Zvezdin dan mrmota

„Kažem ti, budim se svakog jutra ovdje, u Panksutoniju, i uvijek je drugi februar, i ne mogu ništa da uradim da se to promijeni.“ Ovaj citat iz vanvremenski sjajnog filma „Dan mrmota“ u kojem Bil Marej u ulozi Fila Konorsa opisuje svoj život Riti, koju glumi Endi Mekdauel, zvuči kao jadikovka prosječnog navijača košarkaškog kluba Crvena zvezda nakon još jedne „deža vi“ sezone u Evroligi.

Skoro sve je rađeno u crveno-bijelom taboru da rezultat bude bolji nego prošle sezone. Promijenjen je trener i veliki broj igrača. Mijenjala se i klupska filozofija. Ali eto sredinom aprila je beogradski klub ponovo završio na istoj tački. Opet deseti na kraju regularne sezone, opet plej-in i poraz, a s njim i eliminacija, u prvoj utakmici.

Prošle godine Bajern, ove godine Barselona. Prošle godine Janis Sferopulos, ove godine Saša Obradović. Prošle godine Petrušev i Nedović, ove godine Nvora i Batler. I sve kao preslikano. Već viđeno i već oplakano. Beskrajni krug i u njemu Zvezda.

Barselona je u svim elementima košarkaške igre nadigrala „crveno-bele“ u prvoj utakmici plej-ina. Prevashodno su igrači Čavija Paskvala izašli na teren sa onim stavom „biti ili ne biti“, što se osjetilo od podbacivanja lopte, a što je i sasvim prikladno utakmici koja i jeste bila eliminaciona. Puleni Saše Obradovića su isto to najavljivali, ali u praksi su tek sporadično sprovodili u Blaugrani.

Nedovoljno agresivno u odbrani u prvom poluvremenu, nedovoljno odlučno u napadu. I na sve to Vil Klajburn koji otvori meč sa šest trojki iz isto toliko pokušaja. Djelovalo je da je moral Zvezdinih igrača u potpunosti skršen još prije odlaska u svlačionicu na poluvremenu.

U drugom dijelu, „crveno-beli“ su „odbijali da umru“, ali teško je se vraćati i vaditi na ovako iskusnom timu Barselone i to na njenom terenu. I nakon te utakmice ostalo je mnogo upitnika na odluke nekih igrača na terenu, kao i na poteze Saše Obradovića, poput neuvođenja Ognjena Dobrića u igru.

Zvezdine visoke evroligaške ambicije podgrijane sjajnim nizom pobjeda od dolaska Obradovića na klupu, te dodatno naduvane pomalo i nepotrebnim izjavama čelnika kluba Željka Drčelića, te nekih igrača (prije svega Čime Monekea) o fajnal-foru kao cilju za ovu sezonu, doživjele su razočaravajući kraj. Nije sporno imati visoke ciljeve, ali nametanje tako visokog cilja povlači za sobom i visoka očekivanja publike ali i pitanje odgovornosti ako se ti ciljevi ne ostvare.

U Zvezdi su, poprilično je to očigledno, ove sezone stavili ABA ligu u drugi plan, i gurnuli fokus na što bolji evroligaški ishod. Uz to idu i konstantne izjave u medijima raznih stručnjaka i „stručnjaka“ kako je ABA liga prevaziđena i nepotrebna, pogotovo Crvenoj zvezdi. A evo nas krajem aprila i da bi se kako-tako spasila sezona, „crveno-beli“ moraju da zapnu u plej-ofu ABA lige, gdje ih vrlo vjerovatno očekuje polufinalni derbi sa Partizanom.

Promjene u igračkom sastavu bile su konstanta u Zvezdi ove sezone. Doveden je veliki broj zvučnih pojačanja, onda je naišao period kada je Mali Kalemegdan više ličio na ratnu bolnicu, pa su u klubu radili čuvenu „doselekciju“ da pokriju novonastale rupe u sastavu. Pa je Jago Dos Santos kao jo-jo odlazio, vraćao se i opet otišao. Donatas Motejunas je bio generator pobjedničkog momentuma u prvom dijelu sezone, a onda je postepeno i on odlazio na kraj klupe.

Mnogi će s pravom reći da je Zvezda najbolje igrala kada je imala najkraću rotaciju, usljed brojnih povreda. Kako su se igrači počeli vraćati, pitanja hijerarhije na parketu, rasporeda minuta te adekvatnih uloga, postajala su sve očiglednija. Saša Obradović je takođe vrlo strogo držao do nekih principa koji bi ga u dobrim danima dizali u nebesa, ali zbog kojih bi lako završio na tapetu čim stvari ne idu dobro.

Zvezda je tokom sezone stalno plesala između dvije potpuno različite uloge. Nekad bi izgledali kao „Šoutajm Lejkersi“ i protiv moćnih rivala poput madridskog Reala ili Olimpijakosa. A nekad opet i kao Portland „Jail Blazers“ sa početka 2000-ih, kada su bili prekrcani kvalitetnim igračima, nervozni i neuravnoteženi (naravno bez incidenata koje je ta luda družina pravila).

Može se dakako i dalje analizirati gdje je greška konkretno ove sezone, ali kako objasniti što se stvari ponavljaju iz godine u godinu? I ono što je još bitnije, šta uraditi da se napravi iskorak, kad je naizgled sve već pokušano? I trener stranac i trener „ciganin“, i domaća baza i atraktivna NBA pojačanja, i igranje na više frontova i fokus na Evroligu. I nekako je Zvezda i dalje na istom mjestu. Desetom.

Prvo treba zaboraviti na priče o nekakvim kletvama, sindromu splitskog Hajduka, „KK Sledeća sezona“ i ostalim stvarima koje se mogu pročitati na društvenim mrežama. Eno Hapoela u plej-ofu bez ikakve ozbiljnije košarkaške tradicije na evropskom nivou. Imaju ogromna ulaganja u sastav, imaju velikog trenera na klupi i ušli su među šest najboljih u prvoj evroligaškoj sezoni.

Pitanje koje treba da sebi postave ljudi u KK Crvena zvezda jeste kakav klub žele da budu. Da li će da planiraju išta na duže staze, a koliko je to u današnjoj evropskoj košarci i moguće posebna je priča, ili će sledeće sezone opet praviti novi tim sa novim trenerom sa novom filozofijom, još skuplji i zvučniji sa pompeznim najavama napada na fajnal-for?

Stolica trenera u Zvezdi se lako zaljulja, ali u klubu moraju jednom da presjeku i zaista stanu iza svog izbora. Ne kao što se stalo iza Sferopulosa, pa mu se uručila zahvalnica nakon tri startna poraza. Ne kao u gradskom rivalu gdje su dopustili da svlačionica „izbuši“ najveće trenersko ime srpske i evropske košarke. Da li će to biti i dalje Sale ili neko drugi, zavisiće vjerovatno od preostala dva domaća takmičenja.

Što se igrača tiče, znamo da je Ebuka Izundu potpisao novi ugovor, te da ugovore za narednu sezonu imaju svi izuzev (već zaboravljenog) Ajzee Kenana, Donatasa Motejunasa i Dejana Davidovca, te Kodija Milera-Mekintajera, koji je nakon sjajne sezone navodno već dogovorio prelazak u redove Olimpijakosa.

Ostankom Izundua i Odželeja, te medijskim „nagovaranjem“ Monekea da Nvora potpiše novi ugovor, Zvezda bi zadržala svoju „nigerijsku“ osovinu. Sačuva li dobar dio tima Zvezda za narednu sezonu, imaće dobru bazu za svoje ambicije. Treba dodati i da je Nikola Đurišić potpisan nakon neuspjele epizode u Atlanti i da ovu sezonu koristi da se vrati u formu u dresu Mege. A uvijek je dobro imati domaćeg igrača na kog se možeš osloniti.

I tako, kao u „Danu mrmota“, Crvena zvezda se opet probudila u svom Panksutoniju. Evropska odiseja završena prije plej-ofa, okretanje domaćim obavezama i medijske najave transfera. Sve već viđeno. Ali iako je i Fil u jednom trenutku rekao da će zima biti duga, siva i da će trajati ostatak vaših života, na kraju se ipak jednog jutra probudio u novom danu, bez da ga sa radio stanice budi pjesma „I Got You Babe“.

„Zima je ipak samo jedan korak u životnom ciklusu,“ reći će Fil u odjavi svoje reportaže iz Panksutonija. A navijači Crvene zvezde, ma koliko bili frustrirani trenutnim stanjem, bi trebalo da se sjete da su neke zime ovog kluba bile i mračnije i hladnije pa su završile.

Prije ravno 11 godina, Markus Vilijams je sa vezanih 17 poena za osam minuta protiv Partizana u polufinalnoj seriji ABA lige stavio tačku na jednu „crveno-bijelu“ zimu. I ovom „Danu mrmota“ će doći kraj, ali samo ako u klubu budu imali cilj, jasan plan kako da dođu do njega i ostanu doslijedni kao što su do te 2015. godine uporno vjerovali Dejanu Radonjiću pa im se to višestrukim dobrim vratilo.