Malo koji klub u svjetskom fudbalu može da se pohvali omladinskom akademijom produktivnom kao ona Benfikina. Razvoj mladih igrača i njihova prodaja radi profita postali su temelj njihove filozofije, a brzina kojom izbacuju nove talente zaista je impresivna. Njihov najisplativiji primjer, barem u finansijskom smislu, je Joao Felix, igrač koji je u jednom trenutku djelovao kao da ima cijeli svijet pod nogama.

Za Felixa je Estadio da Luz (Stadion svjetlosti) bio savršeno ime. Kao tinejdžer, zasijao je, brzo privukavši interes evropskih velikana. Djelovao je kao tip igrača koji inspiriše saigrače, preuzimajući kontrolu nad utakmicama zahvaljujući svojoj kreativnosti i viziji na lopti. U početku je igrao u formaciji 4-4-2 pored klasičnog napadača Harisa Seferovića, što mu je omogućilo da se povlači u slobodne prostore i izaziva velike probleme protivničkim ekipama.

Do trenutka kada je postao najmlađi igrač koji je postigao hat-trick u Ligi Evrope, sa samo 19 godina i 152 dana, protiv Eintrachta iz Frankfurta u aprilu 2019, pitanje više nije bilo da li će napustiti Benficu, već samo gdje će otići. Njegov kvalitet doveo je do poređenja sa još jednom Benficininom legendom i sadašnjim predsjednikom kluba, Ruijem Costom, a neki su čak predviđali da bi mogao da postane nasljednik Cristiana Ronalda kao glavna zvijezda portugalskog fudbala.

Vremenom je pokazao svoju svestranost igrajući kao napadač ili krilni igrač, ali mu je najviše odgovarala uloga modernog plejmejkera. To je, međutim, postao problem u njegovoj karijeri, jer su taktički trendovi u velikoj mjeri izbrisali tu poziciju. Bio je primoran da se prilagođava, postajući igrač koji zna mnogo, ali ne briljira ni u jednoj ulozi. Zbog toga je njegov sljedeći transfer bio ključan, a prelazak u Atletico Madrid za 126 miliona eura – drugi najveći transfer tinejdžera u historiji, odmah iza Kyliana Mbappea – na prvi pogled se činio kao dobar potez. Iako je ta cijena bila ogroman teret, činilo se da odlazak u Atletico, a ne u neki od tradicionalno najvećih klubova, predstavlja manji korak, a u timu Diega Simeonea bilo je upražnjeno mjesto nakon odlaska Antoinea Griezmanna u Barcelonu tog ljeta.

Ali prelazak nije prošao bez problema. Felix je bio korišten sporadično od strane trenera sa vjerovatno najrigidnijim i najkonkretnijim zahtjevima u fudbalu, često igrajući na krilu umjesto u napadu. Odnos između igrača i trenera nikada se nije učvrstio, a Simeone nije bio impresioniran Felixovim, kako je smatrao, opuštenim stavom. Portugalac je u centar pažnje došao poslije samo nekoliko mjeseci vrhunskog fudbala, a pritisak očekivanja bio je ogroman. Simeone je vjerovao da će visoka cijena transfera samo pojačati taj pritisak, a pošto mu nikada nije ukazano povjerenje kakvo je imao u Benfici, nikada nije dostigao svoj potencijal. Možda Simeone nije bio pravi trener za njega, i iako je osvojio titulu u La Ligi 2021, kada je u januaru 2023. otišao na pozajmicu u Chelsea, djelovalo je kao konačan raskid.

Zbog njegovog ogromnog talenta, i dalje je bilo puno zainteresovanih klubova, ali ono što je uslijedilo bilo je katastrofalno za njegov razvoj. Chelsea ga je doveo u trenutku kada je tim bio preplavljen dolascima novih igrača, i ponovo mu nije bila povjerena uloga koja mu najviše odgovara. Poslije te početne pozajmice, otišao je u Barcelonu, još jedan klub koji se borio sa finansijskim problemima i pokušavao da pronađe svoju igru. U oba slučaja, bio je kao "kocka koja ne može da stane u okruglu rupu", prije nego što se prošlog ljeta vratio u Chelsea kao dio dogovora u kojem je Conor Gallagher trebalo da pređe u Atletico. Njegova uloga u transferu bila je više način za zaobilaženje pravila o finansijskoj održivosti nego fudbalski potez. Potpisao je nevjerovatan sedmogodišnji ugovor sa Chelseajem, ali je potom postigao samo jedan gol u 12 utakmica Premijer lige, prije nego što je u januaru prešao u Milan.

Još jedan veliki klub sada se nada da će konačno videti Felixa na nivou koji je njegova impresivna igra u Benfici obećavala, ali rani znaci nisu ohrabrujući. Još uvijek nije postigao gol za "Rossonere" u ligi i nije standardni član prvog tima. Njegova igra i dalje ima mnogo toga što treba voljeti – drskost s loptom, sposobnost da pravi razliku u ključnim momentima – ali sada ima 25 godina, ulazi u vrhunac karijere i više nije mladić koji razbija kalupe. Sada je trenutak kada jednostavno mora da isporuči rezultate, inače će mu karijera završiti kao još jedna propuštena prilika i pitanje "šta bi bilo da je bilo".

Da li će San Siro, stadion na kojem je nekada briljirao Rui Costa, biti mjesto gdje će Joao Felix započeti svoj veliki povratak? Mora da se pobrine da bude tako, jer bi bila prava šteta da njegovih prvih šest mjeseci profesionalnog fudbala, kada je izgledao kao da će osvojiti svijet, ostane njegovo najbolje izdanje.