Saša Ibrulj - Kad sunce opet zađe…

Tuga se jasno mogla pročitati s lica Craiga Bellamyja, sa svake riječi koju je izgovarao pred novinarima u utrobi Cardiff City stadiona u utorak navečer. Nećemo se lagati, a i to je uostalom sasvim normalno, velški selektor je bio uvjeren da će njegova selekcija preskočiti Bosnu i Hercegovinu i spremati se za finale s Talijanima. Sve je napravio, baš sve, i sam je to priznao, da jednom kada su zabili gol, ali i onda kada su zabili penal, da je mislio da je gotovo.

“Sutra će sunce opet izaći”, rekao je u mikrofon BBC-a, “I ja ću ići da gledam taj izlazak sunca”.

I vjerovatno je Craig bio budan jutros kada je dan počeo da smjenjuje mrak u Cardiffu. Vjerovatno je proveo besanu noć, vjerovatno nije oka sklopio, iako sunca, onog pravog, pogotovo ne onog kakvog mi Hercegovci zovemo suncem, nije vidio. Nad Cardiffom se jutros spustila magla, nekakvo sivilo, onaj osjećaj da zapravo ne znate da li je dan ili noć, pada li kiša ili ne, samo znate da je tama, mrak i da ste mokri.

Ali za navijače Bosne i Hercegovine bilo je to prelijepo jutro. Jer baš to je moć fudbala. Samo je ta je*ena kožna lopta toliko moćna da kako bez problema navlači oblake na sunčane dane, tako isto ih razvlači i jutra poput ovog u Cardiffu čini blještavim, toplim i sretnim. Jako sretnim.

Budimo iskreni, možda je Craiga mučila utakmica, možda samo nije mogao spavati od silne pjesme navijača Bosne i Hercegovine na ulicama Cardiffa. Jer znali su oni koji su ovdje doputovali sa svih strana Evrope i svijeta, od Meksika do Sarajeva, proslaviti ovu pobjedu.

Ali naravno da je Craig Bellamy u pravu i da svi, apsolutno svi, trebamo živjeti život razmišljajući o sjutra. I dok se voz polako vuče prema nevidljivoj granici Velsa i Engleske, dok nam Roy Hodgson maše iz Bristola i dok uživamo u nevjerovatno lijepim ulicama Batha, svima nama je jasno da Cardiff moramo ostaviti za nama i da je vrijeme da se okrenemo novom jutru.

Roy Hodgson takes charge of Bristol City 𝟰𝟰 𝗬𝗘𝗔𝗥𝗦 after being their manager for the first time 🤯 pic.twitter.com/IoY9cIupIv

— Match of the Day (@BBCMOTD) March 27, 2026

Nije lako, jer ovo je u neku ruku, koliko god rezultatski ona bila nevažna, u drugu ruku bila pobjeda generacije. Ove mlade generacije, ovih dječaka, koji za razliku od mene i mojih vršnjaka apsolutno nije opterećena pričom o jučer, o onome što je bilo u Lisabonu, Parizu, pa drugom Lisabonu, Dublinu, sa Sjevernim Ircima i Ukrajincima, pa čak ni onim što im se skoro pa bukvalno jučer desilo u Beču. Ma ne samo to; ova ekipa nije opterećena ni onim što joj se desilo prije deset, dvadeset ili osamdeset i šest minuta; ona igra, koliko zna i može, i igra se fudbala. Uživa u njemu, uživa u životu, uživa u suncu, čak i kada je nebo sivo.

Možemo opet nabrajati imena najboljih iz ove utakmice, možemo tražiti i one koji su odigrali ispod svog nivoa, i raditi ćemo to. Ali ovaj petak je dan za ono što kao fudbalski navijači radimo najrijeđe, bez obzira za koga i kada i gdje navijamo. Jer, da se ne lažemo, kako reče jedan navijač Bristol Cityja neki dan, fudbal je najmanje u pobjeđivanju.

Slijedi naravno novi težak ispit, utakmica u koju BiH sa fudbalske strane realno i objektivno ulazi kao potpuni autsajder. I moguće je da će se ta utakmica izgubiti, moguće je, većina će reći i vjerovatno, da Bosna i Hercegovina na kraju neće igrati na Svjetskom prvenstvu. Ali Sergej Barbarez i ovi momci u kvalifikacijama, zaključno sa utakmicom sa Italijanima, čak i prije nego je počela, su napravili ono što im je bio glavni cilj jednom kad se lopta zakotrljala u Bukureštu. Biti će pobjeda, biti će poraza, biti će taktičkih grešaka, slabih partija, promašaja, stativa i prečki, promašenih penala.

Ali Cardiffu hvala što nam je pokazao da će najviše od svega u budućnosti za Bosnu i Hercegovinu biti pravog tima, s drugačijim, pozitivnim mentalitetom. Tima koji zna da će svaki put kad sunce zađe to značiti samo jedno. Da će sutra svanuti novi dan, dan u kojemu treba uživati. Italijo, na tebe je red.