Zašto je Sasuolo savršena pozornica za Adžićev iskorak u Seriji A?

Na prvom ozbiljnijem testu Alberta Akvilanija na klupi Sasuola, protiv Padove, između Rikarda Červa i Armana Lorijentea, tačno iza Andree Pinamontija, stajao je Daril Bakola. Osamnaestogodišnji Francuz dobio je mjesto "desetke" u formaciji 4-2-3-1, a Akvilani se toj postavci vraćao i kroz ostatak priprema, dok su se u sredini smjenjivali igrači koji više pripadaju razvojnim planovima nego gotovom timu za Seriju A. Dvanaest dana kasnije Sasuolo je doveo Vasilija Adžića.

Vasilije Adžić è neroverde!#ForzaSasol 🖤💚 pic.twitter.com/dVUNO1RpvF

— U.S. Sassuolo (@SassuoloUS) August 3, 2026

Tu, između krila i špica, počinje cijela priča o njegovom transferu. Njegov prostor trebalo bi da bude ispred protivničkog veznog reda, na poziciji koja mu daje dovoljno prostora da se brzo okrene prema golu, gdje bi imao dvije, tri sekunde da odabere šut, pas ili možda prodor.

Desna aut-linija bi mu oduzela previše slobode, mjesto jednog od dvojice zadnjih veznih izložilo ga presingu, a uloga zamjene za Nemanju Matića promašila bi smisao transfera. Sasuolo mu desetku nije obećao, ali ju je tokom jula praktično nacrtao.

Posao realno nije obična pozajmica

Adžić je 3. avgusta stigao iz Juventusa na pozajmicu do 30. juna 2027. godine.

Sasuolo plaća 500.000 eura, ali ima pravo otkupa za dodatnih 12 miliona, dok Juventus može da aktivira kontraopciju uz naknadu od 1,7 miliona eura. Dakle, ako Adžić napravi iskorak, Sasuolo može da ga zadrži, ali je Juventus ugovorom sačuvao posljednju riječ.

Ovo je važnije nego što na prvi pogled izgleda. Sasuolo je obezbijedio kontrolu nad budućnošću igrača kojeg će razvijati cijelu godinu, Juventus je sačuvao način da ga vrati, a Adžić prvi put poslije dvije torinske sezone ulazi u ekipu u kojoj se od njega očekuje da bude dio rješenja, umjesto dvadeseti čovjek koji čeka povredu trojice saigrača.

Prošla godina u Seriji A bila je takva da moram da ga branim. Ne jer je naše dijete, nego jer je i sam bio svojevrsna žrtva, prije svih Igora Tudora.

Gol za pobjedu Juventusa protiv najvećeg rivala Intera u vatrometnoj utakmici 4:3, i to kakav gol, svakom normalnom bi otvorio vrata veće uloge, više minuta i, kod igrača njegovih godina, prije svega više strpljenja.

Vasilije Adzic 🇲🇪🚀 pic.twitter.com/9ORpxCioV1

— Lega Serie A (@SerieA_ID) August 4, 2026

Međutim, hrvatski trener (za kojeg tvrdim da ima najboljeg menadžera u esnafu, jer kako drugačije objasniti sve poslove koje dobije) uradio je suprotno. Kako drugačije nazvati situaciju u kojoj u 76. minutu uvodite mladog fudbalera, da biste ga deset minuta kasnije zamijenili "jer je to neka vaša kombinatorika". Prije će biti lažno Tudorovo ludilo. Vidjeli smo šta je napravio Antoninu Kinskom u Ligi šampiona protiv Atletika, kojeg je prvo, na iznenađenje svih, stavio od prvog minuta, pa ga zamijenio nakon 17 minuta.

Nego, da se vratimo Adžiću. Taj jedan spektakularan pogodak doveo ga je na mnoge snimke iz prošle sezone, ali što se tiče njega kao igrača, nije mu bio prijeko potreban push ka standardnim minutima.

Mladi Nikšićanin je pokazao da može da režira veliki trenutak na najvećem nivou, sada mu treba kontinuitet.

Sasuolo – idealna sredina

"Zeleno-crni" su se prošle sezone vratili u Seriju A i nisu bili uobičajeni novajlija koji se grčevito bori za opstanak. Sasvim solidno 11. mjesto, 49 bodova, uz 46 datih i 50 primljenih golova. Gotovo pa savršena simetrija.

Heroj Mundijala 2006. godine, Fabio Groso, u mandatu od dvije godine napravio je tim koji igra direktan fudbal, fizički jak, sa tranzicijom, prodorima krila i ulascima veznih fudbalera iz drugog plana.

To je bila promjena kursa u odnosu na Alesija Dionizija, koji je praktikovao prije svega igru baziranu na posjedu i kratkim pasovima.

Groso je svoje dobre rezultate "naplatio" prelaskom u Fiorentinu, a Sasuolo je preuzeo Alberto Akvilani, čovjek koji nam je slomio srca u prvom velikom duelu Crne Gore sa tada aktuelnim svjetskim prvakom na "Via del Mare". Italija je slavila 2:1, Akvilani je dao oba gola i to su mu jedini golovi ikada u nacionalnom dresu.

Akvilani je kao trener tu da zadrži stvari koje mu se sviđaju, ali i da malo promijeni način na koji se stiže do protivničke trećine terena.

Na golu su Arijant Murići (momak koji je igrao za mlađe kategorije Crne Gore, pa odabrao Kosovo, bio u Sitijevoj akademiji) i Stefano Turati.

Odbrana je oslabljena odlaskom Tarika Muharemovića, koji je dobre igre naplatio prelaskom u Premijer ligu, odnosno Lids.

Defanziva se sada oslanja na Džeja Idzesa, Sebastijana Valukijeviča i Džoša Doiga.

Vezni red - iskusni Nemanja Matić, tu su Danijel Boloka, Luka Lipani, Edoardo Janoni, Andrea Gion, a iz drugog plana Kristijan Torstvedt i Ismaila Kone.

Dakle, kada se pogleda postava tima onako iz daljine, vidi se da ima vrlo malo fudbalera koji se prirodno osjećaju u onom međuprostoru, da žive između linija.

To je šansa za Vasilija i razlog zbog kojeg je Sasuolo bio uporan u njegovom dovođenju.

U napadu, prije svih, gospodin Sasuolo lično – Domeniko Berardi, fudbaler koji je kvalitetom odavno preskočio domete "zeleno-crnih", ali koji je i dalje vjeran klubu sa Mapei stadiona. On je nedodirljivo božanstvo i ostaće tako do kraja karijere.

Lijevu stranu dobro je odradio Arman Lorijente, brzi fudbaler koji ima dovoljno tehnike u nogama da se driblingom oslobodi protivnika, ali i da da neophodnu širinu timu. U napadu je robusni Andrea Pinamonti, nekada velika nada Intera, koji ima dovoljno snage da zadrži loptu u nogama, klasična devetka koja ne komplikuje mnogo, brzo se oslobađa lopte i čeka svoju priliku u prostoru oko desetak metara od gol-linije. Prošle godine devet golova, dovoljno za najboljeg strijelca tima.

Kada su ova trojica naprijed, u formaciji 4-2-3-1, u toj trojci iza napadača nađe se mjesto za igrača koji bi mogao da bude Adžić. Upravo na tom mjestu igrao je Bakola protiv Padove.

Akvilanijev pristup i novine u Sasuolu

Prošlo je vrijeme kada je Alberto bio "wtf" pojačanje Liverpula. Da budem pošten, kada bi ga povrede zaobišle, bio je to sjajan vezni fudbaler, ali problem je što ga nisu često zaobilazile.

Trenerski posao počeo je u Fiorentininoj Primaveri, gdje je osvojio tri uzastopna Kupa Italije i dva Superkupa. U Pizi je završio 13. u Seriji B, a prošle sezone je sa Katancarom sakupio 59 bodova, završio peti i stigao do finala plej-ofa, u kojem je Monca prošla zbog boljeg plasmana u ligaškom dijelu (jedno od najglupljih pravila ikada).

Akvilani ne voli sebe da posmatra kroz prizmu "trenera-ex igrača". Takođe, u ranom trenerskom radu dozvoljava sebi da mijenja formacije koje se najbolje uklapaju, kako sam kaže, prema osobinama fudbalera. Sviđa mu se tranzicija koju je Groso gajio, ali voli i kontrolu kad god je to moguće.

Tokom godine kada je bio bez kluba redovno je razgovarao sa Robertom de Zerbijem, trenerom koji se lansirao upravo iz Sasuola, odlazio je u Marsej da gleda njegov rad i posjetio Seska Fabregasa, ali pominje i ono što je naučio od Masimilijana Alegrija, Lućana Spaletija, Rafe Beniteza i Žorža Žezusa.

Katancaro je kod njega polazio iz 3-4-2-1, ali je sa loptom često izgledao kao 3-2-2-3: dva ofanzivna vezna ulazila su između linija, krilni igrači držali širinu, a jedan od dvojice centralnih veznih spuštao se da pokrene akciju.

Prosta ideja formacije je da izazove protivnički presing, da ga privuče, kako bi se iz prve linije direktno lansirao napad, čime se dobijalo na brzini.

Katancaro je pod njim brzo vraćao izgubljene posjede i, iskreno, barem meni ostaje žal što simpatična ekipa iz Kalabrije, sa nevjerovatnom podrškom navijača, nije ove godine ušla u Seriju A, već je to nekako bezlična Monca.

Prvi "problem" za Akvilanija biće upravo to što je njegova igra uvijek bila sa trojicom pozadi, ali Sasuolo je naučio da igra sa četvoricom. Trener je, pak, na predstavljanju rekao da će se on prilagoditi ekipi, a ne ona njemu. Pripremni mečevi su to pokazali, i protiv Padove i protiv Trenta Sasuolo je igrao 4-2-3-1.

Akvilani, sa druge strane, želi da zadrži svoju filozofiju mamljenja protivnika i da igra onako kako je to radio u Katancaru. Ne želi paniku sa loptom u nogama, ali ni mrvarenje sa bespotrebnim "praznim pasovima".

Gdje je Adžić u viziji Akvilanija

Za našeg fudbalera idealna pozicija bila bi ova na kojoj je igrao Bakola. Ofanzivni vezista, iza Pinamontija, sa blagom tendencijom pomjeranja u lijevi međuprostor.

Ne skroz klasična desetka, već igrač koji će se spuštati do Matića i Lipanija, ali i igrati nekada i u ravni sa samim napadačem.

Ova pozicija donosi najbolje od njega – može da zablista njegov udarac, koji je čak i Tudor hvalio. Drugo, omogućava mu onaj njegov trejdmarkovani dodir kojim se lagano oslobađa prvog čuvara, u polukretu, što smo gledali i pod Goricom. Ne treba zanemariti ni njegovih 187 cm visine i snagu na kojoj je radio ovog ljeta, pa može da izdrži momente kada mu čuvar uđe u leđa. I na kraju, da bude taj koji će da pokupi sve te lopte namijenjene upravo onom pomenutom drugom planu.

Kada Sasuolo bude igrao 4-3-3, tu bi mogao da igra lijevu osmicu, da prati prazninu koja bi ostala iza Lorijentea, što bi mu omogućilo više scenarija da proba šut iz daljine.

Takva pozicija nosi sa sobom i više trčanja u odbranu, određene defanzivne zadatke, zatvaranje protivničkog beka u naletu.

Ako Akvilani tokom sezone odluči da ipak proba svoju 3-4-2-1, crnogorski reprezentativac mogao bi da bude jedan od dvojice iza napadača, lijevi. Takav scenario vjerovatno bi bio i najbolji za Adžića, jer bi lakše disao sa još jednim igračem u tom međuprostoru.

Najveći problem u toj računici zove se Kristijan Volpato, baš zato što ga Akvilani može pomjerati kroz iste zone koje odgovaraju Adžiću. U 4-2-3-1 može da igra "desetku", ali i da krene sa desne strane pa ulazi između linija, dok mu u formaciji 3-4-2-1 prirodno pripada mjesto jednog od dvojice igrača iza Pinamontija. Brži je od Adžića u driblingu na malom prostoru, već poznaje ritam Serije A, a prošle sezone je za 1.063 minuta stigao do dva gola i četiri asistencije. Njih dvojica mogu zajedno ako Volpato ostane desnije, a Vasilije zauzme lijevi međuprostor, samo što se tada u istu računicu mora ubaciti i Berardi. Bakola mu je najdirektniji konkurent za mjesto "desetke" na papiru, ali je Volpato mnogo ozbiljniji rival za samu ulogu.

Realno, pozicije na kojima ne bi baš bio najbolji jesu lijevo krilo ili pozicija zadnjeg veznog.

Za krilo nema tu eksplozivnost da pravi prednost u odnosu na protivnika, dok bi kao šestica bio izložen puškometu protivničke presing-zone, gdje svaki pogrešan dodir može otvoriti put ka golu.

Ima dosta fudbalera koji se "motaju" oko potencijalnih uloga, a norveški fudbaler Torstvedt mogao bi da prati bivšeg trenera Grosa u Fiorentinu – onaj tip fudbalera kojeg obožavaju svi stručnjaci Serije A, nauči svoju poziciju i šta se traži od njega i samo to ponavlja iz sedmice u sedmicu, bez trunke neke nepotrebne želje za individualizmom.

Ismail Kone je najveća žrtva minulog Mundijala, jer ga je stravičan prelom protiv Katara ostavio nekoliko mjeseci van fudbala.

Ni Torstvedt ni Kone, doduše, ne pokrivaju ono što Akvilani projektuje za Adžića, dok mu Bakola i posebno Volpato predstavljaju direktnu konkurenciju u prostoru iza napadača.

Najveći zadatak Adžića neće biti pozicija nego uloga, jer ako brzo dobije prostor, od njega se neće tražiti da bude dio tima nego da ga nosi, a nošenje nikad nije jednosmjerna ulica.

Ono što donosi kroz kontinuitet naplaćuje kroz zamke koje mu protivnici počnu postavljati onog trenutka kada počne da se ističe.

Akvilani je pokazao da odlično radi sa mladima u Katancaru, a dokaz su napredak Matije Liberalija, koji je ove godine prešao u Komo, i Alfađo Sise, kojeg je doveo Milan, pa ga vratio na pozajmicu. Godine nisu prepreka, daće šansu, ali će tražiti da se neke stvari koje zahtijeva ponavljaju na terenu kako bi dobio veći prostor.

Sasuolo je odličan izbor, mnogo bolji nego što bi prosječni pratitelj fudbala rekao na prvi pogled. Ekipa ima kvaliteta, što znači da Adžić neće biti u nekom timu koji se brani na 25 metara od svog gola, nego u ekipi koja izlazi na teren protiv svakoga da igra.

Trener cijeni tehnički jake mlade veziste i ima više varijacija sistema u kojima za Adžića ima prostora u svakom scenariju.

Mjesto između Lorijentea, Berardija i Pinamontija jeste nacrtano. Sada prvi put poslije odlaska iz Budućnosti ima cijelu sezonu da pokaže da na tom crtežu treba da stoji njegovo ime.

Pravi dokaz stići će kada odigra sasvim običnu utakmicu, bez gola sa distance i snimka koji kruži mrežama, a trener ga sedam dana kasnije ponovo ostavi između Berardija, Lorijentea i Pinamontija.

Tada će gol Interu konačno postati ono što je oduvijek trebalo da bude – početak italijanske priče Vasilija Adžića, a ne njen jedini kadar.

Vasilije Adžić - Sasuolo Watch on YouTube