Povratak kao vjesnik proljeća

Bila jednom 2015. godina i odred golobradih „orlića“ koje je sa klupe predvodio tada još neiskusni selektor Veljko Paunović otisnuo se na put preko svijeta do dalekog Novog Zelanda. Tamo su savladali Meksiko, Mađarsku, SAD, Mali i u finalu Brazil, te senzacionalno postali omladinski šampioni svijeta. Među tim mladićima posebno se isticao jedan dečko sa brojem 20, ponikao u Vojvodini.

Maštalo se tada o generaciji koja će da stasa u seniorskom fudbalu u jednu od najjačih reprezentacija na planeti. Ali znam ja nas, da ne citiramo velikog Branka Ćopića do kraja. Od te 2015. godine srpski fudbal je imao uspone i padove, snovi sanjani nakon Novog Zelanda pretvorili su se u noćnu moru u Leskovcu, i evo više od decenije nakon velikog uzleta, reprezentacija opet kreće od neke nove nule.

Vratile su se ovog marta u naše krajeve rode i lastavice, a nakon godinu i po dana izbivanja, i onaj dečko sa brojem 20, Sergej Milinković-Savić, se vratio u reprezentaciju Srbije. Simbolično, uz dolazak proljeća, kao nagovještaj ljepših dana za državni tim. Tom prilikom mu je uručena i Zlatna lopta Fudbalskog saveza Srbije za pređenu brojku od pedeset nastupa u dresu „orlova“.

„Hvala svima koji su bili dio ovog puta. Poslije dužeg i malo težeg vremena što je iza mene, ova nagrada će mi dati još snage i motiva za nešto sljedeće,“ izjavio je Milinković-Savić nakon primanja Zlatne lopte FSS, koju mu je uručio selektor Veljko Paunović, onaj isti s kojim se 2015. popeo na vrh planete.

„Veoma sam srećan zbog ovog priznanja. Kad sam počeo ovdje u mlađim selekcijama, počeo sam sa Veljkom. I sigurno, poslije toliko godina, ovo je velika stvar za obojicu. Gledao me je od malih nogu i sada mi uručuje Zlatnu loptu za 50 utakmica u nacionalnom dresu. Daj Bože da dočekamo i stotu. Vidjećemo, zdravlje da posluži, a ja ću se potruditi.“

Priča oko Sergeja u reprezentaciji od samih početaka najmanje je bila vezana za njegove fudbalske kvalitete. Slavoljub Muslin ga nije vidio (ni htio) u svojim redovima, pa je najuren iako je izborio direktan plasman na SP u Rusiji. Mladen Krstajić ga je držao u timu ali nije znao šta bi s njim.

Ljubiša Tumbaković ga je ubacivao kao džokera sa klupe, a Dragan Stojković ga prvo promovisao kao ravnopravnog kapitenu Tadiću (čuveno „zašto oni ne bi mogli da igraju zajedno, ne razumem“) da bi, u svojoj dekadentnoj fazi, izjavio da ga više neće ni zvati u državni tim.

Očekivanja od Sergeja su u početku bila velika, pumpana medijskim natpisima o transferu od 100 miliona evra koji evo samo što nije, o trci PSŽ-a, Mančester junajteda i Arsenala, Reala i Barselone. Igre u Laciju djelovale su kao odlična odskočna daska za jednu veliku karijeru, te da će Srbija nakon dugog čekanja najzad dobiti jednu svjetsku fudbalsku zvijezdu.

Saigrači u rimskom klubu su se javno divili njegovim igračkim kvalitetima. Ćiro Imobile ga je poredio sa Kevinom De Brujneom, a Lukas Leiva rekako kako je Sergej najbolji fudbaler s kojim je ikad igrao, neko ko je sjajan i kao asistent, i kao strijelac, i sa loptom i u skoku. Bio je zvanično proglašen i najboljim vezistom Serije A.

Godine su prolazile, Sergej nije odlazio nikuda iz Rima, Lacio je bivao sve slabiji, a frustrirani navijači reprezentacije Srbije sve više su starijem Milinković-Saviću zamjerali indolentnost, nedovoljno zalaganje, čuveno „čuvanje nogu“ i još čuvenije „kako može u klubu a ne može kad igra za nas“.

Iako su u prvom planu uglavnom bile traumatični porazi od Švajcarske, utakmica Srbije protiv Kameruna na SP u Kataru bila je prava vododjelnica Piksijevog mandata. Bila je to, uz dva gola sa klupe protiv Norveške i časa fudbala u Lisabonu, i vjerovatno najbolja utakmica SMS-a u dresu sa državnim grbom.

Plesao je Sergej, igrala se Srbija na terenu sa Kameruncima i vodila 3:1. I onda je samo došlo do prekida programa, do pomračenja uma i selektora i igrača. Od gotovog je napravljena veresija, završilo je 3:3, i od tog trenutka sve je krenulo naopako za Piksija i njegov tim.

Na sljedećem velikom turniru, Sergej će biti postavljen na stub srama. Slovenačka eksplozivna kontra iz koje je Žan Karničnik zabio za vođstvo a Milinković-Savić trčkarao za njim laganim kasom, srozala mu je popularnost na istorijski minimum. Od tog Evropskog, odnosi SMS-a sa Piksijem su takođe nepovratno urušeni. A kako igra reprezentacija Srbije bez Tadića i Sergeja, dovoljno govore potonji rezultati.

Stojković je na kraju napustio klupu reprezentacije, nažalost isuviše kasno. Srbije neće biti na ovogodišnjem Mundijalu, a Veljko Paunović se prihvatio teškog zadatka da povrati moral državnom timu i da vrati vjeru navijačima. Za početak, vratio je braću Milinković-Savić (jer je i mlađi brat prestao da dolazi Piksiju).

Iako je i povratak Vanje značajan za konkurenciju među stativama, povratak Sergeja daleko je značajniji za Paunovićeve ambicije. Srbiji ne manjka golmana, ali joj itekako nedostaje kvaliteta i kreacije u veznom redu. Sergej može da donese sve ono čega Srbija nema: pravilno donošenje odluka, pravovremeno dodavanje, otvaranje prostora ali i ulaženje iz drugog plana.

Da ne bude zabune, SMS kao fudbaler itekako ima mana. Tome što ga mnogi smatraju neozbiljnim i nezainteresovanim, često je doprinio sam. Nije prestizao bekove i krila ni kao mlađi, a pogotovo neće sad kad kao 31-godišnjak igra u saudijskoj ligi. Manjak intenziteta u odbrani i ravničarski mir u pogledu kada navijači očekuju vatru i energiju, itekako mogu da frustriraju.

Na kraju krajeva, to što se u Laciju zadržao toliko dugo a onda otišao odatle u Saudijsku Arabiju, dosta govori i o njegovom statusu u fudbalskom svijetu i o njegovim prioritetima. Jedan Džud Belingem je sa sličnim fizičkim predispozicijama i tehničkim karakteristikama stigao do Realovog dresa sa 20 godina. Sergej je, istog tog ljeta, sa 28 godina potpisao za Al Hilal.

SMS nikad nije postao ono što se od njega očekivalo. Nikad nije ušao u rang De Brujnea, Rodrija ili Pogbe, nije otišao u PSŽ ili Barselonu, nije ostvario neki rekordni transfer. Nije zaigrao za tim koji je popunjen saigračima vrhunskog nivoa. Reprezentacija Srbije, međutim, nema taj luksuz da se odrekne njegovih usluga.

U četvrtfinalu Lige šampiona nema nijednog reprezentativca Srbije, a i u osmini je bio samo Lazar Samardžić sa Atalantom. U četvrtfinalu Lige Evrope, tu je tek Nikola Milenković sa Notingem Forestom, a u završnici Lige konferencija, imamo Luku Jovića i Mijata Gaćinovića u dresu AEK-a.

Izuzev Strahinje Pavlovića, nijedan reprezentativac Srbije ne učestvuje u borbi za trofeje u bilo kojoj od pet najjačih evropskih liga. Tadić se povukao, Mitrović i Kostić su na zalasku karijera, a taj trio je vukao Srbiju na velike turnire proteklu deceniju. Dok ne stasa izuzetno talentovana U19 generacija, sastav „orlova“ izgledaće tanko i Sergejevo iskustvo i kreativnost biće veliki plus za ovu ekipu.

O nekim velikim uspjesima i čudima reprezentacije Srbije odavno više niko ne mašta. Ali izgradnja nekog novog tima na urušenim temeljima biće težak posao za Paunovića i Sergej mora preuzeti odgovornost i biti selektorov čvrst oslonac. S druge strane, ono što je neminovno jeste da se igra mora vrtiti oko Milinković-Savića, on mora biti središte i ishodište svega, tzv. gazda na terenu.

Postoje karijere koje se mjere brojkama i one druge koje se prepoznaju po tragu koji ostavljaju. Ovako počinje objava na sajtu FSS posvećena Sergeju i Zlatnoj lopti koju je zaradio za 50 nastupa u crvenom, a sada opet plavom dresu. Od ulaska u seniorske vode, međutim, ne može se reći da je SMS ostavio značajniji trag u tim bojama.

I eto baš motivacije i za njega, kao i za Veljka Paunovića. Svjetska titula iz Novog Zelanda ostaje za sva vremena, ali sad zajedno imaju priliku da urade još nešto. Da ih se ne pamti samo po tome i propuštenih deset godina nakon Novog Zelanda. Da Sergej ne ostane samo upamćen kao onaj koji nije htio da trči za Karničnikom ili onaj zbog kojeg su otjerali Muslina.