Saša Ibrulj - Stara nova Atalanta

Nekome sa strane ova sedmica djelovala kao brutalni emotivni rollercoaster. Za navijače Atalante bila je tako obična, tako savršena preslika svega što proživljavaju ove sezone. Euforija i sumnja, demonstracija snage pa bezidejnost i jalovost, projekat sa dugoročnim smislom i klub u vakuumu. Preokret protiv prvaka, savršeno izdanje protiv Dortmunda, pa padanje bez ispaljenog metka kod Sassuola sa igračem više.

U tih nekoliko dana - ili čak u devedeset minuta, ako se uzmu u obzir oscilacije unutar samih utakmica - sabrano je sve što La Dea pokušava biti od ljeta. Od kada traži odgovor na pitanje ko su oni zapravo sada, kada arhitekta više nije u svlačionici.

Naravno da ovo nije još jedna priča o Gian Pieru Gasperiniju, prosto jer to ne smije i ne može biti. Čak i površnim pratiocima fudbala jasno je kakvu je revoluciju tamo za devet godina napravio danas 68-godišnji šef struke Rome. Gasperini nije bio samo trener, nego neko oko koga se vrtila vizija budućnosti - kasnije je to pretvoreno u sadašnjost - Atalante; on je bio centar sistema koji se polako stvarao i kružio oko njegove fudbalske ideje. Iz toga smo dobili vjerovatno najbolju Atalantu u istoriji; četiri puta su završili treći, u sedam od osam zadnjih godina igrali u Evropi, tri puta igrali finale Coppa Italia i osvojili evropski trofej.

Odlazak takvog čovjeka naravno da je samo po sebi ogroman ispit, čak i za mnogo veće klubove nego što je Atalanta. Međutim, kao i obično stvari treba staviti u kontekst. Gasperinijev utjecaj na ono što je Božica postala u posljednjih osam godina jeste ogroman, ali nije sam. Temelje za sve to je zapravo postavila familija Percassi. Nekada perspektivni defanzivac Atalante, koji je crno-plavi dres zamijenio skupocjenim odijelom i kravatom i napravio milijardu dolara vrijednu maloprodajnu imperiju, u junu 2010. se vratio na mjesto predsjednika kluba i pripremio čudo koje danas gledamo.

Percassi, kojemu je to bio povratak na predsjedničku funkciju na kojoj je kratko bio početkom 1990-ih, je prije svega stabilizovao organizaciju kluba, te financije. Prvo je ojačana oduvijek snažna akademija, modernizovan je trening kompleks Bortolotti u Zingoniji, a od grada je kupljen i stadion Atleti Azzuri di Italia, koji je potpuno renoviran. Umjesto lova na zvijezde, Atalanta je razvila skautski model koji uz pomoć podataka traži igrače čija vrijednost još nije prepoznata na tržištu, te se i na tom polju izdvojila iznad talijanskog prosjeka.

S rezultatima je došla sportska, donekle i financijska moć, ali izvan terena je napravljena za talijanske uslove moćna marketinška mašina, koja je u isto vrijeme zadržala snažan lokalni identitet. Brand je doživio potpunu reformaciju; ne koliko onaj Venezije ili Coma, pa ni Rome, ali dovoljno veliku da mali, provincijski klub - pogotovo s vjetrom zabavnog, napadačkog, autsajderskog fudbala u leđa - pretvori u međunarodno prepoznatljiv fenomen.

Sve to u paketu na kraju je privuklo i investitore - Percassi je 2022. 55% vlasništva prodao grupi američkih investitora koje predvodi Stephen Pagliuca, vlasnik Boston Celticsa. Atalanta ima miris i okus malenog lokalnog kluba kojeg obožava Bergamo, ali je zapravo pretvoren u ozbiljnu fudbalsku korporaciju, i to u najpozitivnijem smislu.

I baš zato mu je ova sezona toliko važna.

Jasno da je sve ovo što se dešava bilo pomalo i očekivano. Možda ne odluka da Gasperinija zamijeni Ivan Jurić, ali tektonska promjena kakva je odlazak trenera kojemu je gravitirao čitav klub morala je izazvati potrese. Hrvat je dočekan kao degradacija u odnosu na prethodnika i morao je napraviti čudo. A za njega, bez obzira što je pokušao slijediti osnove Gaspernijevog sistema, nije bio sposoban. Atalanta je pod Jurićem izgubila samo tri utakmice - od PSG-a, Udinesea i Sassuola - ali je u prvenstvu dobila samo dvije. Čak sedam puta igrali su neriješeno. Jurićeva Atalanta bila je u isto vrijeme previše oprezna i sterilna koliko je živjela na rubu.

Dolazak Raffaelea Palladina promijenio je prije svega - atmosferu. I on je zadržao osnovu Gasperinijeve strukture, potpuno svjestan važnosti identiteta za ovu Atalantu. Međutim, Palladino je to nadogradio vlastitim idejama, koje se prije svega zasnivaju na kontroli utakmice i posjedu. Manje je haosa, tempo je smireniji, ali Atalanta je dovoljno zabavna. I dovoljno dobra. Igračima je vratio samopouzdanje, vjeru u ideju, u mentalitet Atalante.

Poraz na Mapeiju za vikend šesti je od dolaska Palladina, ali u 24 utakmice njegov je tim odigrao tek dva puta bez pobjednika. Palladino ne srlja, ali preuzima mnogo više rizika, potpuno svjestan važnosti rezultata za Atalantu. Makar on dolazio kroz taj emotivni rollercoaster; mnogo ozbiljnih uspona i padova kojima navijači moraju svjedočiti. Ali glavni cilj za ovu sezonu je ispunjen - Atalanta se vratila u gornji dio tabele, ponovo je konkurentan, u borbi za nešto. U Ligi prvaka su ostali zadnji talijanski predstavnik, novi plasman u to takmičenje je na dostižnih sedam bodova, Evropa još bliže, a večeras je i prilika za prvi korak prema mogućem trofeju - u prvoj utakmici polufinala Coppa Italia gostuju Laziju.

Put dakako nije gotov; neće biti ni ako La Dea preskoči Bayern, osvoji kup ili preko prvenstva izbori Ligu prvaka. To bi bio tek prvi dio odgovora na pitanje ko su oni sada - nadograđena, modificirana, ali duhom i mentalitetom ista Atalanta koju gledamo već desetak godina.

I to je jedini pravi cilj ove sezone. Temelj koji bi, poklope li se zvijezde, Palladinu mogao omogućiti da svoju pravu viziju Atalante pokaže tek u godinama koje dolaze.