đoković je kroz karijeru a pogotovo u njenoj drugoj polovini razvio utisak nepobjedivosti i samim time strah kod svojih rivala.  Nije mali broj onih koji bi svojevremeno imali i po dva seta prednosti protiv Novaka u velikim mečevima a onda samo pogledali preko mrežice i shvatili da se i dalje za sve pita samo srpskog tenisera i da meč ne da nije gotov, nego tek počinje. Sjetimo se samo čuvenog polufinala US Opena 2011. kada je veliki Rodžer Federer imao 7:6 i 6:4 da bi Novak okrenuo sa 6:3, 6:2 i 7:5 i ušao u finale. Ili onog ludog finala Rolan Garosa 2021. kada je Stefanos Cicipas vodio 7:6, 6:2, a onda ga Đoković pregazio sa 6:3, 6:2 i 6:4. 

Tako je 2022. na Vimbldonu protiv Đokovića prošao i Janik Siner. Tada još mladi i talentovani Italijan je bio nadomak senzacije, ali je završilo 5:7, 2:6, 6:3, 6:2, 6:2 u korist srpskog tenisera. Nakon tog nevjerovatnog preokreta, Đoković je prokomentarisao da je Siner ušao u meč sa mišlju da nema šta da izgubi a da je na 2:0 u setovima postao svjestan da sad ima šta da izgubi. I baš kao Cicipas godinu dana ranije, i Siner je poklekao jer nije vjerovao da može da dobije meč protiv Đokovića. I kao što Betmenu prednost daje strah njegovih protivnika, tako je i Đoković stekao strahopoštovanje kod svojih rivala koje je njemu davalo prednost u takvim duelima.

Umoran, povrijeđen i na zalasku veličanstvene karijere, Novak Đoković nije ove godine ušao u polufinalni duel sa Sinerom kao favorit. Ali najviše zbog toga što ga se Siner, naime, više ne plaši. Pobjeda na ovogodišnjem Vimbldonu je Sinerova peta uzastopna pobjeda nad čovjekom sa najviše osvojenih gren slemova u istoriji tenisa. Nakon što je Đoković i 2023. savladao Sinera na Vimbldonu a potom i na završnom mastersu u Torinu, italijanski teniser više ne zna za poraz protiv Novaka. Počelo je u polufinalu Dejvis kupa 2023, potom polufinale Australijan opena 2024, pa finale mastersa u Šangaju iste godine, te ovosezonsko polufinale Rolan Garosa. U svakom od tih mečeva, Siner je izgledao nadmoćno u odnosu na Đokovića.

Šta se tačno promijenilo? Kako je Siner pobijedio strah i stekao samopouzdanje u duelima sa jednim od najvećih sportista svih vremena? Siner je još od prvih seniorskih koraka često bio upoređivan upravo sa Đokovićem: obojicu je Rikardo Pjati trenirao na akademiji, obojica su vitki i elastični, imaju mentalnu snagu, obojica forsiraju agresivni oblik defanzivnog tenisa, njihovi forhendi su izuzetno precizni a reterni nevjerovatno razorni. Siner se ugledao na srpskog tenisera, studirao ga, usvajao i od mini-Novaka u proteklih nekoliko sezona izrastao u moderniju, možda i napredniju, verziju Đokovića. 

Zahvaljujući svojoj visini, rad na servisu je doveo do toga da je prvi servis postao ubitačno oružje Sinera. Kad se brani, on stoji blizu osnovne linije i rano kreće na lopticu čime pravi ogroman pritisak na rivala. I to je dosta slično Đokovićevom stilu igre. Đoković dakako jeste raznovrsniji igrač i u stanju je da pronađe prostor na terenu da smjesti lopticu onako kako je moglo malo njih kroz istoriju ove igre. Ali na Sinerovu agresivnost nema odgovora. Đoković danas mora da se nosi sa samim sobom, pritiskom godina i sve češćih povreda a povrh svega djeluje da ne vidi kako da uzvrati na mlađu i agresivniju verziju sebe sa fenomenalnim prvim servisom. 

Đoković je najavio da ovo najvjerovatnije nije njegov posljednji Vimbldon i da želi da se okuša bar još jednom. Šampion je uvijek šampion, pa i u porazu, i njegova glad za nadigravanjem ne prestaje. Štaviše, redovno igranje završnica gren slemova pokazuje da je Novak još uvijek tu. Sad je zadatak kako sačuvati snagu za duele sa Sinerom kojih će sigurno još biti, možda već na US Openu, i kako prilagoditi igru Sinerovoj agresivnosti. Iako je kraj karijere sve bliže, u Đokovića nikad ne treba sumnjati, bar smo toliko naučili za sve ove godine. A, na kraju krajeva, i Betmen je na kraju našao način kako da se vrati, ponovo se ogrne plaštom, krene u noć i savlada Bejna.