Posuđena nostalgija

Postoji jedna posebna vrsta tuge u sportu koja nema veze ni sa porazima, ni sa ispadanjima, ni sa sudijskim krađama. To je tuga za vremenima koja nijesu proživljena. Čežnja za epohama koje su naučene, a ne doživljene. Nostalgija bez ličnog sjećanja. Posuđena nostalgija.

Prepoznaćete je lako. Javljuje se u komentarima ispod klipova u niskoj rezoluciji, u raspravama koje počinju rečenicom “danas to više nije isto” i završavaju se tvrdnjom da je sport umro onog trenutka kad su se pojavili masovni prenosi, analitika i društvene mreže. Njeni nosioci najčešće nijesu bili ni rođeni kada se ta “prava” era igrala, ali o njoj govore sa sigurnošću svjedoka.

Problem sa posuđenom nostalgijom nije u ljubavi prema istoriji. Naprotiv. Sport bez pamćenja je samo fizička aktivnost. Problem nastaje onog trenutka kada se prošlost pretvori u mit, a sadašnjost u karikaturu. Kada stare snimke ne gledamo da bismo razumjeli kontekst, već da bismo dokazali tezu da je sve što danas postoji inferiorno.

Tu se prošlost ne pamti, nego idealizuje. Nema loših utakmica, nema taktičkih promašaja, nema igrača koji su nestajali pod pritiskom. Sve je bilo “čisto”, “muški”, “iskreno”. Tereni su bili blatnjavi, ali karakter čeličan. Sudije su griješile, ali sa stilom. Igrači su igrali iz ljubavi, ne zbog ugovora. I, naravno, niko se nije valjao po travi. Osim kad jeste, ali to se nekako zaboravlja.

Posuđena nostalgija funkcioniše selektivno. Pamte se samo heroji, nikad prosjek. Samo vrhunci, nikad rutina. Samo završni udarci, nikad devedeset minuta bez ideje. Arhiva postaje montaža najboljih poteza, a ne realan prikaz jedne ere. Kao da se cijele decenije sastoje od deset savršenih minuta.

Zato je lako reći da je “nekad bilo bolje”. Teško je priznati da je nekad bilo i sporije, i neurednije, i taktički sirovije. Teško je prihvatiti da su pravila bila drugačija, tempo manji, a tolerancija na greške veća. Da su zvijezde imale više prostora, ali i manje konkurencije. Da su neke legende opstajale i zato što sistem oko njih nije bio nemilosrdan kao današnji.

Današnji sport je brutalan. Traži brzinu, odluku, adaptaciju. Traži kontinuitet, ne epizodu. Traži da budeš dobar svake sedmice, ne samo kad ti se “otvori”. I upravo tu posuđena nostalgija puca. Jer je lakše voljeti sport koji poznaješ kroz mit nego onaj koji te svakodnevno stavlja pred činjenice.

Postoji i jedna dublja dimenzija ove pojave. Posuđena nostalgija često nije ni o sportu. Ona je o potrebi da se svijet pojednostavi. Da se pronađe vrijeme kada je sve bilo jasnije, iskrenije, manje komplikovano. Sport je tu samo projekcija. Ogledalo u kojem se vidi sopstveni umor od savremenog tempa, tehnologije, promjena.

U tom smislu, posuđena nostalgija ima mnogo zajedničkog sa pričom filma "Midnight in Paris". Njegov glavni junak sanja Pariz koji nikada nije živio, ubijeđen da je zlatno doba uvijek jedno vrijeme unazad. Kada konačno “stigne” u tu prošlost, shvata da i ljudi tog doba čeznu za još starijim vremenima, za nekim svojim idealizovanim juče. Ta beskonačna regresija nostalgije savršeno opisuje odnos savremenog navijača prema sportu. Svaka generacija vjeruje da je zakasnila. Da je propustila ono pravo. A istina je jednostavnija i surovija: zlatno doba gotovo uvijek postoji samo u glavi onoga koji ga nije morao živjeti sa svim njegovim manama.

Zato se i govori “tad su igrali zbog grba”, iako su i tad postojali bonusi, premije i transferi. Zato se kaže “nije bilo taktike”, iako su treneri i tada crtali, planirali i kalkulisali. Zato se kaže “publika je znala da cijeni”, kao da zvižduci nijesu postojali prije interneta.

Ironija je u tome što isti ljudi koji kukaju za prošlim vremenima konzumiraju sport isključivo kroz savremene kanale. Gledaju klipove, statistike, analize. Biraju šta će da pamte, a šta da izbrišu. Prošlost im dolazi filtrirana, montirana, doterana. Kao highlight, ne kao stvarnost.

Naravno, nije poenta tvrditi da je današnji sport savršen. Daleko od toga. Komercijalizacija je pojela romantiku, rasporedi su neljudski, a marketing često nadglasa igru. Ali ni prošlost nije bila utopija. Samo nije imala PR koji bi je raskrinkao u realnom vremenu.

Zato je važno razlikovati poštovanje istorije od bjekstva u mit. Voljeti stare ekipe, stare igrače, stare utakmice - to je zdravo. Tvrdoglavo negirati sadašnjost u ime nečega što nikad nijesi doživio - to je posuđena nostalgija.

Sport ne živi u vremenskoj kapsuli. On se mijenja jer se mijenja svijet oko njega. Pravila, tijela, brzina, očekivanja. Ako bi današnji sport vratio uslove od prije trideset ili četrdeset godina, ne bi dobili romantiku - dobili bi haos. Kao što bi stari sport, ubačen u današnji kontekst, bio nemilosrdno ogoljen.

Možda je zato poštenije priznati sebi jednu stvar: ne nedostaje nam stari sport. Nedostaje nam osjećaj prvog zaljubljivanja. Onaj trenutak kad još nijesmo znali previše, kad nismo analizirali svaku sitnicu, kad nismo tražili savršenstvo u svakoj akciji. To je nostalgija koja ima smisla. Sve ostalo je samo priča koju smo naučili napamet.

I nema ništa loše u toj priči. Dok god ne pokušavamo da njome mjerimo sadašnjost. Jer sport ne duguje nikome da ostane isti. Njegova jedina obaveza je da se igra. Sve ostalo, romantika, mitovi, sjećanja...to je naša odgovornost.