Džon Starks za Skaut sport: Ništa mi nije bilo poklonjeno, Indijana nam je bila najveći rival

Čak Noland je u "Cast away“ četiri godine po pustom ostrvu čuvao jedan neotvoren paket sa anđeoskim krilima na kutiji, a kada se konačno vratio među ljude, odvezao se do Teksasa samo da bi ga ostavio pred pravim vratima.

Novaković i ja smo se iz Abu Dabija vratili prošle godine avionom koji je, na našu sreću, sletio tamo gdje je trebalo, ali je dio materijala očigledno pronašao svoje pusto ostrvo negdje na našim hard diskovima, pa su intervjui sa Džonom Starksom i Majklom Karterom Vilijamsom tamo proveli godinu dana, strpljivi kao Vilson i znatno razgovorljiviji od njega.

Sada ih, evo, i uručujemo. Tomu Henksu je za sličnu dostavu trebalo četiri puta više vremena i za to je dobio Zlatni globus, a nas ako se sjete...

Ovakvi sagovornici ipak nam nijesu svakodnevica, a njihove priče o karijerama vrijede i poslije godinu dana u arhivi. Krećemo od Starksa, njegovog puta od rada u prodavnici do statusa miljenika navijača Niksa, velikih rivalstava i igrača u kojem prepoznaje svoju energiju. Na red će doći i Majkl Karter Vilijams.

Starksa smo najprije pitali kako sa distance gleda na ono što je prošao. Radio je u prodavnici (punio kese), izborio se za mjesto u NBA ligi, postao All star i najbolji šesti igrač, prvi košarkaš koji je u jednoj sezoni pogodio 200 trojki, a uz sve to i jedan od onih igrača kojima je publika u Njujorku ostala privržena mnogo poslije posljednje utakmice.

"Bilo je posebno. Kada sam počinjao da igram košarku, sanjao sam da stignem do NBA lige, kao i svi. Nekima je taj put mnogo lakši, moj je bio znatno teži. Ali upravo me je taj put napravio igračem kakav sam postao, jer ništa nijesam uzimao zdravo za gotovo. Svaki put kada bih izašao na teren znao sam da igram za nešto. Igrao sam za poštovanje“, rekao je Starks odgovarajući na pitanje Skaut sporta.

Posebno pamti razliku u godinama i iskustvu između sebe i protivnika koje je zatekao po dolasku u NBA ligu, a poređenje sa mlađim generacijama iskoristio je i za šalu na račun tadašnjih veterana.

"Ništa ti nije bilo poklonjeno. Morao si da izađeš na teren i zaradiš svoje mjesto. Sada je malo drugačije, jer su igrači toliko mladi. Kada sam ja došao, igrao sam protiv odraslih muškaraca. Ovi danas igraju protiv momaka od 22, 23 godine, a ja sam igrao protiv ljudi od 28, 29. Ti su već imali pravo na penziju! Morao si da se izboriš za svoje mjesto i zaradiš poštovanje“.

U toj ligi Niksi su vodili velike bitke sa Čikagom, Indijanom i Majamijem. Na naše pitanje koje mu je rivalstvo lično bilo najveće, Starks je pomenuo Čikago, ali je posebno izdvojio koliko je teško bilo igrati protiv Indijane, ekipe u kojoj su Niksi mogli da prepoznaju mnogo toga svog.

"Rivalstvo sa Čikagom je, naravno, bilo jedno od najvećih, ali mislim da se protiv Indijane igralo najčvršće, jer su kao ekipa bili sastavljeni baš kao mi. Igrali su iste akcije kao i mi. Zato su te utakmice bile najteže, jer smo mi poznavali njih, a oni nas. Uvijek kažem da ste mogli da uzmete tu ekipu Indijane i nas, zamijenite nam gradove i niko ne bi primijetio razliku, jer smo igrali isto“.

Pitali smo ga i u kome od igrača tadašnjeg sastava Niksa prepoznaje svoju energiju.

"Vjerovatno Džoš Hart. Igra sa mnogo energije i volim njegovu strast, borbenost i način na koji izlazi na teren svake večeri. On je igrač za kojeg kažeš: ‘Zaradi svoju platu’, a on je zaradi svake večeri“.

Tokom druženja sa novinarima i navijačima govorio je i o čovjeku koji mu je pomogao da se izbori za takvo mjesto u Niksima. Petu Rajliju pripisuje veliki dio zasluga za svoju karijeru, posebno zbog povjerenja koje mu je ukazao dok je još bio nepoznat igrač.

"Bez njega vjerovatno ne bih bio tu gdje jesam, niti bih ostvario ono što sam ostvario u NBA ligi. Moram da mu odam veliko priznanje što je vjerovao u mene. Ukazao je povjerenje mladom, nepoznatom igraču. Vidio je nešto u meni i pružio mi priliku“.

Među pitanjima ostalih učesnika neizbježno se našlo i zakucavanje iz plej-ofa 1993. godine, jedna od najpoznatijih slika u istoriji Niksa. Starks je objasnio da je u toj akciji reagovao instinktivno, čim je primijetio prostor uz čeonu liniju, i da se njenim izgledom oduševio tek kada je sjutradan vidio snimak.

"Nijesam ni shvatio koliko daleko od koša sam se odrazio, jer sam bio pun energije. Vidio sam samo Horasa Granta. Odrazio sam se i, brate, samo sam letio. Saigrači su bili uzbuđeniji od mene. Oliver mi je govorio: ‘Daj pet’, a ja njemu: ‘Idi na klupu, čovječe, treba da privedemo utakmicu kraju’“.

Na pitanje da li se uplašio što će zakucati preko Majkla Džordana, odgovorio je:

"Iskreno, nijesam ni vidio Majkla Džordana. Vidio sam Horasa Granta. Majkl je ušao u kadar i učinio da sve izgleda još bolje“.

Razgovor je stigao i do sedme utakmice finala protiv Hjustona, poraza zbog kojeg je, kako kaže, proveo najteže ljeto u životu. Odgovornost za svoju partiju prihvata bez traženja opravdanja.

"Sanjaš da se nađeš u takvoj situaciji, a u snovima se sve završi onako kako želiš, pobjedom. Ja nijesam odigrao onako kako sam mogao i izgubili smo zbog toga kako sam igrao. Cijelog ljeta sam se nosio sa tim. Ali morao sam da razumijem i da sam dobio priliku da uradim nešto posebno. Mnogi veliki igrači i članovi Kuće slavnih provedu cijelu karijeru a da nikada ne dobiju priliku da igraju za titulu“.

Najviše je, dodao je, želio da titulu donese navijačima Njujorka. Njihovu zahtjevnost dobro je poznavao, uključujući i zvižduke, koje je prihvatao kao dio istog odnosa zbog kojeg se i danas osjeća voljenim u tom gradu.

"Ako igram loše, zviždite mi. To neće uticati na mene, jer i sam znam da sam igrao loše. Ali kada igraš dobro, navijači Niksa te podignu. Mnogi igrači pokušavaju da pobjegnu od toga. Ja nikada nijesam bježao. Oni žele da vide da izlaziš na teren i daješ 110 odsto svake večeri. Ako to radiš, mogu da prihvate i pobjede i poraze, jer znaju da se boriš i daješ sve od sebe. Oni me poštuju zbog načina na koji sam igrao, a ja poštujem njih zbog ljubavi koju mi uzvraćaju“.