Škotska između snova i straha

„Nisam se osjećao ovako dobro otkako je Arči Gemil zabio protiv Holandije!“
Dobro poznata rečenica Marka Rentona iz kultnog filma „Trejnspoting“ ujedno opisuje i istoriju škotskih nastupa na Mundijalima. Gemilov maestralni gol donio je Škotskoj vođstvo od 3:1 i nadu da mogu da slave sa neophodna tri gola razlike da bi prošli grupu. Samo tri minuta kasnije, međutim, Džoni Rep je smanjio na 3:2. Škotska pobjeda bila je pirova a Holandija je otišla do finala Svjetskog prvenstva 1978. godine.

Škotski navijači su ovih dana okupirali pabove i restorane po Bostonu. Ulice su prekrivene plavo-bijelim zastavama, fudbalska atmosfera se prenijela i na bejzbol utakmice, a domaćini su prihvatili Škote kao svoje. To naravno i ne čudi jer im je bilo lako naći mnogo toga zajedničkog: od tradicije druženja u pabovima do animoziteta prema Englezima.

Vrhunac svega je kad su se vlasnici lokala u gradu našli u problemu jer su bukvalno ostali bez piva. Da se to desilo bilo gdje drugo u Americi, i ne bi bilo čudo što su ih Škoti tako poharali, ali u Bostonu od svih mjesta – e to je već senzacija. Naravno, situacija je relativno brzo riješena, „stari je otiš'o u granap po još logistike“, a snimci invazije „Tartan armije“ na Masačusets obišli su svijet.

Tamno-plavi i skarletno-crveni dresovi su promijenili boju tradicionalno zelenog grada. Školski autobusi su angažovani da prevoze škotske navijače na utakmice. Gajde ječe sa svih uglova a posebno mjesto zauzima navijačka himna koja je ustvari disko hit iz 1977, „Yes Sir I Can Boogie“, a koja se pjeva svuda, od stadiona do parkova po gradu.

Škotska između snova i straha Watch on YouTube

Zanimljivo je da je pjesma slavu stekla u Beogradu, kada su Škoti nakon penala eliminisali Srbiju u finalu baraža za Evropsko prvenstvo 2020. godine. Na škotskoj klupi tad je sjedio Endru Konsidajn, igrač Aberdina, koji je tad pozvan prvi put u nacionalni tim u 33. godini. Konsidajn je prethodno bio poznat po viralnom snimku sa proslave rođenja njegovog djeteta, kada je našminkan i obučen u žensku garderobu pjevao „Yes Sir I Can Boogie“.

Kada su Škoti u svlačionici „Marakane“ proslavljali plasman na EURO, pjevali su upravo tu pjesmu, kao internu foru na račun Konsidajna. Pjesma je, međutim, stekla kultni status i u narednim godinama postala nezaobilazna u inače bogatom repertoaru pjesama „Tartan armije“. I sada je apsolutni hit u Bostonu, gdje se čuje u pabovima, sa razglasa na bejzbol stadionu i sa instrumenata uličnih svirača.

Škoti su zabavni, veseli i donose atmosferu gdje god da dođu, pa su tako osvojili i Boston. Ali Škoti su i puni skepse zasnovane na istoriji, na lošim iskustvima i nekom Damoklovom maču koji uvijek visi iznad njih. Navijačka je to armija koja uživa u trenutku jer duboko u sebi znaju da, koliko sutra, stvari će krenuti nizbrdo.

A stvari su juče u sunčanom Foksborou krenule nizbrdo već 70 sekundi nakon što se krenulo sa centra. Grent Henli je uzalud dizao ruku očekujući da to uradi i pomoćni sudija. Ismael Saibari, jedno od otkrovenja ovog Mundijala, prozujao je kraj njega kao na motociklu i zakucao loptu u mrežu. Muk u ogromnom škotskom sektoru stadiona Pejtriotsa a tek što su se himne završile.

Maroko je pritiskao i dominirao, ne dajući Škotima ni prostora ni vremena ni vazduha da dišu. Šanse su se nizale ispred gola Angusa Gana, dok su njegovi saigrači u polju teškom mukom spajali dva dodavanja.  Maroko se jednostavno odmah nametnuo svojim tempom i kvalitetom, stavljajući do znanja svojim rivalima da je bolji tim bar za klasu. Škoti su se borili, jer im ponos tako nalaže, ali tokom cijele utakmice nije djelovalo da vjeruju da mogu išta da učine u ovoj utakmici.

Nivo igre škotske reprezentacije dizao se kako je meč odmicao, posebno na nivou pariranja u duelima, ali Marokanci su ih držali na sigurnoj udaljenosti. Tako Škoti na kraju nisu imali nijedan šut u okvir gola, iako su stvorili dvije-tri opasne situacije. Rani gol Saibarija kao da je ugasio nade Klarkovih izabranika, kojima je nedostajalo odlučnosti i samopouzdanja kada je trebalo zaprijetiti afričkim prvacima.

„Tim je ispred pojedinca, svaki put.“ To je moto koji stoji sa unutrašnje strane kragne na škotskom dresu i moto koji je vodilja ovoj generaciji fudbalera koja je nakon dvodecenijske patnje vezala nastupe na dva Evropska i jednom Svjetskom prvenstvu. Rečenica je to legendarnog fudbalera Lidsa i škotske reprezentacije, Bilija Bremnera, koji je svoju domovinu predvodio na Mundijalu 1974. godine, kada Škoti nisu izgubili nijedan meč ali nisu prošli grupnu fazu.

Stiv Klark je uistinu stvorio složnu družinu u kojoj nema superzvijezda, ali u kojoj i oni najistaknutiji poput Mektomineja i Robertsona uvijek daju sve od sebe, spremni da se podrede interesima ekipe. A škotski dres nije lako nositi. Na njemu su tragovi velikih nadanja i brojnih razočarenja kroz istoriju fudbala. Pobjeda nad Haitijem od 1:0 je bila ostvarena teškom mukom i bilo kojoj drugoj evropskoj reprezentaciji bi se našlo zamjerki što nisu bili bolji, ali značaj te pobjede za Škote je bio ogroman i slavio se poput titule prvaka.

Nije samo to da su ta tri boda veliki korak ka prolasku grupe. Naime, bila je to prva pobjeda za Škotsku na Svjetskom prvenstvu još od 1990. godine, kada su savladali Švedsku sa 2:1. Ni tad međutim, nisu prošli grupu, jer su izgubili od Kostarike i Brazila. Još jedan razlog zašto škotski navijači i dalje balansiraju između osjećaja opšte euforije i ogromnog straha od novog bolnog podbačaja.

„Mi smo Škotska, kako da imamo samopouzdanja,“ rekao je slavni glumac Džerard Batler, koji je takođe bio u Bostonu da podrži svoje zemljake. „Kad god smo mislili da ćemo da pobijedimo, desilo bi se obrnuto. Čekam od svoje četrnaeste godine da igramo Svjetsko prvenstvo. I kad navijaš za Škotsku, najljepši je osjećaj dok utakmica ne počne, jer tada još imaš neke nade. Ali ovaj tim je drugačiji i možda bi mogao da uradi nešto posebno.“

Ovaj tim teška srca napušta bostonsku bazu jer u narednom kolu ih u Majamiju čekaju Brazilci. Alkohol je potrošen a Maroko je otrijeznio škotsku navijačku armiju. Zabave će dakako i dalje da bude i u Floridi, ali strijepnja će da ih muči sve dok se ne spusti zavjesa na grupnu fazu Svjetskog prvenstva. Može li tim Stiva Klarka da otkine bod Anćelotijevim „kariokama“ ili će i tri boda biti dovoljna da se plasiraju u šesnaestinu finala? Ili će opet suze da se miješaju sa škotskim viskijem, po ko zna koji put?