Saša Ibrulj - Sarajevo na raskrsnici

Najboljim premijerligašima ovo već prelazi u naviku. Nije da smo od subotnjeg derbija Borca i Sarajeva očekivali previše, ali jesmo bar nešto. Bilo šta za šta bismo se mogli uhvatiti. A nismo vidjeli gotovo ništa - bar ne na terenu, gdje nam je bitno. I naravno, na kraju dana, igrače Borca i njihovog trenera Vinka Marinovića za to ni najmanje neće biti briga. Jer i ne treba biti briga.

Ostvarili su još jednu vrlo važnu pobjedu, nastavili seriju dobrih rezultata, zadržali vrh i pritisak opet prebacili na Zrinjski. A Sarajevo? Oni su dobili vrijednu lekciju. I poruku - ili bolje rečeno potvrdu - da je za njih borba za titulu prvaka ipak odavno gotova.

Jutros takav zaključak djeluje u najmanju ruku naivan, pomalo i smiješan. Ali prije nego se lopta zakotrljala prilično dobro ispunjenim Gradskim stadionom u Banjoj Luci stvari su izgledale drugačije. Jeste Sarajevo u srijedu poraženo od Veleža u Kupu, ali činilo se da bi jedan od razloga mogao biti i fokus na ovu utakmicu.

Ekipa Marija Cvitanovića je uvezala pet pobjeda zaredom, sedam utakmica bez poraza i primljenog gola i u Banju Luku je stigla nabrijana, u odličnoj formi, pa još jača za brazilskog napadača Joaoa Carlosa. Matematika je bila prilično jednostavna - pobjeda ih dovodi na samo minus tri od Zrinjskog, smanjuje prednost Borca na devet bodova razlike, ali i izvjesno donosi nemir vodećem dvojcu, koji bi ozbiljno morao računati sa Sarajevom.

Desilo se suprotno. Poraz od Borca šamar je bilo kakvoj ambiciji Sarajeva u prvenstvu - osim što su Banjalučani popravili prednost na plus dvanaest, gosti su izgledali nemoćno, bez jasne ideje kako srušiti lidera ovog vikenda.

O samoj utakmici se zapravo i nema mnogo toga za reći. Opet smo gledali derbi u kojem su obje ekipe ušle visoko postavljenog garda, prioritizirajući minimiziranje vlastitih nedostataka u odnosu na korištenje protivničkih. Borac je, doduše, krenuo žestoko; Sarajevu je trebalo gotovo četiri minute da prvi put pređe centar s loptom, a u međuvremenu su domaći pogodili i prečku. No, nakon toga je Marinović ipak ostao dosljedan svojoj ideji uzimanja što manjeg rizika i prepustio loptu Sarajevu.

Koje opet nije baš znalo kako to iskoristiti. Djeluje da se Cvitanović prije svega uzdao u individualni kvalitet svoje ekipe. Ono što jesu dobro uradili je limitiranje učinka Stefana Savića, no to im nije donijelo preveliku prednost. Osim opreznog kruženja i čekanja i jednih i drugih malo toga se i dalo vidjeti; u prvom poluvremenu smo ostali uskraćeni za ozbiljnu šansu, izuzev već spomenutog pokušaja Hrelje iz prve minute.

Bilo je očito da Borcu nedostaje i pravi Luka Juričić, koji je do zadnjeg trenutka bio upitan zbog bolesti. Njega je na poluvremenu odmijenio Karlo Perić i to se pokazalo odlučujućim. Ne toliko zato što je Perić donio nešto posebno Borcu, koliko što je upravo on iskoristio ponuđenu grešku. Da, da, zvuči kao deja vu, jer to i jeste, ali i u ovom derbiju se strpljivo čekala (i dočekala) greška protivnika.

Borac je brzo izveo aut, Ristovski je slabo reagovao i Perić mu je pobjegao, pronašao Hrelju koji je zabio za vodstvo. Nakon toga voda je išla samo na mlin Borca. Utakmica je bila još nervoznija, s mnogo prekida, rasprava, naguravanja, frustracija, gadosti s tribina, (mislili smo da je nemoguće ali i) još sporija i lošija, pa kada je Perić dvije minute kraja i sam postigao gol, djelovalo je kao skidanje umornog i davno prežaljenog bolesnika s aparata - samo neka se završilo.

Naravno da su u Borcu prezadovoljni, jer sve im je uspjelo. Dobili su treću zaredom, bez primljenog gola su četiri zaredom, prednost je povećana, samopouzdanje dodatno naraslo, a potencijalni kamenčić u cipeli u utrci za prvaka je izbačen i napucan nogom.

I zato je fokus ove utakmice zapravo na Sarajevu i onome što su oni ovdje izgubili. Jasno je da im šanse ni prije početka nisu bile prevelike, ali nada umire zadnja i ona je ta koja održava pozitivnu atmosferu. Poraz, s druge strane, otvara mnogo pitanja, poput onog ovisi li Cvitanović previše o toj inspiraciji pojedinaca, poput Adema Ljajića i Gojka Cimirota.

Potonjeg je izgubio na poluvremenu, prvi je odigrao slabašno, a na nivou nisu bili ni ostali; već spomenuti Ristovski, s klupe nikakvu pretjeranu promjenu nisu donijeli ni Elezi i Menalo, a novopridošli Carlos ostao je bez učinka. Tako je ono što je sedmicama djelovalo kao stvaranje čvrstog i ozbiljnog sistema, u tri dana se pretvorilo u sumnju i nepovjerenje i priču o individualcima.

Može li ovo ipak biti samo loš dan, a pozitivna priča da se nastavi na Koševu?

Koliko god to površno zvučalo, vjerovatno će zavisiti od jedne utakmice. Cvitanović za deset dana u Mostar ide po preokret protiv Veleža i ostanak u igri za jedini preostali trofej. Sarajevu, koje je objektivno individualnom kvalitetom daleko ispred Mostaraca, silno treba ta pobjeda. Jer prilika da brani lani Kup Cvitanoviću bi dala kakav-takav mir i zadržala nadu navijačima da bi ova sezona ipak mogla biti, koliko je to moguće, uspješna.

Dvije su alternative tome. Ona manje izgledna, koja bi možda Sarajevu - kao metafori za svaki drugi bh. klub - i najbolje došla. Da klub bez obzira na rezultat iz Mostara stane iza svog izbora, iza trenera kojeg su doveli, i da mu priliku da kroz relativno laku i sigurnu poziciju (obzirom da je mjesto u Evropi uz slabašnu konkurenciju gotovo pa osigurano) stvara temelje za narednu sezonu i ono što dolazi.

Da konačno jedno ljeto ne bude restart, nego nastavak priče. Druga je, dakako, da se fokus u potpunosti prebaci na rezultate, pa da i Cvitanović, kao i njegovi prethodnici, to prije ili kasnije plati radnom knjižicom.

Loša utakmica u Banjoj Luci nije nam ponudila mnogo toga, ali jeste mrvice kojima je napisala jasno - Borac je preživio još jedan težak ispit i učvrstio svoju poziciju i bodovno i psihološki i ide dalje prema krajnjem cilju. Sarajevo je, s druge strane, u većem mraku nego je bilo i tek treba da odluči šta će mu biti stvarni cilj ove sezone. Jer borba za titulu, izvjesno je, teško da to može biti.