Jedna američka priča

Za četiri dana, 29. septembra, na policama knjižara anglosaksonskog svijeta, a i dobrog dijela ostatka planete, naći će se knjiga koja se nalazi na većini lista najiščekivanijih knjiga ove godine. Autor je Lars Anderson. Knjiga se zove: “Brejdi: Jedna američka priča i cijena veličine”. Brejdi iz naslova je Tom Brejdi. Iz perspektive prosječnog ljubitelja sporta sa Balkana, da tako kažemo, ime Tom Brejdi, ako i nije nepoznato, nije vezano za baš neku potpuno nezaobilaznu figuru. Brejdi se, naime, bavi sportom koji nama nije u centru pažnje. Taj sport se zove fudbal, ali mi ga zovemo američki fudbal.

Lijep naški prevod za fudbal i nadasve tačan je – nogomet. U korijenu riječi fudbal su dvije riječi - riječ za stopalo (nogu) i riječ za loptu. U kontekstu je dobra i duhovita izjava britanskog glumca Toma Holanda: “Ja volim Ameriku, volim i američki nogomet, samo mi nije jasno zašto ga zovu nogomet, kad se ne igra nogama”. Za Amerikance, međutim, ono što Evropa i najveći dio ostatka svijeta zove fudbal, ono što oni zovu “soker”, usprkos sve većoj popularnosti i tamo, ima dvije ili tri fundamentalne “nelogičnosti”.

Najprije, tako stroga zabrana igre rukama, iz američke perspektive jednostavno nije “prirodna”. Dalje, sama mogućnost, uostalom česta i realna, da se utakmica završi rezultatom nula prema nula, Amerikancima djeluje čudno, naročito jer je broj poena svakako po pravilu mali. To im, po nekim komentarima, izgleda “nepravedno” prema gledaocima, prema publici. Ipak, možda i “najneameričkiji” dio fudbala za Amerikance je nezaustavljanje sata ni kad je lopta izvan terena. Uz samo malo produbljenije “analitike” mogli bismo da dođemo da zaključka da ove sportske preferencije imaju direktnu vezu sa tamošnjom odnosno ovdašnjom filozofijom života kao takvom.

Vratimo se mi, međutim, Brejdiju. On je rođen plemenite 1977, iste godine kad su, kad smo kod drugog (ili prvog) fudbala rođeni Anri, Trezege, Raul, Deko ili Zambrota. Brejdi je počeo da igra američki fudbal na Univerzitetu u Mičigenu. Draftovali su ga Nju Ingland Pejtriotsi i to tek u šestom krugu, kad su mu bile dvadeset i tri. Iduće godine dobija ulogu prvog kvorterbeka tek nakon što se Dru Bledslou povrijedio. I malo je reći da je Brejdi svoju šansu na pravi način iskoristio. Predvodio je već u toj sezoni svoj tim do iznenađujućeg osvajanja Super Boula. Tako je u Americi i tamošnjem vrlo omiljenom sportu započela jedna era praktično bez presedana, dvadesetogodišnja era dominacije Brejdija i Nju Ingland Pejtriotsa. Uz Brejdija, ključna ličnost je, naravno, glavni trener: Bil Belčik. U tom periodu, bilo je šest titula, što će reći svaka treća sezona u proseku je bila njihova.

Nalik na Stivena Džerara, kad smo već kod analogija sa drugim fudbalom, Brejdi doživljava pozne igračke godine igrajući sve vrijeme za jedan tim. Ipak, poslije dvadeset godina u Nju Inglandu, Brejdi pravi iznenađenje i kao slobodan igrač prelazi u Tampa Bej. Ali to neće biti neki simbolički fejd aut jer se, eto, velikom  igraču ne ide u penziju. Već u prvom sezoni s Brejdijem u svom dresu, Tampa Bej osvaja titulu. Brus Arijans, glavni trener Tampa Bej eksplicitno je rekao da je ključni čovjek za titulu bio Brejdi, ne samo zbog sjajne igre nego i jer je svoj pobjednički mentalitet prenio na ostale igrače. Uglavnom, poslije ove sezone, Brejdi je za Tampa Bej odigrao još dvije, pa je poslije, premašivši četiri i po decenije života, kako se to kaže, odjahao u igračku legendu. To su oproštaji koji definišu istoriju nekog sporta, u ovom slučaju američkog fudbala. I od tog trenutka se jedna ovakva knjiga mogla očekivati.

Knjiga, kažem, još nije izišla, ali u jednoj od prvih ozbiljnijih kratkih recenzija, “Publišers vikli”, između ostalog piše da autor Anderson donosi očaravajuću biografiju bivšeg NFL kvoterbeka Toma Brejdija, pretvarajući jednu od najpoznatijih priča o uspehu u sportu u studiju o ambiciji, žrtvovanju i teškoći donošenja odluke o tome koliko postignuća je dovoljno. Brejdi je odrastao kaskajući za tri uspešne starije sestre i idolizujući kvoterbeka San Francisko Fortinajnersa, Džoa Montanu. Nakon srednje škole, stigao je na Univerzitet u Mičigenu kao tek sedmi kvoterbek u postavi, gde je naučio kako da se bori za minutažu na terenu.

Nju Ingland Patriotsi su ga draftovali 2000. godine kao toliko neperspektivnog kandidata da je jedan igrač veteran pomislio kako Brejdi ”ni za osam miliona godina” neće ući u tim. Potom je proveo 20 sezona sa Patriotsima, gde je, vođen ”nemilosrdnim fokusom da se pobedi po svaku cenu”, osvojio šest Superbolova. Na drugim mestima u knjizi, Anderson hronološki prati Brejdijevu vezu sa supermodelom Žizel Bindšen, koja je američki fudbal opisala kao njegovu prvu ljubav. Njihov brak se okončao nakon 13 godina kada je Brejdi odbio da se povuče iz sporta.

Ova knjiga, ova američka priča je priča nakon što se zavšrio jedan čin. Čuvena rečenica Frensisa Skota Ficdžeralda glasi da je tragedija američkih života u tome da oni nemaju drugog čina. Zlosrećni Ficdžerald je zaista u godinama u kojima je sada Brejdi već bio mrtav. Budućnost je, naravno, uvijek neizvjesna, ali ima smisla očekivati da su pred Brejdijem još neke pobjede, sada drugog tipa. Ova knjiga već i u najavi privlači veliku pažnju i Brejdija poslije samo koju godinu vraća pod snažno svjetlo reflektora. Njegova sportska karijera pokazuje da se od njega uvijek može očekivati (i) neočekivano.