Muharem Bazdulj - Drugo je šljaka

Finalom muških singlova prekosutra se završava Rolan Garos, jedan od četiri najčuvenija teniska turnira na svijetu. Iz perspektive velikog dijela (post)jugoslovenskog svijeta koji navija za Novaka Đokovića, ovaj Rolan Garos je još prije nedjelju dana izgubio veliki dio svoje atraktivnosti. Naročito je bolan bio način na koji je Đoković u trećem kolu ispao iz daljeg takmičenja: izgubivši od Fonseke 3:2 u setovima, nakon što je vodio 2:0. Kao u nekoj arhetipsko-mitološkoj formulu: izgubio je onako kako je nekad pobijeđivao.

A baš prije ravno deset godina, tačno punu deceniju od dana kad se ovaj tekst objavljuje, 5. juna, dakle, 2016, Đoković je osvojio svoj prvi Rolan Garos. U nekom smislu, to je možda bio i vrhunac njegove karijere. To je, naime, bio posljednji Grend Slem turnir čiji trofej mu je nedostajao; formulaičnim idiomom ovdašnjeg sportskog novinarstva “falio mu je trijumf na šljaci”. Sada ga je dobio. To je bilo njegovo dvadeseto Grend Slem finale koje mu je donijelo istorijski rezultat da bude prvi čovjek u istoriji koji je u jednom trenutku trenutni “vlasnik” svih “aktuelnih” Grend Slem titula. Takođe, u tom trenutku bio je osmi po redu muškarac uopšte, odnosno peti u modernoj profesionalnoj “open” eri, koji je osvajao sve Grend Slem turnire.

U tom nezaboravnom finalu, dobio je Endija Marija 3:1, nakon što je Mari osvojio prvi set. I to je bilo sve što je Mari napravio, pošto je u naredna tri seta osvojio ukupno sedam gemova. Prije toga, Mari je u polufinalu pobijedio branioca titule Vavrinku, Ipak, jedan od ključnih trenutaka turnira i te se godine desio u trećem kolu kada je Rafael Nadal odustao zbog povrede.

Bilo kako bilo, za dva dana se još jedan Rolan Garos upisuje u istoriju i proći će blizu godinu dana do novog. I tada će, kao i prethodnih dana i nedjelja, u eteru postjugoslovenskih televizija frekventno figurirati riječ “šljaka”. A ja kad čujem tu riječ, ne mogu pobjeći od poetskih asocijacija.

Pravili smo i dosad u ovoj kolumni različite književno-sportske paralele, primjera radi u kontekstu šaha i boksa. Nije tu, međutim, ni tenis bez svojih aduta. Dejvid Foster Volas (1962-2008), po mnogima najtalentovaniji američki pisac rođen u drugoj polovini dvadesetog vijeka, nazivan je “najboljim piscem o tenisu svih vremena”. U njegovoj bibliografiji je i cijela knjiga eseja o tenisu, ali daleko od toga da se on tenisom bavio samo u esejistici. Pominjao je tenis u pričama, romanima, prikazima knjjga i novinskim tekstovima.

Po riječima jednog autora, na nivou tematike to je njegov možda najprisutniji i najkonzistentniji književni motiv. I sam Volas je kao junior u tenisu postigao zapažene rezultate i iz njegovih tekstova bi se moglo reći da je dubinski razumio igru. Njegov tekst o Federeru gdje govori o kombinaciji anđela i zvijeri je antologijski. Takođe, korijen ljepote tenisa po njemu je u takmičenju sa samim sobom. On o tenisu govori i kao “tragičnom iskustvu” pokušaja da se prevaziđu sopstvena ograničenja, a upravo takva ogranićenja igru uopšte čine mogućom.

Nabokov je u svom romanu  “Lužinova odbrana” od šaha napravio ključni okvir, ali u njegovoj najslavnijoj (i najzloglasnijoj) knjizi “Lolita” tenis igra značajnu ulogu. Martin Ejmis je u Nabokovu u mnogo čemu vidio uzor, pa se njegovi eseji  o ovom sportu možda mogu doživjeti i kao nekakav pokušaj približavanja.

Sve ovo, međutim, pišem zbog velikog pjesnika koji o tenisu nije pisao; “samo” ga je igrao. Riječ je o Ezri Poundu. On je tenis baš mnogo volio, a po svim svjedočenjima igrao ga je na dosta neobičan način. Ford Madoks Ford, pisac čudesnog “Dobrog vojnika”, zabilježio je efektno i sugestivno da je Paund igrao kao “pijani kengur”.

Na neki način, Paundov cijeli život je isprepleten s tenisom još od prijateljstva sa Hemingvejem  i one legendarne “trampe” gdje je Hemingvej trebao Paunda da nauči da boksuje, a Paund njega da piše. Ispostavilo se da Paund nema apsolutno nikakvog talenta za boks, pa se njihovo “partnerstvo” ostvaruje u tenisu, a tu je Paund i bio u stanju ponekog da pobijedi.

Navodno je jedanput pobijedio na nekom amaterskom turniru na jugu Francuske i nije ga mrzilo da to proslavi mnogo pompeznije nego neki veliki književni uspjeh. Čak i najtragičnije poglavlje njegovog života, kad je poslije Drugog svjetskog rata bio zatočen, nije bilo lišeno tenisa pošto je znao da igra protiv svojih čuvara.

I neobično je, kažem, da se takva ljubav ne probije u njegov opus. Ali zahvaljujući jednom prevodu i jednoj sportsko-novinarskoj praksi mi ovdje imamo jedinstvenu privilegiju da “učitamo” tenis u možda i najslavnije Paundove stihove. Paundov “magnum opus” su njegovi Kantosi.

Jedan lijep prevod ove knjige objavljen je u Splitu još 1970. To je elegantno bijelo izdanje Izdavačkog centra mladih “Marko Marulić”. Prevodilac je bio veliki lingvista, leksikograf i poliglota Tomislav Ladan. I tu je, naravno, i famozni, često citirani Kantos 81. U njemu pjesnik govori kako je ono najvažnije ono što čovjek zaista voli. Sve drugo je manje važno, sve drugo je, u engleskom originalu, “dross”. Tu riječ je moguće prevesti na nekoliko načina, a Ladanov izbor je nezaboravan. Ovako to glasi, po sjećanju:  

“Ono što silno voliš ostaje

Drugo je šljaka

Ono što silno voliš od tebe oteti neće

Ono što silno voliš tvoja je zbiljska baščina”

Ova “baščina” (a ne “baština”) je na lijep način i ladanovska i paundovska. A zbog te uobičajene metafore koja Rolan Garos krsti kao “šljaku”, naći ćemo, eto, tenis i u Paundovim stihovima.