Sanderlend: Ljubav, bol i osveta

„Okupljeni ovde kao zajednica u vjeri, iznosimo svoje molitve pred Gospoda. Pomolimo se za fudbalski klub Sanderlend i za naš grad. Gospode, pomozi nam da razumijemo šta fudbal znači našoj zajednici. Pokaži nam kako fudbal može da ujedini. Vodi nas da damo najbolje od sebe u svakoj utakmici. Pomozi nam kroz ljutnju i bijes kad naš tim ne igra dovoljno dobro. Vodi nas u našoj ljubavi za grad i klub, jer to je ljubav nastala iz strasti. Dragi Bože, pomozi Sanderlendu i našim igračima u svim utakmicama. Daj im samopouzdanje i sigurnost jer uspjeh našeg tima vodi uspjehu i prosperitetu našeg grada. Amin.“

Ovom molitvom u katoličkoj crkvi Svete Marije u centru Sanderlenda počeo je Netfliksov dokumentarni serijal „Sanderlend do smrti“ (Sunderland Till I Die) iz 2018. godine. Ovaj serijal ima tri sezone i ispratio je možda i najtužniji period u klupskoj istoriji. Ideja je bila da se prati povratak kluba u Premijer ligu, ali se Sanderlend survao u treći rang i ostao tamo dugo. Serija je ipak završila kako-tako pozitivno, povratkom kluba u Čempionšip.

Govor oca Marka Lidena Smita pokazuje dubinu povezanosti zajednice i kluba koja postoji u Sanderlendu. On se moli za uspjeh kluba jer će to, vjeruje, voditi i napretku cijelog grada. Njihove sudbine su isprepletene. Sanderlend je grad koji je nekad bio najveće brodogradilište na svijetu i bar pola stanovnika radili su u toj industriji, dok je druga polovina radila u brojnim rudnicima ugljena. Sve dok se 1979. nije pojavila Margaret Tačer, čija je vlada u narednoj deceniji postepeno gasila brodogradilišta i zatvarala rudnike. Malo je reći da je ostala omražena.

Danas je Sanderlend grad ogromne nezaposlenosti u poređenju sa britanskim prosjekom, grad prepun djece koja žive ispod granice siromaštva, grad bez ozbiljnih ulaganja i ozbiljne brige države, ostavljen da odumre. Posljednje utočište i bijeg od tužne stvarnosti traže na „Stadionu svjetlosti“. Molitve su dugo bile neuslišene. U jednom dijelu dokumentarca, jedna navijačica u očaju pita: „Zašto se mi nikad ne radujemo?“

Fudbalski klub Sanderlend se nije obradovao trofeju još od FA kupa 1973. Šest puta su „crne mačke“ osvajale titulu šampiona Engleske, ali je posljednja bila još dok je kraljevsku krunu nosio Edvard VIII (1936). Sve se proteklih decenija svodilo na lokalni derbi protiv Njukasla, kojem je derbi Tajna i Vira takođe značio sve, s obzirom da su do prošle sezone, kada su osvojili Karabao kup, trofej čekali od 1969. godine.

Čak ni ljutog derbija, koji kao da je svrha postojanja ova dva kluba sa sjeveroistoka Engleske, nije bilo odavno. Posljednji ligaški derbi odigrali su na Sent Džejms Parku u martu 2016. Završio je sa simboličnih 1:1. Džermejn Defo je zabio za Sanderlend, a onda je Aleksandar Mitrović zabio za izjednačenje, skinuo dres i eskivirao navijača koji je uletio na teren da ga zagrli. Bio je to opšti trans ali te sezone Njukasl je ispao u Čempionšip. Dok su se oni vratili u viši rang, Stejdijum of Lajt su natkrili tmurni oblaci. Njukasl je rastao i dizao se, a Sanderlend tonuo i patio.

Nakon duge pauze, rivali su se sreli u januaru prošle godine u FA kupu. Njukasl je rutinski slavio sa 3:0 u gostima i dodatno ponizio rivala grupnom fotografijom na protivničkom stadionu. Nisu im to zaboravili u Sanderlendu, ali nisu ni vjerovali da će tako brzo dobiti priliku za osvetom. Godinu i po kasnije, Sanderlend se pobjedom nad Šefildom vratio u Premijer ligu nakon devet godina.

U međuvremenu je klub prošao ozbiljno restruktuiranje. U februaru 2021, nakon što je klub ruiniran neradom i nesposobnošću prethodnih vlasnika i direktora (a što se čak poprilično vidi i u pomenutom „Sanderlend do smrti“), vlasništvo je preuzeo Kiril Luj-Drajfus, mladi nasljednik bogate i uticajne francuske porodice, u čijem posjedu je bio i Olimpik iz Marseja. Doveo je nove ljude i za razliku od prethodnika, nije patio od stare slave već se ugledao na neke druge primjere.

„Kad smo krenuli u ovo, gledali smo šta su radili klubovi koji su bili na sličnom putu: Brajton, Brentford, Bornmut. Oni su pokazali liderstvo i strategiju, i ono što je najteže, bili su istrajni i dosljedni. Lako je skrenuti na pogrešnu stazu u fudbalu,“ opisao je svoje uzore Kristijan Spikmen, sportski direktor Sanderlenda.

Nisu dakle išli da kopiraju velikane, naprotiv. Slijedili su put kojim su išli tzv. mali klubovi, bez bogate istorije, jer ni Sanderlend odavno više nije veliki. Dokaz pametnog rada vidljiv je u proteklih skoro pet godina. Prva utakmica kojoj je prisustvovao Luj-Drajfus u svojstvu vlasnika kluba bila je gostovanje Šruzberi Taunu i poraz od 2:1. Nekoliko godina kasnije, Sanderlend je u Premijer ligi i neporažen na „Stadionu svjetlosti“.

I onda je napokon došao taj dan. Derbi Tajna i Vira. „Svrake“ su doletjele na Stejdijum of Lajt. Od samog početka se osjećala neopisiva energija. Na tribinama je ogromna crna mačka ščepala svraku. Dječaci koji sa igračima ulaze na teren širili su ruke i pjevali iz petnih žila. Na semaforu, sa druge strane grba Sanderlenda, nije bio grb Njukasla. Samo je pisalo „visitors“ (gosti, posjetioci). Svaki aut, svaki oštriji start, svaki pogled u oči rivalu ispraćen je ovacijama sa tribina.

Konačno, sve ono što se dešavalo prethodnih pet godina dobilo je svoju kulminaciju kad je početkom drugog poluvremena Nik Voltemade poslao loptu u stilu rasnog golgetera ali u sopstvenu mrežu. Tribine su eruptirale, Sanderlend je poveo protiv ljutog rivala. Bio je to, ispostaviće se, i odlučujući gol ove utakmice. Igrači su potom obavili jednu grupnu fotografiju ispred tribina i s užitkom vratili Njukaslu za prethodni poraz. Derbi Tajna i Vira se vratio, ali se prije svega, vratio Sanderlend.

https://x.com/ESPNUK/status/2000246071432217078 pic.twitter.com/ffKnsVKwG4

— ESPNUK (@ESPNUK) December 7, 2023

U klubu možda vlada euforija ali su itekako svjesni da su koliko juče igrali u trećem rangu i ne žele da se tako nešto ponovi. Štaviše, ono što djeluje pozitivno jeste razumijevanje tradicije i povezanosti kluba sa gradom i zajednicom. To se ne oličava samo u pobjedama, već i u tome ko nosi crveno-bijeli dres.

„Naš cilj je da se tim izgradi tako što igrači koje imamo napreduju. Dovodimo mi pojačanja, ali kad vidite Dena Balarda, sve vam je jasno,“ kaže Floran Gisolfi, sa pozicije direktora za fudbal u Sanderlendu. „Mogu ja otići na tržište, mogu gledati po Argentini, ali neću naći Balarda. On je Sanderlend – predani rad, talenat, čvrstina, otpornost. Povučen naizgled, ali se ne boji ničega. On je ubica, on je mašina i on mora da igra.“

Napredak kluba je vidljiv a koliko će to zaista pomoći u prosperitetu grada, ostaje da se vidi. Ono što je sigurno, nakon mnogo neprospavanih noći i pitanja nebesima da li su prokleti, navijači Sanderlenda napokon mogu mirno da spavaju. Njihov voljeni klub je ponovo ono tako neophodno utočište koje pruža nadu u čuda. Šteta je samo što se dokumentarni serijal više ne snima jer teško da bi bilo boljeg hepienda od pobjede nad Njukaslom.