Da se ljeto 2025. nikada ne ponovi!

Budućnost nije navikla na loše rezultate, trenutno u klubu pričaju o šest mečeva bez poraza u šampionatu, iako se zna da se mora pričati o nizu pobjeda. Zna to i Vukićević, pa će u klubu morati da promjene i narativ. Budućnost je najveći i najtrofejniji crnogorski klub koji više sebi ne smije dozvoliti greške koje su se dešavale prethodnih mjeseci i godina. I Budućnost ne smije, ni po koju cijenu, da potroši Dejana Vukićevića na brzinu. Sada kada je konačno tu.

27.10.2025. 12:41h

Slika: foto: Facebook FK Budućnost

3113

ST Skaut Team

“Fudbalski klub Budućnost predstavio je novog trenera !” Imali su crnogorski mediji ovu rečenicu spremnu na copy / paste od juna pa do septembra ove godine. Jer toliko je to bio turbulentan period u klubu da ga je teško ne samo opisati već i shvatiti. Kako bilo, ljetos je ekipu na pripreme poveo Ivan Brnović, nakon ubjedljivo osvojene titule. Međutim, par dana pred kraj boravka u Sloveniji, razlaz sa klubom i imenovanje Nenada Lalatovića. Od vaterenog dočeka do velikog razočarenja. Potom palicu uzima Ivan Delić, dijete kluba, asistent i Brnoviću i Lalatoviću. Odlučio je da napusti klupu dok je bio u v.d. mandatu. Četvrti, a nadaju se svi koji vole plavo bijeli klub da će ostati na duže staze, je Dejan Vukićević koji sada polako troši drugi mjesec na klupi kluba u kojem je fudbalski ponikao.

Dejana Vukićevića se starije gerenacije sjećaju kao odličnog veznog fudbalera. Ponikao je u Budućnosti, igrao je pet godina u plavo bijelim bojama baš na startu karijeru. Prije nego li je napravio internacionalnu karijeru. Ipak, mlađe generacije Dejana Vukićevića pamte kao trenera, onog koji je osvojio prvu titulu prvaka nezavisne Crne Gore sa Zetom. Imao je tada 39 godina.

Dejan Vukićević - foto: Facebook FK Budućnost

Slobodno možemo reći da taman od tada tinja neka mogućnost da Vukićević sjede na klupu Budućnosti kao šef stručnog štaba. Da se vrati tamo gdje je počeo. Nakon titule sa Zetom, osvojiće prvenstvo i sa Mogrenom. U tim uvodnim godinama samostalnog crnogorskog klupskog fudbala, nekadašnji igrač Partizana i Sevilje profiliše se kao najbolji i najperspektivniji strateg u državi. I uvijek će se tokom skoro dvadeset godina pominjati kao potencijalni kandidat za klupu Budućnosti. I uvijek će se nešto ispriječiti. Njegova zauzetost u tom momentu, ili određene struje u klubu koje su imale svoje favorite. Ali sredinom septembra ove godine, konačno je kliknulo, i to nakon maratonskog premišljanja upravnog odbora kluba, koji je na kraju odlučio da Vukićeviću da povjerenje.

Imao je najveći podgorički klub teške momente kroz istoriju, nijesu uvijek cvjetale ruže, ali teško da je sada već prekaljeni trener, Dejan Vukićević, mogao dobiti šansu u gorem trenutku. Jer, morao je biti vatrogasac požara koji je zahvatio sve linije tima.

A kako je uopšte došlo do toga, da Vukićević sada mora vaditi kestenje iz vatre nakon što je ekipa osvojjila ubjedljivo šampionsku titulu i djelovala makar dva nivoa iznad najvećih rivala. Umjesto da danas igra minimum Ligu konferencija, Budućnost je već ispala iz crnogorskog kupa, a u prvenstvu se bori za dah, i nikako da dohvati vrh tabele.

Kazao je baš Vukićević ovih dana da je dres Budućnosti za neke igrače koje ima na raspolaganju pretežak, a ambicije kluba prevelike. Jasna poruka, ne može direktnija biti. Ali neko je te igrače doveo u klub i procijenio da su dovoljno dobri.

Da se vratimo tačno godinu dana unazad. Jesenji dio prošle sezone. U veznom redu Budućnosti su Andrija Bulatović, Miloš Brnović i Milan Vukotić. A sada, da se vratimo mjesec dana unazad, septembar 2025. U startnoj postavi reprezentacije Crne Gore u meču sa Češkom su Andrija Bulatović, Miloš Brnović i Milan Vukotić. Ista imena. Koja više ne igraju za podgoričku ekipu.

Znalo se da će odlične igre ovih momaka privući pažnju na tržištu, znalo se da će brzo otići, znalo se da će biti praktično nemoguće ostaviti ih u klubu. Vukotić i Brnović odlaze već u januaru, na polovini prošle sezone, Bulatović potpisuje za Lens, ali ostaje pozajmljen do ljeta. Klub dovodi zamjene, Nedeljko Pišćević umjesto Brnovića, Marko MIličković mijenja Vukotića. Sasvim je to solidno izgledalo u nastavku šampionata, Miličković je bio I konstantniji u formi od Vukotića, a Piščević je korektno pokrio Brnovićeve obaveze. Tadašnji trener Budućnosti, Ivan Brnović, nastavio je da forsira mladog Bulatovića kao centralnu figuru veznog reda iako je znao da ga na ljeto neće imati. Klub nije na vrijeme našao zamjenu. Osjetiće se to već na startu ljetošnjih kvalifikacija. Otišao je Bulatović, otišao je i trener Brnović, koji jeste kumovao dovođenju alternative za mladog vezistu. Pik je bio iskusni Argentinac, Lionel Strumia, koji za sada djeluje kao jedan od najvećih promašenih transfera u novijoj istoriji kluba. Strumia je najavljen kao igrač liderskih karakteristika, fudbaler tempa. Publika je vidjela prilično ograničenog igrača, uglavnom defanzivno orjentisanog, bez nekog posebnog kvaliteta. Ako je to bilo rano zaklučiti ljetos tokom evropskih kvalifikacija, onda kada je jasno da ne pravi razliku u crnogorskom šampionatu, nema se šta tu dodati ostim onog da je promašena investicija. A Strumia jeste investicija, jer mnogo košta podgorički klub. Iako nikada nije potvrđeno da je riječ o njemu, zna se da Budućnost jednog stranca plaća 11 hiljada eura mjesečno. A sve su prilike da je to Strumia. U omladinskoj školi Budućnosti trenutno ima boljih igrača na njegovoj poziciji.

Lionel Strumia - foto: Facebook FK Budućnost

Da ne bude da je Strumia samo kriv za neuspjehe Budućnosti, i to što ne može da odmjeni Andriju Bulatovića, uprava podgoričkog kluba, koja se takođe nekoliko puta mjenjala ove godine, pa je i tu teško utvrditi ko je za šta odgovoran i ko je šta uradio, imala je još promašaja na transfer pijaci. Samo kad smo kod pozicije veznog, Budućnost je propustila priliku da dovede uz Bulatovića najboljeg vezistu lige, igrača Petrovca Marka Šimuna, koji je u međuvremenu postao reprezentativac, nakon potpisa za Sutjesku. Sutjeska je uzela i Aleksandra Šćekića. Ako je Budućnost tražila iskunsog vezistu, valjda je Šćekić bio bolja opcija od nepoznatog Strumie.

Kada je trener bio Nenad Lalatović, poznat po svom britkom jeziku, bilo je jasno da se malo šta dešava u smislu dovođenja igrača. Popularni Lalat tako je ostao bez dva beka, Grivića i Gaševića, koji su otišli u CSKA Sofiju 1948. Tog istog ljeta omladinska reprezentacija Crne Gore igrala je evropsko prvenstvo, a jedan od lidera ekipe bio je Miloš Vračar, tada fudbaler drugoligaša Podgorice, desni bek, iako mlad, odavno spreman za prvu ligu. Budućnost ga nije dovela, igrača koji je imao ozbiljan transfer potencijal da evetualno donese klubu pare za godinu ili dvije. Vračar je otišao u Novi Pazar gdje ne igra, a Budućnost se zakrpila povratnikom, Momčilom Raspopovićem i fudbalerom iz BiH, Marinom Galićem. Dok je ovaj prvi pristojno vratio povjerenje klubu u kojem igra treći put, Galić što zbog povrede, što zbog ograničenja broja stranaca uglavnom ne igra.

Budućnost danas ima samo jednog klasičnog lijevog beka, Petra Vukovića, koji sporadično dobija minute. Ljetos je na primjer Sutjeska na toj poziciji dovela Andriju Ražnatovića, nekadašnjeg igrača Budućnosti, koji je igrao dvije godine u Češkoj, a i dalje je relativno mlad. Bio je idealan za Budućnost, ali to neko nije vidio. Pa danas Raspopović glumi lijevog beka iako je desni. A desnog igra Vušurović koji je krilo. I tako dalje. Zamjeralo se to Lalatoviću, ali je isto radio i Delić, a sada Vukićević, jer očigledno imaju svi problem.

Možda i najzanimljvija priča ljeta u Fudbalskom klubu Budućnost je potraga za napadačem. Onim klasičnim. Nakon što je prodat Andrej Kostić Partizanu, I to na rate za 900.000 eura, slovo je palo na Ivana Bulatovića koji ni sam nije klasična devetka. Pa još kad se on povrijedio nastala je potpuna panika jer špica nema. Toliko se o tome pričalo da se čak u određenom momentu uključio i gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, te komentarisao jednu facebook objavu, sada već kultnom izjavom “ Špic dolazi”. Nedugo zatim, u Podgoricu je sletio Tunižanin, Sadok Kadida, čije sposbnosti još niko, osim saigrača na treningu, nije imao priliku da vidi. Još jedna propala investicija. Samo razmišljajući na prvu, Budućnost je mogla da razmisli o Aleksi Marašu, Aleksi Marušiću, Mihailu Peroviću.

Ipak, palvo bijeli su odluči da dovedu još jednog stranca, iako znaju da ne mogu svi igrati zbog ograničenja. Stigao je Luka Štor, Slovenac. Napadač kojem je rekordan broj ligaških golova tokom jedne sezone šest. I to u dresu Brava, prije tri godine. Štor je igrao nekad drugu Bundesligu, bio I u Izraelu, a posljednji angažman imao je u trećoj ligi Španije. Za razliku od Tunižanina, igrao je do sada četiri utakmice za Budućnost, ali bez učinka.

Budućnost je ljetos na računu imala 8 000 eura. Dakle ni za platu onog jednog stranca koji prima 11 000 mjesečno. Tadašnji predsjednik kluba, Boško Kovačević obratio se javnosti tim povodom. Budućnost je sa druge strane posljednjih godina napravila izlaznih transfera preko 10 miliona eura. Zbog toga je i poslovanje kluba u fiokama Specijalnog državnog tužilaštva.

Zbog svega ovoga, jasno je koliko je vruć krompir u ruke uzeo Dejan Vukićević kada je prihvatio poziv kluba da bude četvrti trener u sezoni, a tek je tada bila polovina septembra. Igračima Budućnosti definitivno treba iskusna ruka, autoritet na klupi, da pregrme do zime, a onda da šef struke dobije odriješene ruke i zamjeni nekolicinu igrača. Vjerovatno i da promoviše neke nove made nade. Jer Budućnost je od svoje djece zaradila ozbiljan novac, a mogla bi opet. Samo sada pametnije. Trenutno u prvom timu Budućnost ima Lazara Savovića i Danila Vukanića kao dvije najveće nade i momke koji će napuniti kasu u dogledno vrijeme. Tu je i Andrej Camaj. U omladinskoj ekipi igra novi biser crnogorskog fudbala, Petar Vujović, uz još nekoliko talentovanih dječaka.