Born in the USA

Ubjedljivo najprodavaniji album Brusa Springstina je „Born in the USA“, a naslovna numera je ujedno i najpoznatija. Iako energičnog i optimističnog ritma, sa pamtljivim i pjevljivim refrenom idealnim za parole, zapravo je bila Springstinova kritika američke politike i društva tokom i nakon rata u Vijetnamu.

U „zamku“ je čak bio upao i Ronald Regan, koristeći „Born in the USA“ u svojoj kampanji, odmah pošto je hit eksplodirao na top listama, očito ne obraćajući pažnju na strofe i ne znajući Springstinov stav o njemu.

Born in the USA Watch on YouTube

„Born in the USA“ je izašao 1984. i prodat je u preko 30 miliona primjerka, a jedan je od najvećih Springstinovih hitova i danas, više od četiri decenije kasnije, mogao bi da dobije novu dimenziju. Tokom novog Mundijala Amerikanci sanjaju velike stvari, a sve na krilima momka koji je rođen u Americi i čijeg bi mikstejpa savršen početak bio uz bubanj, sintisajzer i glasni Brusov vokal – Folarina Baloguna.

Folarinova životna priča postala je svjetski poznata nakon njegovih prodora i golova i uticaja na igru „zvijezda i pruga“ čija je sama trenutno možda i prva zvijezda – uz saundtrek „Born in the USA“, ali i sklonost Amerikanaca da glorifikuju ličnosti i njihove sudbine, mogla bi da nastane i priča „Neobični slučaj Folarina Baloguna“, storija o momku koji je pukom slučajnošću ostvario san mnogih.

Balogun nije nepoznato lice svjetskog fudbala. Monakov strijelac, produkt Arsenalove akademije Hejl End i, vjerovali ili ne, u top 10 najvećih izlaznih transfera u istoriji šampiona Engleske.

Dijete je nigerijskih roditelja, kao i brojni fudbaleri afričkih korijena koji su ostavili trag u Premijer ligi, ali je uz najmnogoljudniju afričku zemlju i Englesku, u kojoj je rastao, mogao da bira i Sjedinjene Američke Države, igrom slučaja. Mada, njegova majka tvrdi da se ništa slučajno ne dešava.

Nigerijski par Florens i Ben sreću je pronašao u Londonu, gradu koji je jedan od najvećih centara Evrope sa nigerijskom dijasporom – Pekam u jugoistočnom Londonu zovu „Mali Lagos“, a Folarin je s roditeljima odrastao u blizini, u južnom dijelu grada. Ipak, u grad djetinjstva stigao je kada je imao dva mjeseca, pošto je rođen u Bruklinu.

Florens je, sa Folarinom u stomaku, bila u Njujorku, u porodičnoj posjeti, a pošto je bila u sedmom mjesecu trudnoće nije joj bilo dozvoljeno da se ukrca u avion za London. Stoga je ostala na istočnoj obali i 3. juna 2001. godine na svijet donijela buduću zvijezdu, kojoj je imenom odredila sudbinu.

Folarin na zapadnoafričkom Joruba jeziku znači „onaj koga prati bogatstvo“, a prezime Balogun „gospodar rata“ ili „kapetan armije“ – „Ima nešto u nauci o imenima“... 25 godina kasnije Folarin Balogun je „Kapetan Amerika“ Poćetinovog tima i neko o kom se više priča čak i od „soker LeBrona“, Kristijana „Pulisika“.

„Ne vjerujem da se stvari dešavaju slučajno“, rekla je Florens u razgovoru za ESPN 2023. godine, objašnjavajući Folarinovu odluku da igra za SAD. „To što sam otišla u Ameriku i što sam njega dobila tamo nešto je što će uvijek imati posebnu težinu za mene. Čak i kada on još nije ni razmišljao o tome za koju će reprezentaciju igrati, ja sam već bila odlučila da će nastupati za Ameriku.“

Tako je još jedna reprezentacija svijeta dobila nigerijsku zvijezdu. Nigerije na ovom Mundijalu nema, a imala bi sjajan tim sačinjen od „stranih“ Nigerijaca.

Iza Baloguna mogli bi da igraju momci koji su takođe odrastali u Londonu i danas igraju za Arsenal - Saka, Eze i Madueke, ali još jedan londonsko-nigerijski biser Majkl Olise. Bajernova superzvijezda odabrala je Francusku, preko majkinih korijena, iako jedva da zna riječ francuskog. Oliseov otac je Nigerijac, a u opticaju su bili još Alžir i Haiti na osnovu porodične pozadine i njegova rodna zemlja Engleska. Odabrao je Francusku, kaže srcem, tim koji je obožavao dok je odrastao.

Nigerijski napadački moćan tim kompletirao bi tandem Njemačke Džamal Musijala – Feliks Nmeča, u kategoriji „super orlova“ iz inostranstva su još Norvežanin Nusa, Švajcarac Okafor, uz njega i Akanđi, a i kapiten Austrije David Alaba ima nigerijsku krv. I nisu jedini na ovom Mundijalu, a Nigerija je ionako jedan od najmoćnijih timova Afrike i jedno od najneprijatnijih iznenađenja kvalifikacija na cijeloj planeti.

Balogun, kao i Olise, Musijala, Saka, Eze i ostali, mogao je da bira i Englesku. Generacija je sa Bukajom i Majklom, Musijala je dvije godine mlađi. Svi su u jednom trenutku karijere igrali u londonskim premijerligašima, a Bajernov napadački tandem trenurao je u mlađim kategorijama Tore Andre Flo u Čelsiju.

Sa samo osam godina, nakon što je pokazao talenat u Alderzbruku u južnom Londonu, Folarin je stigao u Arsenalov Hejl End i ubrzo postao jedan od najcjenjenijih napadača u postojbini fudbala.

Od 16. godine bio je dio kadetske reprezentacije Engleske, potom i omladinske, ali je te iste 2018. godine igrao za U18 selekciju SAD. Dakle, od početka je „vagao“ i na kraju, kako kaže i on odabrao srcem.

Sa 19-20 godina Folarin je bio prva opcija u napadu mlade reprezentacije Lija Karslija, koji je nade selekcije „tri lava“ vratio na evropski tron poslije četiri decenije čekanja.

Generacija igrača rođenih između 2000. i 2003. godine, sa Kolom Palmerom, Mejsonom Gibs-Vajtom, Nonijem Maduekeom, Entonijem Gordonom, Livajem Kolvilom, najmlađim u timu Harvijem Eliotom i ostalim, protutnjala je Eurom u Rumuniji i Gruziji 2023. i postala prva generacija Engleza sa U21 zlatom još od Marka Hetlija, Stiva Hodža i ekipe.

Engleska je dominantno osvojila turnir sa svih šest pobjeda, bez primljenog gola i sa 11 datih, ali bez pravog špica – na spisku nije bilo najboljeg strijelca kvalifikacija tokom prethodne dvije godine, Folarina Baloguna.

Dok je tresao mreže s engleskom devetkom na leđima, igrao za mladi tim Arsenala i dobijao minutažu u kontrolisanim dozama kod Artete, kasnije i u Midlzbrou u Čempionšipu, Balogun je konstantno bio u pregovorima sa generalnim menadžerom USMNT-a, Brajanom Mekbrajdom. Posebno privlačan bio je Amerikancima nakon što je u sezoni 2022/23 dao čak 21 gol u dresu Remsa, koji je sezonu završio na 11. mjestu francuske Lige 1. Engleska jeste bila glamurozniji poziv, ali neizvjestan, dok su „jenksi“ nudili startno mjesto u timu za domaći Mundijal 2026.

Born in the USA Watch on YouTube

Tako je Balogun, pred pripremne mečeve Karslijeve ekipe za Euro, sa Francuskom i Hrvatskom u martu, prijavio povredu zadnje lože i otputovao na Floridu na novi set pregovora. Oni su bili uspješni i tri godine kasnije Poćetino ima špica koji je odveo talentovanu generaciju u nokaut fazu Svjetskog prvenstva kolo prije kraja grupe. Engleska javnost bila je u šoku, dovodila u pitanje sposobnosti FA da sačuva igrače i kritikovala Irca na klupi „mladih lavova“ što je na turnir poveo samo skromnog napadača Aston Vile Kamerona Arčera. Tada je eksplodirao Kol Palmer i postao premijerligaška zvijezda, prešao u Čelsi, a Engleska je osvojila i naredni turnir u Slovačkoj.

Balogun je uz srce, vjerovatno slušao mozak, jer je uvidio da Palmer, Smit-Rou, Eliot i ostali, imaju ozbiljnu minutažu u svojim timovima, ispitao konkurenciju na tržištu i 15 dana prije nego što je trebalo da istrči na teren stadiona u Batumiju u dresu Engleske uoči meča sa Češkom, debitovao za A tim Amerike.

Bio je to meč s Meksikom u polufinalu KONKAKAF Lige nacija, takmičenja koje okuplja selekcije iz Sjeverne i Centralne Amerike, kao i karipske. Balogun je pogodio u finalu protiv Kanade za prvi pehar u karijeri, a isti je osvojio naredne godine. Tako je njegova američka priča dobila novo poglavlje.

Ljeto 2023. bilo je njegovo najsjajnije, vratio se s pozajmice iz Remsa u Arsenal ali se brzo spakovao nazad za Francusku - prešao je u Monako za 30 miliona eura, što je vrlo blizu Arsenalovog rekorda – 38 miliona je Liverpul platio Aleksa Okslejd-Čemberlejna 2017, a Real Madrid Nikolasa Anelku 35 u ljeto 1999.

Tako je Amerika dobila željenog špica, sajd-kika Kristijanu Pulišiću, koji vuče USMNT i pravi razliku u protivničkoj trećini. Sa njegova dva gola i uticajem na oba auto-gola Paragvaja i Australije, Amerika je osvojila grupu kolo prije kraja, pa Monakov golgeter bi mogao da odmara protiv Turske u završnoj rundi. Uz povoljnu situaciju SAD bi mogla da do četvrtfinala ima rivale protiv kojih ima šta da traži.

To četvrtfinale bi bilo u Inglvudu i bio bi domet preko kog „zvijezde i pruge“ nikada nisu prešle. San o Nju Džersiju, rodnom mjestu Brusa Springstina i finalu na Met Lajf stadionu, najbližem stadionu Balogunovom Bruklinu, bio bi pravi američki san.

Ako se on ostvari ne bi bilo čudno da se sa razglasa čuje „This is America“ Čajldiš Gambina, a Folarin Balogun bude zaštitno lice hita koji kritikuje status Afroamerikanaca u SAD.