Sedamnaest im je godina

Za šest dana, devetnaestog novembra 2026, počinje Svjetsko prvenstvo u fudbalu za igrače do 17 godina. Na dva načina ono nas podsjeća na skorašnja seniorska prvenstva. Domaćin je Katar, koji je bio domaćin pretpostljednjeg Svjetskog (seniorskog) prvenstva u fudbalu; učestvuje 48 reprezentacija, kao i ove godine na seniorskom Mundijalu u SAD, Kanadi i Meksiku.

Kad je riječ o eksjugoslovenskim ekipama, u SAD, Kanadi i Meksiku su bile Hrvatska te Bosna i Hercegovina. Od svog osamostaljenja, Hrvatska je definitivno veliki fudbalski fenomen. Da tako mala zemlja osvoji jedno srebro i dvije bronze je praktično bez presedana. Jedina slična zemlja, makar i u ranoj fazi reprezentativne fudbalske istorije je Urugvaj. Bosna i Hercegovina je pak nešto sasvim drugo. Ekipa koja nikad nije stigla do završnice Evropskog prvenstva, dva puta je igrala na Mundijalu. Ovaj drugi put je bilo naročito dramatično, kroz iglene uši, a pod vodstvom Sergeja Barbareza, potpunog trenerskog početnika. I njegova ekipa je bila dosta mlada i probivši se do drugog kruga ostvarila je istorijski rezultat.

Bosne i Hercegovine u U-17 uzrastu u Kataru nema, kao ni Slovenije ni Makedonije. Tu je, međutim, Hrvatska, ali i Srbija, kao i Crna Gora. Hrvatska je u grupi sa Kubom, Senegalom i Tadžikistanom. Srbija je u grupi sa Japanom, Kolumbijom i Hondurasom, a Crna Gora sa SAD, Čileom i Alžirom.

Upućeni prognozeri tvrde da od ove tri ekipe, Hrvatska ima najbolje šanse. Ona je u svojoj grupi favorit i relativno je izvjesno da će proći u iduću fazu. Srbija pak nastupa u onom što se tradicionalno naziva “grupom smrti”. Po većini predikcija, u ovoj grupi svako svakog može da dobije. Istovremeno, ima malo prostora za grešku. Crna Gora ovdje djeluje kao autsajder jer su i SAD i Čile u gornjem domu svjetskog fudbala u ovom uzrastu. Možda je Alžir protivnik po mjeri i možda za Crnu Goru postoji šansa da ide dalje na način na koji je ljetos prošla Bosna i Hercegovina, kao jedna od najboljih trećeplasiranih reprezentacija.

Kad se gleda turnir u cjelini, biće mnogo zanimljivosti. Primjera radi, već znamo da neće bwiti odbrane titule, pošto se aktuelni šampion, Portugalija, uopšte nije kvalifikovala. Među favoritima su primarno ekipe koje su redovno favoriti i na seniorskim prvenstvima: Brazil, Francuska, Španija i Argentina. Kad je riječ o Mundijalu ove godine, jedan od najvidljivijih “izostanaka” bila je Italija (koju je eliminisala upravo Bosna i Hercegovina). U Kataru je, međutim, i Italija među ekipama koja bi realno mogla da uzme titulu. Izvan Evrope i Južne Amerike, među najjače ekipe na ovom nivou spadaju još Mali, Senegal i Japan.

Na svakom velikom takmičenju, u centru pažnje su i pojedini igrači. Kad je reč o navedenoj Italiji, koja je aktuelni evropski šampion u navedenoj kategoriji, mnogo se priča o mladom centarforu Fjorentine Federiku Kročiju. On je prvog julskog dana ove godine napunio šesnaest godina. Kad je riječ o eksjugoslovenskim ekipama, Dragan Anokić, uzdanica Srbije bi upravo u Kataru trebalo da proslavi sedamnaesti rođendan. I kako slučaj zna da udesi, taj rođendan mu pada baš na dan posljednjeg meča Srbije u grupnoj fazi, protiv Kolumbije. Hrvatska zvezda Patik Lacić sedamnaest je napunio u maju. U ekipi Crne Gore, na posebnim iskušenjima bi trebalo da bude golman Simon Sošić. Sudbina je htela da mu u prvoj utakmici protiv Amerikanaca vrlo lako ponajveća opasnost može da prijeti od američkog centarfora koji se, eto, zove Malik Jakupović, rođenog u Mičigenu, ali porijeklom Bosanca. Mladi igrač sa imenom iz Kusturičinog filma – kakav literarni detalj. Nažalost, SAD se povukla sa takmičenja pa će ih zamijeniti Dominikansa Republika.

A kad smo kod igrača sa prezimenom na “ić”, a u nejugoslovenskim ekipama, tu je i danski golman Sebastian Stefanović. Među golmanima, međutim, puno se očekuje i od Kristijana Lupoa, italijanskog velikog talenta koji igra za Leće.

Naposljetku, nije nezanimljivo pomenuti i ekipu domaćina čiji šef stručnog štaba je, kako se to kaže, dobro poznato lice: Alvaro Mehia. Igrač ponikao u Real Madridu, koji je za svoj matični tim igrao u legendarnoj eri “Galaktikosa” poslije je igrao u Francuskoj, Turskoj i Grčkoj, prije nego je prešao u Katar. Tamo je odigrao šest zapaženih sezona i stekao veliku popularnost. Tamo je započeo trenersku karijeru i, evo, dobio povjerenje da vodi domaći nacionalni tim u ovoj kategoriji. Katar je u grupi sa Panamom, Egiptom i Grčkom te prolaz u narednu rundu nije nemoguća misija.

Meč na otvaranju takmičenja je upravo meč između Katara i Paname gdje se domaćin nada pobjedi. A “poslastica” prvog dana je vjerovatno utakmica između Argentine i Australije. Usput budi rečeno, u australijskom timu je i igrač po imenu Markus Savić, još neko ko je, po svoj prilici, porijeklom sa ovih prostora.

To su, eto, neki detalji o takmičenju koje je pred nama. Naravno, neki od igrača koji ovdje bljesnu će u idućoj deceniji obilježiti epobu. Neki će biti tek zvijezde-padalice. Lamin Jamal, primjera radi, igrao je za španski U-17 tim prije tri godine, a sada je to što jeste. Kontra primjer bi mogao biti Sulejman Kulibali, koji je na na SP-u za igrače do 17 godina postigao čak devet golova (prije petnaest godina), zvali su ga novi Didije Drogba u to vrijeme, potpisao je za Totenhem, ali nije napravio karijeru kakva se od njega očekivala. Uglavnom, da li neko od ovdje pomenutih imena ili pak neko sasvim drugi, ali i poslije ovog takmičenja, od nekog će se očekivati velika budućnost.