Bitka za pravo na Portugal

Nedjeljna jutra u Portu obično su spora. Poneki ribar podno mosta, galebovi koji lete prema moru, plavo-bijela zastava i vjetar koji je nježno njiše na balkonu. Kratki cimbalino koji se ispija dugo i pastel de nata na blagom suncu, možda i dva, prije spore šetnje praznim ulicama oko Bolhãoa, prijepodnevne čaše vinho verdea i mirisnih uštipaka od bakalara, prije nego što se centar napuni napornim turistima.

Ali ovo nedjeljno jutro u Portu nije obično.

Danas je u ovom gradu važna samo jedna stvar. Centar više nije ni obala Doura, ni Dom Luís I, ni katedrala, ni ona Harryjeva knjižara, ni restorani koji strance mame Francesinhom i slatkastim portom. Svi putevi vode ka Praça de Francisco Sá Carneiru, ili kako mu tamo tepaju, Praça Velasquez. Jer tamo se trgovi i parkovi od ranog jutra počinju plaviti; tamo hladno pivo mijenja jutarnju kafu i širi se miris bifane sa oronulih starih roštilja. I danas će svi, i staro i mlado, biti tu, jer na Dragão, koji je tu iza ugla, dolazi ona koju ne podnose, koja je oduvijek kriva za sve, koja je simbol lošeg i korumpiranog, ona koju svi mrze. Danas na Dragão dolazi Benfica.

Službena priča o portugalskom O Clássicu nas vraća do aprila 1912. kada su Porto i Benfica odigrali prvu međusobnu utakmicu, i to prijateljsku u kojoj je ekipa iz glavnog grada slavila 8-2. Najveći portugalski derbi - realno danas veći i od onog lisabonskog - zapravo priča priču o rivalstvu dva najveća grada, njihovih različitih načina života i različitih doživljaja fudbala.

Zato datum prve utakmice nije nužno i datum rođenja derbija kakav danas poznajemo. Porto i Benfica igrali su jedni protiv drugih desetljećima, ali je portugalski fudbal dugo imao mnogo jasniju hijerarhiju, dok je gradski duel Benfice i Sportinga nosio veći dio rivalstva prijestolnice. O Clássico je današnju snagu dobio tek krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, kada su José Maria Pedroto i Jorge Nuno Pinto da Costa odlučili da Porto više neće pristajati na ulogu velikog regionalnog kluba. Tek kada je sjever počeo redovno pobjeđivati Lisabon, utakmica je postala borba za vlast nad portugalskim fudbalom.

I Portugalci imaju svoju verziju izreke kakva se, mijenjajući gradove prema potrebama narativa, ko zna otkad vuče i južnoslavenskim prostorima: Braga se moli, Coimbra studira, Lisabon se zabavlja, a Porto radi. U Portu, naravno, najglasnije odjekuje posljednji kontrast -  “Lisboa diverte-se, o Porto trabalha”. Lisabon se zabavlja dok Porto radi. Kada je početkom 1980-ih Pinto da Costa preuzeo predsjedničku poziciju - na kojoj će ostati nevjerovatne 42 godine - on je identitet Porta izgradio na toj filozofiji. Bilo je to vrijeme apsolutne dominacije lisabonskog dvojca; Porto je bio veliki klub, ali nije imao njihovu moć, infrastrukturu, a posljedično ni kontinuitet rezultata.

Porto je, dakako, već imao snažan identitet trgovačkog, industrijskog i radničkog grada, u kojem se smatralo da stvara bogatstvo, dok se odluke donose u Lisabonu. Taj se osjećaj prirodno prenio i na fudbal; Lisabon je imao političku moć, medije i institucije i Pinto da Costa je shvatio da zemlji mora ponuditi kontratezu. Porto je postao klub koji predstavlja ne samo sjever i svoj grad, nego i periferiju, one koji se za svoj položaj moraju izboriti krvavim radom. Osjećaj da su sami protiv svega i svih samo je jačao i stvarao posebnu kulturu otpora, u kojoj je opsadno stanje zapravo prirodno stanje iz kojeg se crpi energija za borbu do kraja.

Zato su derbiji, pogotovo oni s Benficom, dobili poseban smisao i pretvorili se u pravi mali rat.

Naravno da ta priča, kao što nije nijedna u fudbalu, kao što nije nijedna u životu, nije samo crna i bijela. Porto je oduvijek bio dio portugalskog fudbalskog establišmenta, ali mu je taj mentalitet borbe donio i rezultate, kojima su se svrstali uz bok Benfici, čak i prevazišli drugi lisabonski klub Sporting. Podjela na vrijedni Porto i privilegirani Lisabon nikada nije bila doslovna društvena činjenica - to je prije svega moćan identitetski mit.

Pinto da Costa ga nije stvorio, ali ga je razumio bolje od bilo koga. Uzeo je temperament jednog grada, iz njega crpio istorijski animozitet prema centralizmu i spojio ih u pobjednički fudbalski projekt koji je postao važan dio onoga protiv čega tvrdi da se bori. Uostalom, taj je vječni predsjednik sam klub pretvorio u siv i tmuran zatvoreni sistem, u kojem je lojalnost jednom čovjeku često bila važnija od institucije, dok su optužbe za klijentizam, netransparentno poslovanje i utjecaj na suđenje postale stalna pratnja njegovih uspjeha. Tu mu je mit o borbi protiv centralizma postao političko oružje; svaku kritiku i novu aferu pakovao je u neprijateljski napad na klub i grad. Znate dobro tu priču, gledate je svaki dan, nema veze gdje ste.

Najveći paradoks današnjeg Porta jeste to što je klub u međuvremenu odbacio čovjeka i sistem, ali nije odbacio priču koju su stvorili. André Villas-Boas je 2024. na izborima potpuno porazio Pinta da Costu, obećavajući da će članovima vratiti klub koji se zatvorio oko jednog predsjednika. Dvije godine kasnije Porto je ponovo prvak. Promijenili su predsjednika, upravljanje i ljude, ali ne i osjećaj da svaki dolazak Benfice predstavlja novu borbu protiv centra. Pinto da Costa više nije na Dragãu, ali njegov O Clássico jeste.

U međuvremenu se portugalski klupski fudbal sveo na veliku trojku, pretvorivši O Clássico u utakmicu koja često direktno odlučuje o prvaku zemlje. U današnji derbi Porto Francesca Fariolija i Benfica Marca Silve ulaze kao dvije prvoplasirane ekipe. Porto je iz šest kola uzeo maksimalnih 18 bodova, uz 15 postignutih i samo dva primljena gola. Benfica ima dva boda manje, ali je postigla čak 21 gol. Brojke nude zgodnu, možda i prejednostavnu sliku: Fariolijev Porto zasad pobjeđuje kontrolom, dok Silva iz Benfice izvlači više napadačke agresije i zabave.

To da su ova dva tima bez poraza nije nikakvo iznenađenje. Benfica je cijelu prošlu sezonu odigrala bez poraza, ali je završila tek kao treća - Porto je bio prvak, i to s ukupno dva ligaška poraza. U posljednjih pet sezona, dva su kluba odigrala po 170 utakmica, a ako isključimo direktne duele i dvoboje sa Sportingom, izgubili su kombinovano njih 24; Porto 13, a Benfica 11. I to uprkos tome što je proteklih pet godina za oba kluba bilo prilično turbulentno, pa je dvije titule osvojio Sporting.

U svakom slučaju, ulog u ovoj utakmici je uvijek ogroman. I rezultatski, jer vrlo lako se može desiti da će, iako se igra rano u sezoni, imati ogroman utjecaj na ime prvaka, ali mnogo više onaj identitetski. Borba sjevera i juga, dva najveća i najjača, centralizma i periferije, radnika i onih koji se zabavljaju, nas i njih, njih i nas - sve je, barem prividno, na vagi.

Kada se predvečer masa s Praça Velasqueza prelije prema Dragãu, na terenu će se igrati za tri boda i prvo mjesto. Na tribinama će ulog opet biti mnogo veći. Tamo će se odlučivati ko radi, ko se zabavlja, ko pripada centru, a ko mu se opire; ko je Portugal i ko ima pravo da ga predstavlja. Rezultat će promijeniti tabelu, ali teško da će promijeniti bilo čije uvjerenje. Ako Porto pobijedi, bit će to još jedan dokaz da se rad i otpor na kraju isplate. Ako izgubi, krivac će ponovo stići iz Lisabona.

U tome možda i jeste suština O Clássica: pobjednik ovdje ne dobija samo utakmicu i bodove, nego i pravo da, barem do sljedećeg derbija, priča Portugal iz svoje perspektive.