Muharem Bazdulj - Očevi i sinovi

Svako novo vrijeme nosi i novi vokabular. Čini mi se da su devedesete u naš javni govor donijele barem tuce dotad skoro nepoznatih riječi. Recimo “tajkun”, recimo “dijaspora”, recimo “nepotizam”. Po rječničkoj definiciji, nepotizam je favorizovanje rođaka, članova porodice ili bliskih prijatelja pri zapošljavanju, dodjeli poslova ili beneficija, bez obzira na njihovu stručnost. To što riječi prije nije bilo u svakodnevnom govoru, ne znači da praksa nije postojala.

Ipak, čini se da je bila manje rasprostranjena ili da je članstvo u Savezu komunista bilo važniji faktor napredovanja u službi negoli porodični pedigre (mada se i to moglo preklapati). U nekim institucijama, barem impresionistički gledano, te su stvari naročito prisutne, pa nekoliko beogradskih fakulteta već duhovito nazivaju “Institut za majku i dete”.

Šta je sa sportom? Sport je malo drugačija priča. Nedavno se na komemoraciji za velikog preminulog trenera Duška Vujoševića, jedan od govornika Petar Peca Popović, prisjetio Vujoševićevih riječi da ti “nepozitam” (u širem smislu) može pomoći da dođeš u klub, čak i da budeš uvršten u tim, ali ne i da dobro igraš, ne i da riješiš utakmicu.

Kod individualnih sportova, to je vjerovatno još drastičnije. U kolektivnom sportu i jednog slabijeg, da ne kažem ispodprosječnog igrača, ostali igrači mogu da “kompenzuju” (uostalom, u jednoj utakmici dobar tim “kompenzuje” i crveni karton ili pak nečijih pet ličnih grešaka), a individualni sportovi su “objektivniji”. Naročito to važi za atletiku gdje su rezultati vrlo egzaktni.

Za nekih desetak dana, jedan od najvećih švedskih atletičara, skakač uvis Stefan Holm će proslaviti svoj pedeseti rođendan (rođen je 25. maja 1976.). Holm je u svojoj disciplini osvojio vjerovatno najpoželjnije sportsko odličje uopšte: zlatnu olimpijsku medalju, a osim toga bio je svjetski vicešampion, a jedaput je bio i treći na Svjetskom prvenstvu, kao i na Evropskom.

Poslije aktivne takmičarske karijere, Holm, međutim, nije otišao u penziju. Kraj učešća u redovnom profesionalnom takmičenju najavio je nakon Olimpijskih igara 2008. u Pekingu kada je ostvario ono najbaksuznije - četvrto - mjesto, ostavši za dlaku bez medalje. Četiri godine ranije, u Atini, kao dvadesetosmogodišnjak, ostvario je svoj najveći uspjeh: pomenutu zlatnu olimpijsku medalju. Te iste, 2004, manje od dva mjeseca nakon olimpijskog zlata, desio se vjerovatno najvažniji događaj njegovog privatnog života, dobio je dijete, sina, kome su on i dječakova majka Ana Like dali ime Melvin.

U svojim tridesetim, Holm se bavi humanitarnim radom, učestvuje u nekim sportskim mitinzima za veterane, a uključuje se i u rad Međunarodnog olimpijskog komiteta. Paralelno s tim, raste mu sin. Dječak pokazuje interes za atletiku. Vrlo rano, već sa dvanaest godina dospjeva u naslove novinskih sportskih rubrika. On je, naime, s dvanaest godina uspio da preskoči jedan metar i osamdeset sedam santimetara, što je bio svjetski rekord za muškarce te dobi. Interesantno je da je tu visinu njegov otac uspio da preskoči tek sa četrnaest.

Mediji generalno nemaju pretjeran interes za sportiste, naročito atletičare, u najmlađim kategorijama. Ovdje je razliku ipak pravila činjenica ko je Melvinov otac. Tako se pročulo i da je unutar iste godine, Melvin Holm popravio svoj najbolji rezultat za čak deset santimetara.

U naredne četiri godine, Melvin Holm nastavlja da se aktivno bavi atletikom, ali ne takmiči se izvan nordijskih zemalja. U avgustu mjesecu 2023, devetnaest godina nakon Olimpijade u Atini na kojoj mu je otac osvojio zlato, odnosno neka dva mjeseca prije svog devetnaestog rođendana, Holm učestvuje na evropskom atletskom prvenstvu za juniore (do dvadeset godina) u Jerusalemu. Usput budi rečeno, organizaciju je bio dobio rumunski Kluž, ali se ispostavilo da tamošnja dvorana ne odgovara standardima, pa je Jerusalem “upao” kao rezerva.

Kao favorit na ovom prvenstvu, figurirao je Holmov vršnjak, Italijan (istina oko pola godine stariji; rođen 19.5. 2004.) Edoardo Stronati. Bili su podjednaki jer su obojica preskočili 2 metra i 18 santimetara, ali nijedan nije mogao više. Pošto je do te visine došao iz manje pokušaja, Holm je osvojio zlato “na poene”, kako se to kaže.

Stefan Holm je danas trener svoga sina. To nam zvuči nekako prirodno. Nije to kao kad je Zlatko Kranjčar bio selektor fudbalske reprezentacije Hrvatske pa se svaki poziv njegovom sinu Niku Kranjčaru, koji je po svakom objektivnom kriterijumu bio reprezentativni kalibar, ipak gledao posebnom lupom. Donekle sličan slučaj se desio u reprezentaciji BiH u sferi Safeta Sušića, a u vezi Tina Svena Sušića, koji, istini za volju, nije bio Safetov sin, ali jesu bili rodbinski povezani, a ovaj opet nipošto nije bio igrač nivoa, primjera radi, jednog Nika Kranjčara.

Ljudi su sujetni i slabi na sopstvene uspjehe. Rijetko da se neko više raduje tuđem nego svom uspjehu. Možda i najfrekventniji izuzetak su uspjesi vlastite djece. Pamtim prije petnaestak godina jedan književni festival u Novom Sadu kad sam upoznao Dragoslava Mihailovića. Bio je prilično ravnodušan na moje komplimente njegovom pisanju, ali se potpuno oduševio kad sam pomenuo kako je po mom mišljenju u tada aktuelnoj predstavi JDP-a po tekstu Tomasa Bernharda “Pred penzijom” (u režiji Dina Mustafića) njegova ćerka Milica “ukrala šou” glavnim glumcima Branislavu Lečiću i Mirjani Karanović. Stoga bi eventualno olimpijsko zlato Melvina Holma Stefanu Holmu bilo dvostruka radost: i trenerska i očinska.