Galatasaray: od ponora do kluba koji zna šta radi

Ne postoji savršen trenutak za gostovanje na Anfieldu, pogotovo ne za klub koji dolazi izvan najboljih evropskih liga. Ali da je Okan Buruk nekako mogao birati najprihvatljiviji, onda bi to vjerovatno bio ovaj. Ne zato što Galatasaray dolazi s prednošću od 1-0, niti ga ta prednost čini manjim autsajderom, nego zato što njegova ekipa u Liverpool dolazi s jasnom idejom, bez tereta vlastite nesigurnosti i neopterećena pitanjem o budućnosti. Svega onoga što muči Liverpool.

Sama rezultatska prednost iz Istanbula možda je i najmanje važna za ovu priču. Uostalom, naučio je to i sam Buruk, i to na teži način. Proklizavanje sve do produžetaka u Torinu bilo je možda i najbolja lekcija Galati, ali i svima nama da smo došli do ozbiljne faze Lige prvaka.

Pravo pitanje ustvari je - kako je Galatasaray dospio ovdje, među šesnaest najboljih u Evropi i s realnom šansom da se progura i dalje?

Nepune četiri godine su prošle od kada je turski velikan opasno plesao po rubu zone ispadanja u turskom šampionatu, usput grcajući u debelim dugovima nastalim u godinama kada su u Istanbul dovlačili zvijezde na zalasku karijere. Bilo je to vrijeme kada je predsjedničku poziciju u klubu preuzeo mladi Burak Elmas, koji je, donekle i pod pritiskom vladajuće elite, kao prioritet najavio financijsku stabilizaciju i vraćanje dugova.

U tri godine COVID-a četiri najbolja turska kluba kombinovano su potrošila 76 miliona eura; drastičan gubitak prihoda pokosio je vrh turskog fudbala. Galata je napravila rezove, najavivši drugačiji pristup tržištu; kao strategijski savjetnik doveden je Luis Campos, koji je trebao iz temelja promijeniti transfer politiku i fokus staviti na mlade igrače i njihovu preprodaju.

Međutim, bila je to i kulminacija tri sezone katastrofalnih rezultata, u kojima Galata nije osvojila niti jedan trofej, pa su navijači skoro pa bukvalno nogom u guzicu izbacili Elmasa i zamijenili Dursunom Özbekom, kojem je ovo drugi mandat.

Na klupu je sjeo Buruk - koji je prije toga osvojio titulu sa Istanbul Başakşehirom - a ekipa je ponovo nakrcana zvijezdama. Na posudbu je stigao Mauro Icardi, iz Uniteda je došao Juan Mata, iz Napolija Dries Mertens, Romi su Nicola Zaniola platili 15, a Arsenalu Lucasa Torreiru 6 miliona eura.

Istim ritmom nastavilo se i u naredne dvije sezone - došli su Hakim Ziyech, Wilfred Zaha, Davinson Sanchez, Alvaro Morata, Michy Batshuayi - da bi ovog ljeta (neki su u međuvremenu, naravno, otišli) potrošili preko 157 miliona eura, između ostalih na konačni dolazak do tada posuđenog Victora Osimhena za 75 miliona, kojemu su se pridružili i Leroy Sane i Ilkay Gundogan. Uz sve to, mnogo ozbiljniji trošak Galate jesu astronomske plate igračima, koje dodatno privlače poreske olakšice u Turskoj.

Ali kako ako je klub do jučer bio u ogromnim dugovima? Odgovor se, barem djelomično, krije u - inflaciji. Moderna inflacija u Turskoj nije slučajna epizoda, nego proces koji traje od 2018. i koji je drastično promijenio i ekonomiju fudbala, omogućavajući klubovima da u specifičnim okolnostima funkcionišu izvan standardnih evropskih okvira. Lira je u samo dvije godine izgubila gotovo dvije trećine svoje vrijednosti u odnosu na euro. Za obične ljude to je značilo skuplji život, posebno za one koji su već na ivici, jer su hrana i osnovne potrepštine naglo poskupjele. Za klubove poput Galatasaraya, čiji je dio prihoda vezan za euro, a dugovi već restrukturirani u lirama, to je otvorilo prostor koji ranije nisu imali.

Klub je prosto dobio prostor da prodiše. U odnosu na 2021, Galatasaray danas nema dramatično manji dug, ali ima potpuno drugačiji dug. Ukupne obaveze su i dalje u stotinama miliona eura, ali su bankarski krediti zatvoreni, a struktura obaveza znatno stabilnija i manje opterećujuća nego prije nekoliko godina. Uz to, Galata je jedan od klubova sa najvećom (realnom) navijačkom bazom u Evropi, što mu daje dodatnu komercijalnu vrijednost.

Pojednostavljeno, prodaju više dresova nego Manchester City ili Juventus i njihova komercijalna snaga prevazilazi ligu iz koje dolazi; samo prodaja službene opreme donosi im gotovo 90 miliona godišnje. Uz prihode od UEFA, sponzora, televizijskih prava te prodaju zemlje na kojoj je bio trening kamp, Galatasaray se doveo u situaciju da je, barem kada je u pitanju živa lova, daleko iznad površine. Ali i da nema nikakvih problema sa UEFA-inim financijskim pravilima - Nyon traži da klubovi na plate i transfere ne troše više od 70% prihoda, a Galatasaray je trenutno, barem službeno, na manje od 60.

I kao što to obično biva u fudbalu, sve to se na kraju prelije i na teren. Galatasaray je u posljednje tri godine uspostavio potpunu dominaciju u turskom fudbalu - uzeli su sve tri titule prvaka, jedan kup i jedan super kup, a i ove sezone su na prvom mjestu, ispred Fenera. Napravljena je očita razlika u kvalitetu koju ostali ne mogu pratiti, a to je onda omogućilo Buruku da gradi sistem koji i u Evropi daje rezultat.

I to kroz lekcije, poput već spomenute u Torinu. Njegov fudbal oslanjao se na potpunu kontrolu, intenzitet i visoki presing, kojim su lomili protivnike u domaćem prvenstvu. Međutim, Buruk je kroz tri sezone taj pristup evoluirao, promjenivši način na koji sistem koristi u Evropi.

I dalje je osnova ostala ista, ali Galatasaray ove sezone izgleda fleksibilniji i mnogo lakše se prilagođava potrebama utakmice i protivnika. Presing je i dalje važan alat, ali samo u pojedinim fazama utakmice, dok je na važnosti dobila sama struktura i kontrola prostora bez lopte. Isključimo li onaj težak poraz u Frankfurtu, Galata je imala kontinuitet solidne igre, čak i u porazima.

Zato Buruk i njegova ekipa na Anfield - kojoj je, uz to, navodno obećano 5 miliona eura premija ako prođu Liverpool! - dolaze u potpuno drugačijem okruženju nego li ih tamo dočekuje Liverpool. Među Redsima dominira priča o povjerenju treneru, o promjenama u ekipi, o tome kako od ove utakmice zavisi uspješnost sezone. Turci nemaju taj problem; iako potpuni autsajderi, oni su posvećeni isključivo ovih devedeset minuta i kako ih pretvoriti u istorijske.

Ne znači, naravno, i da hoće - i dalje je domaćin apsolutni favorit i sve osim njihovog prolaska bilo bi prvoklasno iznenađenje - ali Galatasaray se u četiri godine od kluba koji je strahovao za ostanak u Superligu i koji je preživljao isključivo zahvaljujući svojoj veličini, vratio u status giganta kompetetivnog u najvećem i najvažnijem takmičenju na svijetu.