Borba za ostanak u PLBiH: Svi mogu – samo ne znamo kako

Iako možda na pravu djeluje da je situacija u donjem dijelu Premijer lige Bosne i Hercegovine pred njen skori nastavak jasna, tamo je zapravo samo jedna poznata - da ništa nije sigurno. I to ne samo zbog činjenice da je bodovna razlika između dvije posljednjeplasirane ekipe (Rudar Prijedor i Posušje s po 15) i oni koje oni pokušavaju dohvatiti (Sloga 19, Radnik 21) u široj slici ipak premala. Mnogo važniji je faktor izjednačenosti - ne samo da su ove četiri ekipe kvalitetom i predstavama iz prvog dijela sezone prilično izjednačene, nego ni ostatak lige ne odskače dovoljno da bi mogao tek tako računati na bodove kod onih koji bi u praksi trebalo da se bore za goli život.

Uostalom, možda i najbolji pokazatelj toga jeste činjenica da je teško odrediti gdje ova priča počinje. Naravno da su četiri nabrojane ekipe nakon 19 odigranih kola najugroženije - to nam, vidi je Amerika, govori bodovni saldo - ali nije da je bilo ko izvan vodeće trojke potpuno miran. Dobar primjer je početak sezone trenutno četvrtoplasiranog Veleža, pa i petoplasiranog Želje.

Dok su na Grbavici slagali bodove i maštali o borbi za titulu, u Mostaru su panično gledali u još jednu borbu za ostanak i bili u ravnini s Rudarom i Posušjem. Nekoliko vezanih pobjeda, odnosno poraza u Željinom slučaju - i to nakon međusobnog dvoboja na Grbavici - okrenulo je priču naopako. Naravno, nije realno da Velež (28 bodova) i Željezničar (25 bodova) očekujemo tako nisko, ali poenta je da apsolutno nije ni nemoguće - sistem takmičenja je takav da te dvije ili tri loše utakmice u nizu mogu dovesti u ozbiljan problem.

Što nas dovodi do pitanja - gdje uopšte povući crtu?

Prirodno je ona tačno po sredini. Široki Brijeg polusezonu je završio u skoro pa katastrofalnoj formi; od kraja septembra odigrali su 11 prvenstvenih utakmica i dobili samo jednu (Rudar, 1-0). Bilo je tu i pristojnih izdanja, kao onih na Koševu ili Grbavici, ali bilo je jasno da je nestala hemija između Deana Klafurića i ekipe i kluba i da Široki juri prema dole. Ovdje je samo pitanje da li je u stanju stati.

Klafurića je zamijenio njegov donedavni stalni saradnik Damir Milanović, što bi takođe između redova mogla biti svojevrsna poruka o stanju na Pecari pred kraj polusezone. Milanović je u avgustu iznenada napustio Klafurića, a sada dobio priliku da samostalno vodi ekipu. Pripreme su kasnile, bilo je više odlazaka nego dolazaka i sve što imamo je upitnik kako će izgledati Široki u nastavku prvenstva.

Radnik je skupio dva boda manje, ali su njihove predstave u završnici prvenstva ostavile puno pozitivniju atmosferu Dušku Vraneševiću. I možda bi upravo činjenica da su zadržali povjerenje u Vraneševića u periodu lošijih rezultata mogla biti jedan od aduta Radnika, međutim i oni su išli prisilnim putem ozbiljnih promjena u igračkom kadru. Kičma ekipe ostala je bez nekoliko važnih imena, između ostalih Luke Čumića, Đorđa Pantelića, Damjana Krajišnika i Faruka Gogića, koji su kombinovano postigli tačno polovinu golova, a otišao je i golman Nikola Lakić.

Na ukupno deset odlazaka odgovorili su dovođenjem, na papiru solidnih pojačanja - Aldina Hrvanovića, Slaviše Radovića, Tina Blaža Lauša i Ateefa Konatea. Međutim, realno je da ni upitnik iznad njih nije ništa manji od širokobriješkog - skoro pa nova ekipa za koju nemamo pojma kako bi mogla izgledati, osim što znamo da će imati Vraneševićev potpis.

Marko Maksimović je dobojsku Slogu preuzeo sredinom oktobra, a u prvih devet utakmica na klupi većinom se morao zadovoljiti “dobrim utiskom” te ponekim bodom. Dobili su samo Radnika kući, u ostalim utakmicama jesu bili blizu, ali nedovoljno za više od četiri boda. Njihovo rješenje je nadograditi dobar dio ekipe; roster im je sada ispunjen s trideset igrača. Sedam je novopridošlih, nije nemoguće da će ih biti još, ekipa je na pripremama u Antaliji i - da, nije vam teško pretpostaviti - ono što imamo od Sloge je još jedan veliki upitnik.

Maksimović je Slogu preuzeo nakon otkaza u Posušju, a na njegovo mjesto tada je došao Dario Bašić. On je u devet utakmica imao pobjedu više, ali Posušaci su ugroženiji s obzirom na to da su trenutno ispod crte i s četiri boda minusa. Nije vam teško pogoditi da su i oni dosta mijenjali; najzvučniji je odlazak mladog Luke Mikulića koji je otišao u Grasshoppers i to za, navodno, pristojnih dvjestotinjak hiljada eura.

Sportski direktor Ivan Krstanović i Bašić motore su upalili sa šestoricom novih fudbalera, a opet ne bi bilo nikakvo čudo da se ta brojka i znatno poveća u posljednjim danima prijelaznog roka. I dok njihove promjene možda i nisu drastične i dalje je pitanje kako će Bašić sve to uknapovati i to u prilično kratkom periodu, sve dok mu gori pod nogama - još jedan veliki upitnik.

Ispada zapravo da je najmanji onaj koji stoji iznad glave posljednjeplasirane ekipe na tabeli prijedorskog Rudara. Njih s klupe od početka sezone vodi Perica Ognjenović, koji je bio svjestan da naknadno ubacivanje ekipe u ligu znači i izgradnju tima kroz same prvenstvene utakmice. Fokus je, to već znate, na Špancima - Rudar ih ima sedmoricu, ali i Kolumbijca Puentesa te novopridošlog Talijana Fabrizija Danesea koji su stigli sa Pirineja. Ognjenović pretjerano ne komplikuje, stvorio je osnovne mehanizme koji ustvari daju prednost individualnom kvalitetu igrača koje ima.

Dakle, priču o ekipama koje će se (vjerovatno) boriti za ostanak povezuju tri stvari. Prva je potpuni izostanak kontinuiteta, ali to je prilično normalna stvar za sve bosanskohercegovačke klubove; nije da oni s vrha funkcionišu drugačije. Druga poveznica između ovih pet klubova je to da su apsolutna nepoznanica. Razlog tome donekle jesu silne promjene, ali i - mnogi će se naljutiti - i činjenica da je na sredini tabele povučena svojevrsna prirodna linija. Ona dijeli ligu na dva dijela, u kojem je ovaj donji tradicionalno medijski potpuno nezanimljiv.

U BiH, mainstream sportski mediji mnogo više pažnje posvećuju žutilu i clickbaitu, na drugom mjestu su im klubovi koji imaju veću navijačku bazu (i klikabilnost), dok ovih pet rijetko i možete pronaći u medijima. S druge strane, lokalni mediji nisu dovoljno jaki da bi i mogli ozbiljno pratiti svoje klubove, tako da ostajemo u limbu u kojem se informacije provlače na kapaljku i stvarno moramo čekati prvenstvene utakmice da bismo mogli znati više o njima.

Treća i najvažnija stvar u ovoj priči je pitanje koliko je duboka provalija u koju se eventualno propada. Katastrofalna organizacija i poluamaterski status nižih liga znači i to da nije nužno da će mjesto ispod crte značiti i ispadanje.

Vidjeli smo to na primjeru Posušja, koje nije igralo planirali play-off sa Stupčanicom, odnosno Rudara koji je upao u ligu umjesto Laktaša. Ima li ih zainteresovanih za ulazak i mogu li ga zaista isplanirati je pitanje, ali svi spomenuti - osim Širokog Brijega - su preživjeli ispadanje u jednom trenutku i svjesni su koliko je on bolan za svakog bh. ligaša. Iako u financijskom i poslovnom smislu i nema neke razlike, ispadanje u niži rang često za sobom vuče ozbiljne posljedice, korjenite promjene, nerijetko i gašenja klubova.

Svi žele izbjeći tu provaliju, ma koliko duboka bila, i - što je najbolje za neutralne posmatrače - svi su i dalje u igri. I svi su kroz sezonu pokazali da mogu protiv apsolutno svakoga.