Nakon 15 godina čekanja i 239 odvoženih utrka, Nico Hülkenberg napokon je došao do svog prvog postolja u karijeri Formule 1.

Dugogodišnji neslavni rekord Nijemca, najviše utrka bez plasmana među prva tri, često se tumačio kao dokaz da jednostavno nije imao ono potrebno da napravi iskorak ka vrhu. Kritičari su tvrdili da je, iako nesumnjivo talentiran, izostajala hladnokrvnost u presudnim trenucima.

Ipak, mnogi drugi ovaj rekord vide kao odraz upornosti i kvaliteta, kao dokaz da je riječ o vozaču koji je godinama zadržavao mjesto u F1 uprkos nedostatku vrhunskih rezultata, što samo po sebi govori o njegovoj vrijednosti.

Nikad nije imao sreće

Uzroci tog sušnog niza ležali više u nedostatku sreće nego u nedostatku vještine. Hülkenberg je tokom godina imao nekoliko propuštenih prilika – poput sudara s Lewisom Hamiltonom dok je vodio VN Brazila 2012. ili izlijetanja s piste na VN Njemačke 2019. dok je držao četvrtu poziciju. U idealnijim okolnostima, ti bi trenuci bili zaboravljeni detalji u karijeri punoj podija.

No Hülkenberg nikada nije dobio priliku u vrhunskom timu. Često je bio na korak do takvog transfera, ali okolnosti su uvijek igrale protiv njega.

Godine 2012. Mercedes je bio spreman potpisati ga ako Hamilton odbije njihov poziv – Britanac je iznenadio sve prelaskom u tim koji će kasnije dominirati F1 scenom. Godinu kasnije, Ferrari je bio u poodmaklim pregovorima s Hülkenbergom, ali je na kraju odabrao Kimija Räikkönena. Kada se 2017. ukazala šansa u Mercedesu nakon iznenadne Rosbergove penzije, Hülkenberg je već bio vezan ugovorom s Renaultom. A 2020. godine, Red Bull se dvoumio između njega i Sergia Péreza – izbor je na kraju pao na Meksikanca, koji je upravo tada upisao prvu pobjedu u karijeri.

Kao da su se sile sudbine trudile da ga zadrže korak ispod onoga što je zaslužio. A po mnogima zaslužio je. Njegove vožnje protiv renomiranih timskih kolega to potvrđuju: bio je brži od Péreza u većini aspekata, iako ne i konzistentniji, dok je protiv Carlosa Sainza bio dominantniji tokom zajedničkog vremena u Renaultu. Jedini vozač koji ga je nadmašio bio je Daniel Ricciardo – u tom trenutku jedan od najcjenjenijih na gridu.

Nije poklekao

Zanimljivo, Hülkenberg je do uspjeha došao u drugim disciplinama: u top bolidu osvojio je 24 sata Le Mansa, najprestižniju trku izdržljivosti u svijetu.

Ono što mu je nedostajalo bila je sposobnost da se nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme – osobina koja često pravi razliku između velikih karijera i propuštenih prilika.

I baš zato, simbolično je to što nije konačno stigao do podija pukim slučajem ili srećom, nego vožnjom dostojnom pravog majstora. Startavši s 19. pozicije, Hülkenberg je u haotičnim uslovima već u prva tri kruga prestigao devet rivala. Zajedno s timom donosio je ispravne strateške odluke, popeo se na četvrto mjesto i potom impresivnim potezom prošao Lancea Strolla.

Iza njega se pojavio Lewis Hamilton – vozač koji ga je koštao podija 2012., vozač koji je, svojim prelaskom u Mercedes, promijenio tok F1 historije i zatvorio vrata Hülkenbergu.

No ovoga puta, Nijemac nije poklekao. Ne samo da je izdržao pritisak, nego je i zabilježio najbrži krug utrke, potvrđujući da postolje nije bilo slučajno. Utrku je završio ispred Hamiltona i time zaključio jedno od najdirljivijih poglavlja moderne F1.

Scena njegovog slavlja s timom nakon utrke već je upisana u emotivnu historiju sporta. Bio je to trenutak simbolične pravde – za sve one kojima je nedostajala samo nijansa sreće da ostvare karijeru kakvu su zaslužili.

U Formuli 1, kao i u životu, mnogi ne dobiju priznanje koje zaslužuju. Ali te kišne nedjelje, u malom engleskom selu, Nico Hülkenberg je napokon dobio svoje.