Šarlot čisti kuću, Finiks opet kupuje vrijeme

Šarlot je godinama vrtio isti krug bez jasnog pravca, sa rosterom koji je obećavao više nego što je isporučivao, pa se onda jednog ljeta. Onda se pojavila nova uprava sa sredstrvima za čišćenje, kesama, rukavicama i hladnom glavom, pogleda Lamela Bola, pogleda Majlsa Bridžisa, pogleda sve ono što je trebalo da bude budućnost Hornetsa, a završilo je kao duga pauza između dvije poluistine, i odlučeno je da se kuća više ne provjetrava na pola sata, nego da se iz nje iznosi namještaj.

Trejd Majlsa Bridžisa u Finiks, u paketu u kojem Šarlot uz njega šalje pik prve runde 2029. i pik druge runde 2027, a zauzvrat dobija Grejsona Alena, Rojsa O’Nila i pik prve runde 2033, nije potez koji se može čitati odvojeno od prethodnog rastanka sa Lamelom Bolom, jer Hornetsi više ne mijenjaju zavjese na istom prozoru, već skidaju čitav ram stare ere, one koja je znala da zavede kroz bljesak talenta, kroz noći u kojima Lamelo izgleda kao čovjek koji je izmislio potpuno novi kanal između mašte i parketa, kroz Bridžisove atletske napade na obruč, tranziciju, snagu i onaj osjećaj da se u Šarlotu konačno rađa nešto što neće vječno biti uvod u tuđu priču. Ali i koja je na kraju ostavila franšizu u poznatom položaju, dovoljno zanimljivu da je pratiš, nedovoljno stabilnu da joj vjeruješ.

Bridžis je prošle sezone odigrao 77 utakmica kao starter, bilježio 17,1 poen, 5,8 skokova i 3,2 asistencije, dakle nije riječ o igraču kojeg se Šarlot odrekao zato što više ne umije da igra košarku, još manje o praznom ugovoru koji se gura preko praga da se oslobodi prostor za nekog imaginarnog spasitelja, već o odluci da se presiječe odnos sa jednim od posljednjih stubova starog plana, čovjekom koji je dugo bio uz Lamela, dugo bio jedan od prepoznatljivih likova franšize, dugo davao dovoljno na terenu da svaki rastanak djeluje kao prerano odustajanje, a opet nosio dovoljno komplikovanih slojeva, sportskih i životnih, da svako novo vezivanje za njega bude više od običnog pitanja poena po utakmici.

Šarlot je mogao da kaže sebi da je prošla sezona bila dokaz da se strpljenje isplatilo, da je plej-in bio nagrada za trpljenje haosa, da druga dobitna sezona u deset godina ima svoju težinu i da se tim koji je konačno počeo da liči na nešto ne rastavlja baš u trenutku kada prvi put poslije dugo vremena ne izgleda kao provalija na dnu Istoka. Ali upravo tu je najzanimljiviji dio ovog ljeta, jer nova logika Hornetsa polazi od toga da mali uspjeh ne smije postati izgovor za veliki strah, a u Šarlotu su predugo znali kako izgleda kada franšiza ostane zaljubljena u sopstveni prosjek samo zato što joj je prosjek, poslije godina magle, djelovao kao napredak.

Zato ovo nije samo rastanak sa Bridžisom, već i rastanak sa idejom da se oko ostataka Lamelo ere može zidati još jedan sprat, jer su Hornetsi očigledno pogledali računicu koja ih čeka, budući novac za Bridžisa, moguće produženje za Bola prije trejda, vrijeme koje dolazi za Brendona Milera, ulazak Kona Knipela, promjenu u hijerarhiji pod Čarlsom Lijem, i zaključili da ne žele još jednom da plate skupo pravo da budu simpatični, opasni na svaku treću noć, nezgodni za favorite i nedovoljni za sve što se u NBA ligi računa kada prođe januar, kada se završe lijepi i super atraktivni hajlajtsi, a kada tim mora da pokaže kakav mu je kostur.

Grejson Alen i Rojs O’Nil ne dolaze u Šarlot da bi prodali novi san preko bilborda, jer su obojica igrači koji se mnogo bolje uklapaju u rečenice trenera nego u reklame kluba, ljudi koji znaju gdje da stoje, kada da šutnu, kako da prežive plej-of posjed bez potrebe da budu centar pažnje, i baš zato imaju smisla za ekipu koja pokušava da otvori prostor Mileru, Knipelu i novoj verziji Naza Rida, da im doda šut, malo odrasle košarke i dovoljno razumnog rasporeda oko mladih igrača, makar taj raspored više ličio na prelaznu fazu nego na gotov proizvod koji će već u oktobru tražiti poštovanje lige.

Alen je u Finiksu, kada je bio zdrav, postao jedan od onih šutera koji mijenjaju geometriju napada samim tim što odbrana ne smije da mu ostavi ni onaj pola koraka koji kod prosječnog šutera izgleda kao rizik, a kod njega kao pozivnica, O’Nil je veteran kojeg treneri vole jer razumije sve sitnice koje publika rijetko pamti poslije utakmice, od ubacivanja lopte iz auta u važnom posjedu do pravog faula, pravog ugla, pravog pomjeranja.

Njih dvojica zajedno ne vraćaju Šarlotu ono što su bili Lamelo i Bridžis u najboljoj verziji mašte, nego donose nešto što je ovoj franšizi često falilo dok je pokušavala da bude uzbudljiva, a to je košarkaška pismenost bez potrebe da svako veče postane spektakl.

Uz to Alen je bio superstar u Sjevernoj Karoloni, kao igrač Djuka, gdje je proveo četiri godine, uzeo titlulu NCAA 2015. pa je daleko od toga da će biti stranac u Šarlotu.

Finiks, sa druge strane, nastavlja da živi kao čovjek koji je već nekoliko puta mijenjao plan puta dok je auto u pokretu, pa sada, poslije svih velikih ideja, svih skupih eksperimenata i svih pokušaja da se oko Devina Bukera napravi dovoljno teška i dovoljno glasna konstrukcija da Zapad zastane, dovodi Bridžisa kao prirodnu četvorku, kao tijelo, kao snagu, kao igrača koji može da napadne obruč, da istrči, da kazni preuzimanje, da otvori prostor Bukeru tako što neće svaki napad tražiti loptu na istom mjestu. Istovremeno ulazi u sezonu sa pitanjem da li je šut oko Bukera sada postao previše tanak za ekipu koja je iz rostera upravo izvadila Alena i O’Nila.

Bridžis Finiksu na terenu rješava vrlo konkretan problem, jer Dilon Bruks više ne mora stalno da glumi četvorku, Mark Vilijams dobija snažnijeg partnera u prvoj liniji, kojeg dobro poznaje, Džejlen Grin i Buker dobijaju još jednog igrača koji može da napadne odbranu prije nego što se ona namjesti, i u tom smislu ova razmjena ima logiku ekipe koja pokušava da manje liči na gomilu bekova, a više na petorku koja makar na papiru zna ko kome čuva leđa, ko ide na obruč, ko prima udarac i ko treba da preživi fizičku noć protiv San Antonija, Minesote, Oklahome, Denvera ili bilo koga ko te na Zapadu već u drugoj četvrtini natjera na onu NBA maskimu "next game".

Problem Finiksa je što se kod njega svaka nova logika odmah sudari sa starim računima, jer Bridžis ulazi u posljednju godinu ugovora, jer pik 2033. može izgledati daleko samo onome ko ne prati kako NBA danas živi na tuđim budućnostima, jer je šut poslije odlaska Alena i O’Nila tanji nego što bi Buker želio, i jer se oko ove ekipe opet osjeća ona poznata potreba da se sadašnjost spasi prije nego što budućnost stigne na naplatu, što je možda i najtačniji opis Finiksa posljednjih godina, franšize koja stalno pokušava da uhvati pravi prozor, a svaki put kada ga uhvati, shvati da je neko već počeo da zatvara drugi.

Kod Bridžisa postoji i dio priče koji se ne smije gurnuti pod parket samo zato što je lakše pričati o pozicijama i procentima šuta, jer njegova istorija van terena nosi ozbiljnu težinu, od slučaja iz 2022. u kojem je prihvatio sporazum bez osporavanja krivice za krivično djelo nasilja u porodici, preko suspenzije NBA lige, do kasnijih optužbi koje su 2024. odbačene zbog nedovoljno dokaza, i Finiks sada ne dobija samo krilnog igrača od 28 godina, nego i javni teret koji mora znati da nosi, bez uljepšavanja, bez pranja kroz dobar meč u decembru, bez priče da se sve što stane u boks-skor automatski pretvara u novi početak. Novaković ima njegov dres kao nagradu na fantazi ligi... samo kažem.

Šarlot, makar iz svoje perspektive, djeluje kao klub koji je shvatio da novi početak nema smisla dok po hodnicima još stoje slike stare verzije sebe, pa je poslije Lamela sklonio i Bridžisa, uzeo dva veterana koji mogu da pomognu da mladi igrači ne odrastaju u potpunom košarkaškom neredu, pomjerio vrijednost ka dalekoj prvoj rundi 2033. i otvorio prostor da se stvarna hijerarhija konačno preseli prema Mileru, Knipelu i onome što Čarls Li želi da gradi, a to je za Hornetse skoro radikalna ideja, tim koji možda neće odmah biti zabavniji, možda neće odmah biti bolji na tabeli, možda neće imati igrača zbog kojeg će neutralni navijač ostati budan do kraja, ali bi prvi put poslije dugo vremena mogao da zna zašto baš tako izgleda.

U tome je razlika između Šarlota i Finiksa u ovom trejdu, jer Hornetsi traže reset, a Sansi prekompoziciju oko Bukera, bez velikih imena. Jedni prihvataju da su se predugo vezivali za ideju koja je ljepše izgledala u najavi nego u stvarnom životu, drugi se nadaju da Bridžisova snaga, Bukerova klasa, Grinova eksplozija, Bruksova grubost, Gilespijev dalji razoj i Vilijamsova prisutnost mogu da naprave dovoljno smisla prije nego što ih opet stignu godine, ugovori i pikovi.

Šarlot je, možda prvi put poslije dugo vremena, izabrao dosadu koja ima plan umjesto uzbuđenja koje traži opravdanja, a Finiks je izabrao još jedan pokušaj da bude ozbiljan sada, odmah, bez dugog čekanja i bez prava na laganu tranziciju, pa se ovaj trejd najviše pamti po tome što dvije franšize gledaju istog igrača i vide potpuno različite stvari: za Hornetse je Bridžis posljednji veliki komad ere koju su odlučili da spakuju u kutije, za Sanse je on šansa da Buker konačno dobije više mišića oko sebe, a za ligu još jedan podsjetnik da se u NBA životu ponekad isti potez jednome čini kao čišćenje, drugome kao kocka, dok istina obično stoji negdje između kutije za selidbu i prazne table na kojoj trener tek treba da nacrta prvu akciju.