Saša Ibrulj - Vrli, novi Vels

U jednom trenutku, tamo negdje pred kraj prve konferencije za medije održane u ponedjeljak u Sarajevu, Sergej Barbarez je zvučao kao čovjek koji pokušava razbiti nešto u što ljudi vjeruju više nego njemu. Nekoliko puta je ponovio istu stvar; nije ovo taj, ostrvski fudbal, nije to taj Vels. Ne onaj koji pamtimo, koji zamišljamo, za kojeg se u glavi pripremamo po inerciji. Ali stereotipi i funkcionišu tako - čovjek više vjeruje u ono što je godinama slušao, i što je bilo tako, i što se zapravo ne bi smjelo mijenjati. A jeste, i to se ozbiljno promijenilo.

Kakav je, dakle, taj Vels s kojim će se BiH sutra na Cardiff City Stadionu boriti za (prvi korak prema) plasman na Svjetsko prvenstvo?

Naravno da nije nikakvo čudo da većina nas te Zmajeve vidi kao predstavnike starinskog - ili kako se voli reći tipičnog - britanskog fudbala. Rigidnog, agresivnog, čvrstog, pomalo i prljavog, s preskakanjem igre i brzom tranzicijom kao osnovnim postulatima igre. Na tome je, uostalom, Vels i izgradio svoje ime i svoju fudbalsku tradiciju. Generacija koja je dugo smatrana za zlatnom, ona koja se dokopala četvrtfinala Svjetskog prvenstva igranog u Švedskoj 1958, svoje je temelje imala na siledžijama. Najvažniji igrač selektora Jimmyja Murphyja bio je John Charles, fudbaler između ostalih Leeds Uniteda i Juventusa, koji je igrao na dvije pozicije - kao napadač i kao centarhalf.

U tri utakmice grupne faze tada su osvojili tri boda, a dalje su prošli nakon trijumfa nad Mađarskom u razigravanju, da bi ih u četvrtfinalu zaustavio izvjesni tinejdžer Edson Arantes do Nascimento kojeg će neki od vas prepoznati i pod nadimkom Pele. Elem, ta je generacija decenijama živjela u legendi na svojim centaršutevima, dugim loptama i čvrstoj i disciplinovanoj odbrani.

Tek je ona generacija iz 2016. - koja se, sjetićete se, u Francusku plasirala iz grupe s BiH iako je u međusobnim dvobojima uzela samo bod - malo promijenila percepciju. Međutim, osnova ideje Chrisa Colemana tada je bila na tek blago izmijenjenim temeljima. Ključna karika je bio Gareth Bale i njegova igra u tranziciji, a temelj za to je dolazio iz čvrste, disciplinovane i agresivne odbrane, koja je na krilima navijača Vels odvela do legendarnog polufinala.

Ostrvski fudbal se u suštini mijenjao, s njim i selekcija koja je doslovno ovisna o Engleskoj i njenom fudbalskom sistemu, i jasno da su kroz godine i pokojni Gary Speed i Coleman, poslije i Ryan Giggs i Rob Page postepeno unaprjeđivali i stil i pristup igri, ali temelj je, a s njim i stereotip, ostao isti.

Sve dok prošle godine nije došao Craig Bellamy.

Problem je što se u fudbalu promjene dešavaju na terenu, a percepcija ostaje na tribinama. Kada je prije dvije godine nekadašnji divlji dečko velškog fudbala, koji je u karijeri nastupao i za Newcastle, Liverpool, West Ham i Manchester City, dobio priliku kao novi selektor, malo ko je vjerovao u priču o totalnom rebrendingu Zmajeva.

Ne samo zbog reputacije koja ga je pratila iz igračkih dana, nego i zbog činjenice da je bio gotovo bez ikakvog iskustva kao prvi trener. Radio je kratko u omladinskim pogonima raznih klubova, između ostalog i Cardiff Cityja gdje je morao dati otkaz zbog optužbe da je maltretirao mladiće, bio kratko pomoćnik Vincentu Kompanyju prvo u Anderlechtu, kasnije i Burnleyu, ali mnogo više se pričalo o njegovim problemima s depresijom, alkoholom i naslijeđem temperamenta igračke karijere.

No, stvari su se zaista okrenule za 180 stepeni. Prije svega, Bellamy je potpuno otvoren i transparentan i nema nikakav problem s objašnjavanjem svojih odluka. Od prvog dana je insistirao na tome da je njegova ekipa limitirana, ali da ima vrijednosti koje se mogu iskoristiti na mnogo bolji način od onog što se smatralo zapisanim u kamenu. Sistem sam po sebi nikako nije najvažniji; on je Velsu predstavio fluidni taktički pristup gdje se forma mijenja više puta u toku utakmice i u potpunosti prilagođava dešavanjima na terenu. Analize su duge i iscrpne, ali samo kako bi igrači sami mogli prepoznati šta protivnik radi i sami donositi odluke šta promijeniti na terenu.

Daleko najveća promjena bila je ta da je njegov Vels - uzeo loptu. Od ekipe traži reakciju, ali u posjedu, pogotovo na domaćem terenu. Igrači su brzo kliknuli; najednom je lopta stalno na zemlji i dugo kruži oko protivnika, tražeći i otvarajući prostor. Na otvaranju kvalifikacija protiv Kazahstana Vels je imao 72% posjeda, do kraja je najmanji imao u Briselu protiv Belgije - 54%.

Čak je i u domaćem duelu s istim protivnikom, koji je na kraju slavio i osvojio prvo mjesto u grupi, Vels imao 62% loptu u nogama. Bellamy ne igra spuštenog garda, daleko od toga, ali njegov Vels ne libi se uzeti odgovornost, napasti protivnika i tražiti pobjedu. Kod kuće su u Ligi nacija i kvalifikacijama izgubili samo tu jednu; u odlučujućoj za drugo mjesto natrpali su Makedoncima sedam komada.

Barbarez je očito svjestan gdje ide. Nije ovo blatnjavi Ninian Park u kojem protivnik krvavih očiju cilja da polomi koju kost i osigura sebi prednost direktnim loptama. Ovo je Vels koji je evoluirao i koji će se od prve minute postaviti kao apsolutni favorit koji želi kontrolisati loptu. I to je, usudim se reći, dobro, jer zadnje dvije godine su pokazale da Barbarezovoj Bosni i Hercegovini baš to i odgovara. I da je, ako na išta, ova selekcija spremna na takvu utakmicu.

Utakmica se, takav je fudbal, može razvijati na stotinu različitih načina, ali to je za ovu priču manje važno. Ono što jeste važno je da pred nama više nije nekakav tradicionalni, direktni, ostrvski Vels, nego savršeno organizovana, detaljno pripremljena, unaprijed skicirana selekcija koja želi igrati lopte. I koja računa da joj je najveća prednost to što većina misli da zna šta ih tamo čeka.