Muharem Bazdulj - Deset hiljada kašika

Počelo je Svjetsko prvenstvo u fudbalu i odjednom je, barem za veliki dio stanovništva ove planete, sve drukčije. Ima Predrag Kojović, danas uglavnom poznat kao sarajevski političar iz redova Naše stranke, efektnu aforističnu pjesmu u svojoj knjizi “Neutrino” koja glasi ovako: “Prosječni je životni vijek muškarca sa područja bivše Jugoslavije, u periodima između ratova, 14 svjetskih prvenstava u fudbalu”. Kako idu godine i kako su prvenstva koja pamtimo sve brojnija, pjesma ne biva samo duhovita, nego i pomalo jezovita.

Kad je o području bivše Jugoslavije riječ, na ovogodišnje Svjetsko prvenstvo plasirale su se, znate već, Hrvatska te Bosna i Hercegovina. Hrvatska se kroz svoju kvalifikacionu grupu faktički prošetala, dok je Bosna i Hercegovina do posljednje utakmice sa Austrijom imala realne šanse za direktan plasman, no na kraju ju je ipak zapao mukotrpan baraž. U baražu je eliminisala najpre Vels, a zatim veliku Italiju, i to netipično za balkanske ekipe: nakon što je u oba meča prva primila gol.

U odnosu na svoju veličinu i broj stanovnika, Hrvatska je globalni fudbalski fenomen: s jednim svjetskim srebrom i dvije bronze. Bosni i Hercegovini je ovo tek drugo Svjetsko prvenstvo na koje se uspjela kvalifikovati. Takođe, Hrvatska je i članica Evropske unije kao i turistička velesila, dok je BiH već tridesetak postdejtonskih godina uglavnom u nekakvoj političkoj pat-poziciji. Možda i zato djeluje da je euforija među bosanskohercegovačkim navijačima veća nego među onim hrvatskim. Takođe, možda i zbog “underdog” magije izgleda da među “neutralnima” ima više onih koji simpatišu Barbarezovu nego Dalićevu ekipu.  

Upravo danas Bosna i Hercegovina igra svoj prvi meč na ovom prvenstvu. Protivnik je ekipa jedne od zemalja domaćina - Kanada, a igra se u Torontu. To je i prva utakmica “kanadske dionice” takmičenja, svojevrsno sjeverno otvaranje. Prije ovog meča igraju se dvije utakmice u Meksiku, a poslije nje prva u SAD. Uoči utakmice je ceremonija otvaranja na kojoj nastupaju najveće kanadske muzičke zvijezde, među kojima su najveće od najvećih Majkl Buble i Alanis Moriset.

Jedan pjevač, jedna pjevačica, dvije velike karijere, zemljaci, sličnih, skoro istih godina; Moriset je rođena 1974. i samo je godinu dana starija od Bublea. Karijere im nisu tekle potpuno paralelno, mada oboje jesu najprije bili kanadske nacionalne zvijezde, prije nego su postali globalne.

Izvan Kanade, malo ljudi je u realnom vremenu čulo pjesme sa prva dva albuma Alanis Moriset objavljenih 1991. i 1992. godine. Iz perspektive svih koji su tada živjeli u Bosni i Hercegovini, to su dvije ključne godine za “prije” i za “poslije”. I to ratno “poslije” je još itekako trajalo kad smo i manje više svi mi zainteresovani za popularnu muziku u toj ratnoj Bosni znali za Alanis Moriset, takva je eksplozija mejnstrim popularnosti bio taj njen treći po redu album. Interesantno je da se utakmica o kojoj govorimo sve vrijeme, kao i propratni nastup Alanis Moriset, dešava tačno jedan dan prije trideset i prve godišnjice izlaska ovog albuma.

Ipak, najveća popularnost, danas se ispostavlja, najvećeg hita sa ovog albuma je – postdejtonska. U februaru 1996. pjesma “Ironic” izlazi kao singl. Nekoliko nedjelja ranije objavljen je video-spot za pjesmu. Danas, trideset godina kasnije, jasno je da toposi ironije, cinizma i sarkazma koji se u popularnoj kulturi u mnogo čemu preklapaju negdje u to vrijeme ulaze u  mejnstrim modu.

U muzičkom smislu, pjesma je aranžerski skoro savršeno “spakovana”, ali ovdje me više zanima tekst. Naratorki se u životu dešavaju različita iskustva te svjedoči različitim “scenarijima”, a ona u njima kao “najmanji zajednički sadržilac” prepoznaje svojevrsnu egzistencijalnu ironiju. Primjera radi devedesetdevetogodišnjak napokon dobije na lutrije, pa sutradan umre ili čovjek koji se čitavog života bojao letenja, ubijedi sebe da ipak negdje otputuje avionom, a baš taj avion se sruši.

Pred kraj pjesme, fokus se spušta na manje traume svakodnevnog života: Saobraćajna gužva kad već kasniš, znak za zabranjeno pušenje, baš na mjestu gdje si došao na pauzu za cigaretu, to kad imaš deset hiljada kašika, a sve što ti treba je jedan nož ili pak kad upoznaš čovjeka za koga ti se čini da je čovjek tvog života, a odmah zatim upoznaješ njegovu prelijepu suprugu. Zar ne mislite da je to ironično, pita pjevačica u refrenu sve svoje slušaoce.

Svijet je u haosu. Optimista će reći da je uvijek bio u haosu, pesimista da haos nikad nije bio ovakav. Kao i mnogo puta u istoriji, veliki svjetski haos prelama se i na malu Bosnu i Hercegovinu. Napetosti oko Ureda Visokog predstavnika, očigledni lomovi između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije na bosanskohercegovačkom terenu potencijalno stvaraju gomilu problema.

U nekim tradicijama, fraza “deset hiljada” je sinonim za mnoštvo. To mnošto problema možemo, dakle, da usporedimo deset hiljada kašika iz stiha Alanis Moriset. To, naravno, nije moguće do kraja ignorisati. No svima koji navijaju za Bosnu i Hercegovinu, danas je potreban samo fudbal, samo nastup reprezentacije. U kontekstu analogije sa navedenim stihom, to je taj nož, to je jedino što je potrebno. Koliko god fudbal bio spektakl, koliko god cijelu stvar lako bilo ironizirati (!), i politički problemi se lakše podnose uz fadbalske uspjehe. Otud snažna pozitivna energija u inače smutnim vremenima. Stoga, što se kaže, neka igre počnu.