Fudbal će pomiriti svijet – ili će svijet spasiti fudbal?

Pamtite li svoju prvu video igru? Tokom devedesetih moja je bila „Prince of Persia“ iz 1989. godine na tada, u ulici jedinstvenoj, Intelovoj 486-ici. Vrlo rano sam otkrio svijet video igara, a ubrzo i fudbalskih animacija, alternativne realnosti, izdanja koja su bila dodatna dimenzija za ulazak u svijet sporta, najprije fudbala.

Uskoro su EA Sports i Konami sa Fifa i Winning Eleven serijalima, nešto kasnije Sports Interactive i Football Manager, postali opsesija, pa je poštenije reći da je prva prava „gejmerska“ ljubav nosila ime „World Cup 98“.

Ujedno je Svjetsko prvenstvo u Francuskoj prvo kojeg se u obrisima izvorno sjećam, zbog mnogo različitih scena sa terena, lica i emocija, ili zbog Savićevićevog dresa koji je pokrenuo neku drugu maniju, a megabajte memorijske kartice koju napajaju sinapse svakako je povećalo remek-djelo ogranka Electronic Arts Sports-a, EA Canada.

Naravno da je reprezentacija Jugoslavije bila prvi izbor za igru u grupi koja je bila kao iz vica – uz Santračeve plave činili su je Njemačka, Amerika i Iran.

Iran. Zato u ovoj priči simboliku ima stari, prvi, revolucionarni „Prince of Persia“. Igra je bila revolucionarna zbog, za taj period, sjajne animacije, iako je bila dvodimenzionalna, ali i zbog toga što je, upravljajući neimenovanim likom u ograničenom vremenskom roku, trebalo spasiti princezu, što je stvaralo dodatni pritisak.

I Iran je bio revolucionaran, toliko puta u istoriji i u različitim kontekstima. U igri je često služio da dođeš u što bolju poziciju za prolazak u osminu finala, ali nije bio naivan protivnik – bijeli dres sa zelenim i crvenim elementima nosio je izvjesni brkajlija Ali Daei, a na bokovima su bili Mahdavikija i Azizi.

Generacije pamte ta imena koja su Iranu donijela drugi Mundijal u istoriji, prvi nakon turbulentog doba poslije Iranske revolucije. Žrijebom na Velodromu rukovodio je tadašnji generalni sekretar Fife Sep Blater. Zanimljivo.

Iranci su mogli da završe u grupi s Argentinom, reprezentacijom zemlje u kojoj su 1978. godine debitovali na Svjetskim prvenstvima, manje od godinu prije Islamske revolucije u domovini. Iz azijske zone Argentince je zapao Japan, a legenda Marseja, čuveni štoper simboličnog prezimena Marius Trezor, izvukao je Iran kao posljednju azijsku selekciju iz četvrtog šešira i smjestio ga u grupu sa starim znancima – Amerikancima.

Prvi rival Irana bila je Jugoslavija, drugi američki politički protivnik, još ljući tih godina. Siniša Mihajlović iz slobodnog udarca duboko u drugom poluvremenu utakmice u Sent Etjenu donio je savršeni početak „plavima“. Mihin specijal bio je kazna za jednu od najgrubljih odbrana nekog tima na Svjetskim prvenstvima, koja je napravila 30 faulova.

I treći protivnik „jenkija“ u grupi bio je stari ratni „haver“ – Ameriku je dobio njen budući selektor Jirgen Klinsman sa saigračima, 2:0.

Svjetska javnost čekala je drugo kolo i sudar predstavnika zemalja velikih političkih protivnika, koje su krajem devedesetih ušle u fazu opreznog otopljavanja odnosa. Baš početkom 1998. godine novoizabrani predsjednik Irana Mohamed Hatami bio je inicijator „dijaloga civilizacija“, upoređujući sličnosti između imperija. To se svidjelo administraciji Bila Klintona i državnoj sekretarki Medlin Olbrajt. Eto nam i njih.

Tako je došlo do uspostavljanja slobodnog putovanja između Amerike i Irana i ukidanja američkog embarga na najveće iransko blago – persijske tepihe, kao i iranske pistaće, koji su poznati kao najbolji na svijetu. „Ljubav“ je kratko trajala – brzo je došlo do oštrih protivljenja iranskih konzervativaca, pa su decenije zategnutih odnosa nekadašnjih bliskih saradnika stizale jedna drugu.

Na stadionu Žerlan u Lionu, 21. juna 1998. godine, desio se prvi međusobni fudbalski meč u istoriji ovih reprezentacija. Naravno da je imao bezbroj dešavanja na marginama i da je u Iranu predstavljen kao „borba sa sotonom“ i „najveća bitka“, ali je iskorišten i kao platforma za promociju mira. Navodno bi fudbal trebalo da bude pravo oružje za tu vrstu propagande.

U Iranu ipak nije shvaćen kao „običan“ meč i naravno da su iz zemlje koja je jedina na svijetu stvorila simbiozu teokratije i sistema republike stizali oprečni signali. Iako je Hatami težio poboljšanju odnosa sa Amerikom, vrhovni vođa Ali Hamnej izričito je zabranio reprezentativcima da prvi priđu Amerikancima na terenu.

Stoga je nađen kompromis pa je, kontra Fifinim protokolima, nominalni domaćin prišao nominalnom gostu. Iranci su dočekali Amerikance bijelim ružama, simbolom mira, a potom je i oficijelno fotografisanje obavljeno mimo običaja – igrači su se izmiješali na sredini terena u crveno-bijeloj kombinaciji. Kapiteni Tomasi Duli i Ahmad Reza Abedzadeh srdačno su razmijenili zastavice, a takvo je bilo i rukovanje selektora Stiva Sempsona i Džalala Talebija – od ranije su se znali, pošto je Talebi bio trener u SAD nakon što je napustio Iran 1980.

Inače, Talebi je postavljen za selektora Irana par sedmica pred početak Mundijala – zamijenio je čuvenog Splićanina Tomislava Ivića, koga je posla koštao poraz od Rome 6:1 na pripremama.

Obje selekcije igrale su za ostanak na turniru i to se vidjelo na terenu, na kom je bilo manje tenzično nego u duelu Iranaca s Jugoslavijom.

„Jenkiji“ su bili opasniji na startu, dva puta pogodili okvir gola, ali su im presudili Estili i Mahdavikija golovima u 40. i 84. minutu – kod pogotka budućeg velikog imena HSV-a, za istorijsku, prvu pobjedu Irana na Svjetskim prvenstvima, klasu je pokazao Ali Daei, prvi čovjek sa 100 golova u istoriji reprezentativnog fudbala. Mundijal u Francuskoj donio je Daeiju transfer iz Arminije Bilefeld u Bajern Minhen, hitronogom Mehdiju Mahdavikiji iz Persepolisa u Bohum.

Amerika je samo uspjela da ublaži poraz preko Mekbrajda, ne i da ostane na turniru, a Ali Daei i saigrači da još jednom prirede žurku u Iranu kakva se ne pamti od proslave 2500 godina Persijskog carstva 1971, pod Rezom Pahlavijem.

Tadašnji vezista Volfzburga Klaudio Reina i saigrači bili su razočarani, shvativši da nisu bili dovoljno motivisani vanfudbalskim kontekstom „najpolitičkije utakmice svih vremena“, kako su je nazvali novinari. Nakon meča defanzivac SAD Džef Egus kazao je da su saigrači i on „učinili više za 90 minuta nego političari za 20 godina“.

Milioni na ulicama Teherana i ostalih persijskih gradova slavili su herojski čin koji je bio simbol izvrsnosti i supremacije njihove civilizacije nad "đavolom sa zapada".

Na drugu mundijalsku pobjedu Iranci su čekali skoro cijelih 20 godina – dočekali su je protiv nacionalnog tima još jedne zemlje sa kojom odnosi nisu baš sjajni, mada ih je mnogo takvih, Marokom. Stigla je autogolom Buaduza u 95. minutu meča u Sankt Peterburgu, prvom u grupi B Svjetskog prvenstva u Rusiji, iz koje su tijesno ispred Irana prošli dalje Španija i Portugal.

Na 28. godišnjicu trijumfa nad Amerikom, dakle ovog ljeta, Iran je trebalo da odigra svoj drugi meč na turniru baš u Americi. Rival tog dana u Inglvudu u Kaliforniji trebalo je da bude Belgija, a šest dana ranije, takođe na SoFi stadionu, zakazan je meč sa Novim Zelandom, dok je završna utakmica grupe G, sa Egiptom, na Lumen Fildu u Sijetlu. Gle čuda, Iranci ni s Egipćanima nisu najbolji.

Bilo bi čudo da, usljed ratnih dešavanja na Bliskom istoku, do iranskog učešća na Mundijalu u Americi uopšte dođe. Tramp je kazao da ga je briga da li će igrati i savjetovao ih da preskoče turnir radi sopstvene sigurnosti. Takve poruke američkog predsjednika izazvale su samo kontra reakcije kod ponosnih Iranaca.

Predsjednik iranskog fudbalskog saveza Mehdi Tadž, koji je po izbijanju vatre krajem februara istakao da će vođe države i čelnici Fife odlučivati o tome da li će igrati te da taj scenario nije realan u trenutnoj situaciji, odgovorio je na Trampove komentare upućene „teško poraženoj državi“ i kazao da bi Amerika trebalo da bude isključena.

„Svjetsko prvenstvo je istorijski i međunarodni događaj, a njegov organizator je Fifa – ne bilo koja pojedinačna država. Iranska reprezentacija se takođe autoritativno kvalifikovala za ovaj događaj, kroz pobjede u nizu, i postala jedan od prvih timova koji su izborili plasman na ovaj veliki turnir.

Sigurno je da niko ne može ukloniti iransku reprezentaciju sa Svjetskog prvenstva. Naprotiv, država koja bi trebalo da bude uklonjena jeste ona koja samo nosi titulu ‘domaćina’, ali nema sposobnost da obezbijedi sigurnost timovima koji učestvuju.“

Dakle, do organizovanog dolaska iranske fudbalske flote teško da će doći i teško da ćemo Mehdija Taremija gledati kako rešeta mreže u Kaliforniji, jednako kao što ga gledaju za haubicom u ratnoj zoni.

Italijanski mediji lako su nasjeli na objavu na društvenim mrežama da je bivši napadač Intera ovog marta dres Olimpijakosa zamijenio iranskom vojnom uniformom i da je već na raspolaganju otadžbini. Sam igrač i grčki velikan demantovali su još jednu lažnu vijest, ali je prva zvijezda iranskog fudbala imala učinak u Olimpijakosu kao da je zaista na vojnom odsustvu. Ipak, ništa od persijske varijante Vladana Lukića u borbi s Amerikancima.

Ipak, Taremi je imao svoju fudbalsku „bitku“ s Amerikancima na Svjetskom prvenstvu u Kataru krajem novembra 2022. godine. Bio je to treći, zasad posljednji meč ovih timova, koji su se nakon Liona sastali još jednom, upravo u SAD.

Samo 18 mjeseci nakon meča na Žerlanu, u januaru 2000. godine u Pasadeni, u blizini Los Anđelesa, gradu sa najvećom iranskom dijasporom na svijetu, nakon pola godine organizacije dogodio se prijateljski meč između Irana i Amerike.

Vašington, kao ideja za megdan odmah je odbijena od strane gostiju, koji su u Kaliforniji imali takvu podršku da je američki vezista Edi Luis na pitanje da li bi išao u Teheran na revanš kazao: „Zašto bismo išli u Teheran? Mislio sam da smo danas igrali u Teheranu.“

Dakle, fudbal je još jednom bio platforma za plasiranje ideje o smirivanju tenzija i zajednički jezik potpuno različitih kultura, najmanje u sportskom smislu, ali nedovoljan za konkretne pomake. Više je bio predstava za planetu, mada je ponovo meč Amerike i Irana privukao veliku pažnju.

Tako je bilo i u Dohi 2022. godine. U reprizi „majke svih fudbalskih mečeva“ na Al Tumama stadionu ulog je bio veći nego u Lionu – plasman u nokaut fazu Mundijala i nacionalni ponos. Azmuna, Taremija i selektora Karlosa Keiroša kući je poslao predvodnik prilično jake ekipe „jenkija“, Kristijan Pulišić.

Mečevi u Dohi donijeli su različite emocije Irancima – od sramote protiv Engleske i 6:2, potom pobjede nad Velsom i nade u plasman, do tuge i ispadanja od vječnog neprijatelja, ali su bili i pozornica za tihi protest. I to bukvalno tihi, jer iranski fudbaleri nisu pjevali himnu u znak solidarnosti sa protestima u domovini nakon smrti Mahse Amini, 22-godišnje djevojke kurdskog porijekla, koja je preminula u pritvoru u Teheranu u kom ju je uhapsila policija za moral zbog navodnog kršenja kodeksa odijevanja Islamske Republike. Odbijanje Keirošovih momaka da pjevaju himnu nije usamljeni slučaj među sportistima iz zemlje u Persijskom zalivu.

Dakle, na fudbalskim utakmicama Irana nikada nije riječ samo o fudbalu, brzini, majstorstvu, taktici, već je svaki minut koji gleda cijela planeta prilika za poruku.

Oči fudbalske planete već su duže uprte ka zapadu, a ako tamo ne bude Irana ovog ljeta, ko će ga zamijeniti? Situacija na Bliskom istoku utiče i na interkontinentalni baraž u Meksiku, koji je planiran za posljednju sedmicu marta.

Irak u finalu treba da se za mjesto u grupi sa Francuskom, Senegalom i Norveškom bori s pobjednikom meča Bolivija – Surinam, ali i to je u magli. Naime, Fudbalski savez Iraka i selektor Grejem Arnold zahtijevali su da se završni meč za mjesto na turniru odigra u SAD, pred sami početak Mundijala, što bi dalo vremena organizatoru da riješi status Irana i eventualno vizira njegovu zamjenu. Upravo se Irak, kao i Ujedinjeni Arapski Emirati, pominju kao četvrti tim u Iranovoj grupi „G“, a u teorijama zavjere visoko se kotira i Italija – prepreka za tako nešto nema, Belgija je jedina evropska selekcija.

Koliko je fudbal veliki vidi se ovih dana – u moru crne hronike ipak su veoma važne vijesti o učešću ili odustajanju Irana od najvećeg Mundijala do sada, reakcije iranskog ministra sporta Amada Donjamalija ili tvitovi Donalda Trampa, ideje o rutama od Bagdada do Istanbula ili Jordana, odakle bi iračka fudbalska reprezentacija mogla da pronađe let za Meksiko.

Prince of persia! I played this game for hours! 😭 pic.twitter.com/B5aHbfwjT1

— Dr. Clown, PhD (@DrClownPhD) March 13, 2026

Svi u svijetu fudbala, na čelu sa Infantinom, našli su se u situaciji u kojoj je naš bezimeni junak iz stare, revolucionarne igre „Prince of Persia“ iz 1989. godine – oko njega su buktinje i rešetke, nosi mač u rukama i ima ograničeno vrijeme – da spase princezu predivnog imena „Fudbal“ i porazi zlog Velikog vezira, a da proba da ga nekako ne naljuti.