Evropa kao spas ili ogledalo istine: Može li Carrick popraviti ono što djeluje nepopravljivo?

Manchester United je protiv Tottenhama imao sve. Ili barem gotovo sve što mu je trebalo da na nekoliko dana prestanemo pričati o problemu Manchester Uniteda. Imao je vodstvo, imao i kontrolu, onda je imao i igrača više, pa na kraju i protivnika koji takođe ne zna baš najbolje šta bi sa samim sobom. Imao je preduslove da barem za trenutak bude u pozitivnom momentumu. Na kraju nije imao ništa. Tačnije, imao je još jednu utakmicu nakon koje se mora objašnjavati kako je moguće da se opet desilo ono što se, zapravo, dešava prililčno redovono.

Gol Bryana Mbeuma i isključenje Rodriga Bentancura trebali su usmjeriti utakmicu prema drugoj ligaškoj pobjedi sezone. Umjesto toga, Dominic Solanke je u nadoknadi izjednačio, a United ostavio na jednoj pobjedi i šest bodova iz prvih šest kola. I pitanja koje u glavi Michaela Carricka mora da odzvanja već danima, već sedmicama, pitanja koje postavljaju i navijači i novinari i mi neutralci, a čini se sve češće i njegovi igrači - može li se ovo popraviti?

A kada kod kuće ne ide kako treba, gigantskim klubovima je Evropa često dobra prilika da se razbije maler, ali i da se popravi utisak kojeg ostavlja. Fudbal tako funkcioniše, nekada je jedan rezultat, jedna izvedba dovoljna da se kupi vrijeme, da se vrati samopouzdanje, da se učini da sve ono što je do juče izgledalo beznadežno odjednom djeluje popraviljivo. Ali dva su ozbiljna problema za United u ovoj priči. Prvi je, dakako, taj očiti; što ne igraju protiv nekakvog zalutalog prolaznika u Ligi prvaka, nego s Atletico Madridom. Drugi je još veći; nije da United samo eto nema rezultate, nego je što je razlika između onoga što pokušava igrati i onoga što igrači zapravo rade ogromna.

Carrickova ekipa na početku ove sezone igra sporiji fudbal. Naglasak je, naravno, na posjedu, ali metrika pokazuje da Unitedovi igrači na otvaranju sezone trče manje od većine ostalih i sporije od većine ostalih. Kada jesu u posjedu, Unitedovci imaju duže sekvence dodavanja i praktično se čitava ekipa pomjera s loptom prema protivničkoj trećini. Međutim, kontrola lopte premalo se pretvara u konkretne i kvalitetne prilike i automatski djeluje jalovo. Na uzorku od prvih pet utakmica United je po očekivanim golovima po šutu bio tek petnaesti u ligi.

A to jeste izuzetno važan detalj. Jer koliko god da prividno pritiskaš onoga preko puta, koliko god da vremena provodiš na njegovoj polovini i koliko god izgledaš kao da upravljaš utakmicom, ako protivnika ne stavljaš pod stalnu muku i testiraš njegove reflekse, on će se relativno lako braniti. I tvoja je kontrola blago rečeno krhka. Dovoljna je jedna izgubljena lopta ili loša reakcija i najednom se stvari mogu pretvoriti u trku ispred vašeg gola i veliki problem.

Možda primjer Yourija Tielemansa najbolje pokazuje koliko je Unitedov problem zapravo komplikovan.

Belgijanac je u igru Carrickove ekipe donio kvalitet s loptom, kvalitet dodavanja koji ovoj ekipi treba. Može pronaći igrača između linija, pronaći stranu, pomoći da se razvije napad pod pritiskom. U isto vrijeme, njegov nedostatak pokretljivosti postaje problem po izgubljenoj lopti i kada prostor treba zatvoriti trčanjem. Tako njegov doprinos s loptom i slabosti bez nje vuku ovu ekipu u dijametralno suprotnim pravcima. I najlakše bi bilo reći da treba izbaciti jednog igrača i ubaciti nekoga ko može više trčati. I to možda i hoće riješiti jedan dio problema, ovaj defanzivni, ali onda ostaje pitanje ko će obavljati posao zbog kojeg je TIelemans uopšte doveden.

Trenerov zadatak, a u ovom slučaju je to Michael Carrick, nije samo izmiješati sastav, pokušati s drugačijim igračima, čak ni drugačijim profilima ili generalno sistemom. On iz onoga što ima na raspolaganju mora izvući dovoljnu ravnotežu da njegova ekipa ne izgleda kao da je u konstantnom strahu od izgubljene lopte. On mora pokušati pronaći način da igraču koji je sposoban igrati s loptom omogući tu slobodu; pronaći način da pokrije prostor koji nastaje po izgubljenog lopti, pronaći način da napadačima stvori više prostora da konačno zaprijete protivniku. Ništa lakše od toga, zar ne?

U teoriji evropska utakmica zato dolazi u najboljem mogućem trenutku, zato što može ponuditi drugačije uslove od onih u kojima United sedmicama pokušava pronaći pravi ritam. Možda protivnik koji želi više lopte i koji će povremeno podići zadnju liniju može otvoriti prostor za brži i direktniji napad. U takvoj utakmici United ne bi morao svaku situaciju graditi kroz isti obrazac; mogao bi koristiti trenutkue, napadati iz tranzicije, dovesti se u bolju početnu poziciju nego kada je u dugom posjedu s kojim se, očito, teško snalazi. Međutim, teorija je jedno, a praksa sasvim drugo - pogotovo protiv Atletica.

Diego Simeone je pragmatik, čovjek koji se lako prilagođava protivniku i njegovim prednostima, ali prije svega njegovim manama. Previše je očito da se Unitedova ravnoteža kada napada lako gubi da to i Simeone ne bi pokušao iskoristiti. I koliko god da je moguće da se u toj jednoj utakmici Unitredu stvari poklope, da ona ode na njihovu stranu i pomogne joj popraviti samopouzdanje, zapravo je jasno da sama po sebi ta pobjeda ne bi bila odgovor na ono šta se dešava u prvenstvu i šta gledamo posljednjih nekoliko sedmica.

Jer Unitedu ni protiv Tottenhama nije bilo dovoljno to što je u rukama imao apsolutno sve; i rezultat i kontrolu i, na kraju krajeva, čovjeka više. I lako je to sada objasniti nedostatkom karaktera, pobjedničkog mentaliteta ili nečim trećim što je lakše imenovati nego dokazati. Međutim, ekipa koja zna šta i kako želi da igra i u čijoj strukturi su uloge jasno podijeljene, takva ekipa ima na čemu stvarati i samopouzdanje i povjerenje u vlastite mogućnosti. Jer sigurnost u igri je jedina stvar koja donosi sigurnost u glavi.

Carrick sve to mora izgraditi i to ispočetka. Evropa mu zaista može pomoći, jer može ponuditi rezultat, utakmicu kroz koju će ekipa pronaći šta joj odgovara i smanjiti pritisak. Ali Carrick mora pokazati da je u stanju da se prilagodi protivniku, koristiti različite profile igrača i izabrati nešto što će ovoj ekipi zaista dati šansu. Ne mora to biti nešto spektakularno; dovoljno da je dobro organizovano, jasno i što je najvažnije, ponovljivo. Koliko je on zaista to sposoban, to je potpuno drugačije pitanje. I, poput onoga s početka - može li se ovo popraviti - sve više djeluje da je retoričko.