NBA nagrade by Skautiranje

U vremenu kada se NBA nagrade često pretvore ili u navijačko rovovsko kopanje po brojkama, ili u takmičenje ko će glasnije da ponovi već uspostavljen narativ, kolega Luka Novaković i ja, tandem podkasta Skautiranje, odlučili smo da damo svoj skromni doprinos toj priči.

Ne zato što mislimo da ćemo izmisliti toplu vodu, nego zato što vjerujemo da još ima smisla sjesti, pogledati sezonu kako treba, razdvojiti utisak od činjenica i pokušati da pošteno objasnimo zašto je neko zaslužio priznanje prije nekog drugog.

Negdje ćemo se, naravno, složiti bez mnogo rasprave, jer postoje izbori koji se sami nameću, a i, ma koliko Novaković se trudio da prizna, dijelimo dosta toga zajedničkog u pogledu na košarku.

Negdje ćemo se razići, što je sasvim normalno kada dvojica ljudi gledaju istu igru, a ne traže u njoj uvijek iste stvari, pošto neko više cijeni kontekst tima, neko težinu brojki, neko uticaj na pobjede, a neko onaj neuhvatljivi osjećaj da je baš taj igrač, trener ili operativac obilježio sezonu više nego ostali.

Zato ovo ne treba čitati kao konačnu presudu, niti kao pokušaj da glumimo jedinu komisiju koja zna istinu, već kao iskren pokušaj da kroz naš ugao, kroz Skautiranje i kroz ljubav prema detalju, obrazložimo zašto su baš ta imena završila na vrhu naših listi.

Upravo zbog toga u svakom recap-u podkasta vas pozivamo da učestvujete sa nama, dijelite mišljenje, postavljate pitanja, suprostavite argumente. "Skautiranje" nije privatizovano, to je podkast svih nas koji volimo košarku - je mantra i moto nas trojice (El Horhe - čovjek iza zavjese).

Vlaisavljević - Poglavlje I: MVP je Nikola Jokić

MVP trka ove sezone nije bila ona vrsta priče u kojoj jedan čovjek od novembra uzme pehar pod ruku i ostavi ostatak lige da se pravi da je konkurisala, jer su i Viktor Vembanjama i Šej Gildžes-Aleksander imali sasvim ozbiljne, legitimne i jake slučajeve, toliko jake da i kada bi otišao trofej u njihove ruke, ne bi bilo nezasluženo. Šta tek reći za Luku Dončića i njegov napadački arsenal sa kojim nas je častio ove seozone, a zbog NBA birokratike i 64 odigrane utakmice ostaje za meč manje ispod praga o nagradama. Primjerice Vembanjama je zaokružio 65 zahvaljujući finalu NBA kupa. Ali kada se podvuče crta ispod svega što je viđeno od oktobra do aprila, kada se odvoje timski argumenti od individualne veličine i kada se pogleda kakvu je košarkašku nemogućnost Nikola Jokić pretvorio u svakodnevicu, moj glas ide njemu.

Denver je regularni dio završio sa skorom 54-28 i kao treći na Zapadu, Oklahoma Siti je bio prvi sa 64-18, San Antonio drugi sa 62-20, što znači da Jokić nije imao ni argument najboljeg skora, ni najlakši narativ, ali je imao nešto što je teže oboriti od svake priče, imao je sezonu koja je istovremeno bila i istorijska i potpuno njegova.

Jer nije mala stvar kada centar završi sezonu sa 27,7 poena, 12,9 skokova i 10,7 asistencija po utakmici, a još je manja kada uz to predvodi cijelu ligu i u skokovima i u asistencijama, što se u NBA-u nije desilo otkako se lideri zvanično vode po prosjeku od sezone 1969/70.

NBA je to i eksplicitno označila kao presedan, uz napomenu da je jedina istorijska varijacija bio Vilt Čemberlen 1967/68, kada su se lideri računali po ukupnim brojkama, ne po prosjeku. Kao da to samo po sebi nije dovoljno, Jokić je drugu sezonu zaredom završio sa tripl-dabl prosjekom, pa dolazimo do one tačke kada više ne pričamo o sjajnoj sezoni, nego o čovjeku koji je centarsku poziciju pretvorio u autorski žanr.

Meni je kod Jokićeve kandidature ove godine najjače to što ona ne počiva samo na brojkama koje zapljusnu ekran, nego na osjećaju da je Denver tokom čitave sezone disao njegovim ritmom, njegovim tempom i njegovim odlukama, kao da je cijeli napad napravljen od jedne iste misli koja se stalno širi, presipa i vraća u njegove ruke.

Lako je reći da je tripl-dabl prosjek postao “normalan” za Jokića, ali baš u toj rečenici leži zamka, jer ono što se ponavlja ne postaje manje veliko, nego samo opasno brzo prestanemo da ga gledamo kako treba.

A nije normalno da čovjek sa skoro 13 skokova po meču u isto vrijeme bude i najbolji organizator igre u ligi, nije normalno da centar vodi NBA u asistencijama, nije normalno da takvu produkciju isporučuje uz 56,9 odsto šuta iz igre, i nije normalno da sve to počne da djeluje kao neka tiha administracija, umjesto kao košarkaško čudo.

To, naravno, ne znači da ostali nijesu bili blizu. Šej Gildžes-Aleksander je imao monstruoznu sezonu u timu koji je završio kao najbolji na Zapadu, ubacivao je 31,1 poen uz 6,6 asistencija i 55,3 odsto šuta iz igre, a i lider je lige u win shares kategoriji sa 15,2, što je ozbiljan argument za svakoga ko MVP gleda kroz spoj individualnog učinka i pobjeda.

Viktor Vembanjama je, s druge strane, pretvorio San Antonio iz zanimljivog projekta u silu koja je završila sa 62 pobjede, uz 25,0 poena, 11,5 skokova i 3,1 blokadu po utakmici, dok ga NBA statistika vodi i kao najboljeg igrača lige po net ratingu sa 17,0. Dakle, ovo nije ona priča u kojoj Jokić pobjeđuje slabu konkurenciju, nego upravo suprotno, pobjeđuje dvije ogromne kandidature, jednu koja je nosila najjači timski rezultat, i drugu koja je donosila osjećaj da gledamo budućnost kako nam upada u dnevnu sobu.

Ali MVP, makar u mom doživljaju, ne ide uvijek najboljem timu, niti uvijek najglasnijem narativu, nego čovjeku bez kojeg bi čitava sezona djelovala siromašnije, manje inventivno i manje nezaboravno, a tu se opet vraćamo na Jokića.

Kada neko dvije godine zaredom hoda kroz sezonu sa tripl-dabl prosjekom, kada istovremeno bude najbolji skakač i najbolji asistent lige, kada to radi sa pozicije centra i pritom ne izgleda kao da igra protiv sistema, nego kao da je sistem izmislio usput, onda je sasvim pošteno reći da je taj čovjek bio najvredniji košarkaš regularne sezone 2025/26. Vembanjama i Šej su kandidati koje je lako braniti, ali Jokić je i ove godine bio onaj kandidat kojeg je najteže oboriti.

Novaković - Poglavlje I: MVP je Nikola Jokić

Iskren da budem, svjestan sam da je ovo borba protiv vjetrenjača kada su MVP nagrada i Nikola Jokić u pitanju. Može se desiti da se nekom igraču „ukrade“ jedna MVP nagrada ali da je neko, kao Jokić, u tri sezone toliko blizu a da mu isklizne ista je već malo previše. Ove sezone Jokić nije ni u top2 izbora većine kolega. Dakle, sezona 27.7 poena (8.), 12.9 skokova (1.) i 10.7 asistencija (1.) uz 1.4 ukradene lopte (17.) nije dovoljno za ovu nagradu. Nešto manje od 3.5 poena manje od Šaija uz 8.6 skokova i 4.1 asistenciju više. Ima 2.7 poena više od Vembanjame, 1.5 skok i 7.6 asistencija više. Indeksni rejting 41 u odnosu na Šejovih 32.2 i Vembijevih 31.8.

S obzirom da jako poštujem i Šaija i Vembanjamu, a vjerujem i da će se kolega imenjak njih dotaći, ne bih tražio njima mane da „podignem“ Jokića. Šai je tip igrača koji volim, napad na obruč i poludistanca su bili najpopularniji šutevi mog djetinjstva i odrastanja. Da ne nabrajam igrače al’ od 90-ih na ovamo bila je tona igrača koje sam obožavao. Je li faul hunter? Jeste, ali dok se suđenje ne promijeni nema poente pričati o tome. Čovjek koristi „rupe u zakonu“ na način na koji umije a zbog toga mu se zanemaruje nevjerovatan talenat.

Sa druge strane je Vembanjama o kome ćete čitati i u dijelu defanzivac godine i u dijelu trener godine. Da ne otkrivam prerano cijeli taj dio ali složićemo se da ga defanziva gura u ovu trku. Ono što je moj utisak jeste da njegov napad još uvijek nije na nivou Šaija i Jokića. Statistika je impresivna, ali mu fali konstantnosti na tom kraju terena, naročito u ulozi asistenta i u samom donošenju odluka. Ali ako mene pitate, to je već pitanje za trenera, ne Vembija.

Jokiću se zamjera pozicija na tabeli u odnosu na druga dva kandidata. Pokušajte se sjetiti sezone 2016-17. MVP je bio Rasel Vestbruk i da se razumijemo brojke su bile impresivne. Ali Oklahoma je bila 6. na tabeli. Prvi je bio GSW, drugi SAS, treći Hjuston. Pogledajte statistiku Hardena, Kavaja i Karija. Tada je bio važan tripl dabl u sezoni, danas nije? Tada nije bila važna pozicija na tabeli, danas jeste?

Kao što je gore navedeno Nikola će sezonu završiti kao igrač sa najviše:

• Asistencija po utakmici

• Skokova po utakmici

• Plus/minus

• Poena kreiranih asistencijom po meču

• Poeni+Poeni kreiranih asistencijom po meču

• net rating

• True shooting za igrače sa 20+ poena

• PER

• Tripl dablovi

Nikada niko u istoriji NBA lige na kraju sezone nije bio najbolji asistent i skakač. Par primjera iz bliske istorije:

Sezona         Najbolji skakač            Najbolji asistent

23/24          Sabonis                        Halibarton

21/22           Gober                           Kris Pol

16/17           Vajtsajd                        Harden

15/16           Dramond                      Rondo

10/11           Kevin Lav                      Stiv Neš

Pogledajte koliko različiti profili igrača i šta je donio Jokić ove sezone Denver Nagetsima. Tripl-dablove više niko i ne računa. Skupio ih je 34 na 65 odigranih mečeva, dakle veća je šansa da ima TD u meču nego da nema. Džoš Gidi, Džejlen Džonson i Luka Dončić se nalaze na pozicijama 2-4 i zajedno imaju 34 TD-a.

Za kraj ću citirati Stena Van Gandija kada je njegova odbrana u pitanju:
„Mislim da je Jokićeva odbrana potcijenjena. Smatram da je ta kritika trebala da ode u zaborav još prije pet godina. Nije on Vembi ili Rudi Gober, ali je solidan defanzivac... Stavio bih ga na isti odbrambeni nivo na kojem je Šej. Mislim da je Šej dobar u odbrani bez lopte, ali nikada ne mora da čuva vrhunske strijelce. Ne zato što on to ne može, već zato što imaju Lua Dorta, Kejsona Valasa i Džejlena Vilijamsa, Karuza. Stavio bih ih na isti nivo.”

Vlaisavljević - Poglavlje II: Najbolji ruki je Kon Knipl

U trci za najboljeg rukija ne bježim ni sekund od toga da je Kuper Fleg imao sezonu koja zaslužuje puni respekt, jer kada debitant završi godinu sa 21,0 poenom, 6,7 skokova i 4,5 asistencija po utakmici, pa još u samom finišu regularnog dijela veže partije od 51 i 45 poena, onda ne pričamo o “dobrom prvom utisku”, nego o momku koji je već u oktobru i novembru izgledao kao da je u ligu stigao sa namjerom da preskoči nekoliko razvojnih stanica.

Zato i kažem odmah, da ne bude zabune, Fleg je sasvim ozbiljan kandidat i njegov učinak nije nešto što treba gurati pod tepih samo zato što moj glas ide na drugu stranu.

Još su ga kao klinca "razvlačili" od pleja do centra, nema gdje ga Kid nije gurnuo tokom sezone, u timu koji se bori sa duhovima prošlosti i epskim zlom u liku i dijelu Nika Harisona, koji je i dobio kartu u jednom pravcu tokom sezone.

Ali moj najbolji ruki je Kon Knipl, baš zato što ova nagrada, makar u mom doživljaju, nije samo matematička vježba, niti takmičenje u tome ko će imati zvučniji prosjek poena, nego i priča o tome ko je kao novajlija najbrže naučio kako da mijenja ritam utakmice, identitet tima i raspoloženje čitave franšize.

Knipl je sezonu završio sa 18,5 poena, 5,3 skoka i 3,4 asistencije, šutirao je 47,5 odsto iz igre.

Uz to je već krajem februara srušio NBA rookie rekord po broju pogođenih trojki u sezoni, i to u samo 59 utakmica, što je možda i najbolji simbol onoga što je bio tokom čitave godine, momak koji ne pravi buku praznim potezima nego šutem, odlukom i osjećajem za prostor mijenja geometriju terena.

Tu dolazimo do dijela koji mi je možda i presudan, a to je razlika između sjajne individualne sezone i rukija koji odmah utiče na pobjede. Šarlot je regularni dio završio sa 44-38 i uzeo deveto mjesto na Istoku, a još važnije od samog plasmana jeste to što je njihov sezonski skok bio jedan od najvećih koje je liga vidjela u posljednjih trideset godina, pošto su sa minus 9,1 u net rejtingu prošle godine skočili na plus 4,7, što je poboljšanje od 13,8 poena na 100 posjeda i drugo najveće u eri za koju NBA ima plej-baj-plej podatke.

Naravno da to nije samo Kniplova zasluga, niti košarka ikada funkcioniše tako da jedan debitant sam povuče cijelu organizaciju iz blata, ali kada si ruki koji ulazi u tim sa takvim nasljeđem, pa usput obara rekorde u šutu za tri, otvara prostor svima oko sebe i pomaže da se sezona iz priče o navici poraza pretvori u priču o plej-inu i smislu, onda to za mene ima ogromnu težinu.

Zato bih Kuperu Flegu bez problema odao priznanje, jer je njegov plafon zastrašujuće visok i njegova brojka već sada djeluje kao brojka buduće superstara, ali nagrada za najboljeg rukija ove sezone, po mom ukusu i po mom pogledu na to šta ta nagrada treba da prepozna, ide Konu Kniplu, zato što je spojio vrlo ozbiljnu individualnu produkciju, istorijski šut za tri i ono najteže za jednog mladog igrača, a to je da odmah djeluje kao neko ko ne samo da pripada ligi, nego i popravlja košarku cijelog tima čim kroči na parket.

Novaković - Poglavlje II: Najbolji ruki je Kon Knipl

Kod mene nema dileme kada je ruki godine u pitanju. Knipl je bolji defanzivac nego što sam očekivao na NBA nivou, a Fleg nešto lošiji nego što sam očekivalo, ali je ruki Mavsa i dalje značajno jači na tom kraju terena. Fleg možda ima više asistencija i generalno će biti bolji kreator tokom karijere, ali Knipl bilježi svega asistenciju manje a lopta mu nije u rukama koliko Kuperu. Takođe, na današnji dan Kon se čini kao neko ko bolje čita igru i zna kako da dođe do cilja koji je zacrtao. Knipl je igrač koji me mnogo podsjeća na Bodirogu. Igra u svom ritmu, radi stvari svojom brzinom a sva ta „sporost“ prolazi i vrlo je efikasna. Kao kad za Jokića kažu da ga treba „ubrzati“ da bi ga oslabili, isto tako je i sa Šarlotovim novajlijom.

Fleg je upao u ekosistem koji ga je u startu osudio na propast. Morao je da igra plejmejkera od samog početka jer je Niko Herison zaboravio da potpiše jednog u međusezoni a onda je odredio da baš Kuper može biti taj koji će voditi napad Mavsa od prvog dana.

Morao je da se nosi sa neprestanim medijskim cirkusom oko trejda Entonija Dejvisa i Luke Dončića. Uz to morao je da kreira i za sebe i za druge uz skupljene odbrane jer Dalas nema dobar spejsing u napadu, izuzev Kleja Tompsona i Maksa Kristija.

Mislim da je Fleg apsolutno opravdao sav hajp koji je bio oko njega prije dolaska u NBA ligu ali da ga je zasijenio kolega sa koledža.

Kniplova najveća snaga je naravno šut, ali mora se istaći koliko je Kon bio konstantan i vrijedan za Šarlot Hornetse i u trenucima kada su svi zdravi, ali i u momentima kada su bili desetkovani povredama. Flegova efikasnost je tokom sezone varirala, rekao bih više zbog uloge nego što je on bio slabiji u određenim momentima ali na kraju dana, Kon je bio izuzetan šraf ekipe koja je nadomak plej-ofa, dok je Kuper sa Dalasom odavno izgubio šansu za plej-in i na 18 pobjeda je manje.

Kniplova statistika na 75 posjeda u periodu kada su Hornetsi imali 4-14? 20,3 poena, 6,1 skok i 3,0 asistencije uz true shooting 65,4%. Od tada, Hornetsi su na skoru 37-22 a njegove brojke po istom principu su 22,0 poena, 6,2 skoka i 4,2 asistencije uz 63,9% true shooting-a.

Bivši novinar ESPN-a Henri Abot je napisao da rukiji skoro nikada pobjedničku ekipu ne čine boljom. On se vodi sledećom tabelom i riječima:

„Ova liga je toliko surova da je čak i vrhunskim igračima i trenerima potrebno vrijeme da je potpuno savladaju. Poslednjih 17 rukija godine u prosjeku su imali EPM (Estimated Plus-Minus) od svega 0,1  što je nivo učinka koji trenutno bilježe igrači poput Trejsa Džekson-Dejvisa, Luka Korneta ili Matisa Tajbula.“

Vjerujem da se o ovome može razglabati i da nije sve u naprednoj statistici, ima nešto što se vidi i okom. Zato tvrdim da ova ekipa Šarlota ne bi bila na ovoj poziciji da ove godine nije bilo Kona pa bih ovu konstataciju uzeo barem sa dozom sumnje, bez vraćanja u prošlost provjeravanja ovih konstatacija jer nije baš da su ovi igrači sa liste bili u „dobrim“ ekipama u tom trenutku.

Fleg je, svestraniji igrač od Knipla i njegov talenat mu daje viši plafon, to je činjenica. Činjenica je i da će Fleg imati bolju karijeru od Kona ali kada ste dio ekipe koja je „komad“ bolja u odnosu na prethodnu sezonu, kada poentirate jako dobro i na više načina, sigurno najraznovrsnije od svih rukija.

Moram pomenuti i Edžkomba i Harpera koji imaju sjajne sezone u svojim ekipama. Edžkomb ima odličnu situaciju u Filadelfiji, dok je Harper morao da prihvati nešto slabiju ulogu u SAS. U nekim drugim godinama njih dvojica bi vrlo vjerovatno bili favoriti za ROY nagradu.

Vlaisavljević - Poglavlje III: Najbolji defanzivac je Viktor Vembanjama

Za najboljeg defanzivca godine moj glas ide Viktoru Vembanjami, i to bez one vrste dileme koja traži dodatno vijećanje, jer postoje sezone kada se nagrada dijeli između sjajne odbrane i moćnog utiska, a postoje i one rijetke kada jedan igrač uspije da spoji oboje, pa iza njega ostane i brojka i osjećaj da je cio teren bio manji, uži i nervozniji čim on iskorači iz reketa. Vembanjama je regularni dio završio sa 25,0 poena, 11,5 skokova i 3,1 blokadom po utakmici, bio je ubjedljivo prvi u ligi u blokadama po meču, a San Antonio je sezonu završio sa skorom 62-20, drugim mjestom na Zapadu i trećim defanzivnim rejtingom u NBA, što je veoma važan detalj kada pričamo o nagradi koja ne smije da bude samo omaž individualnom hajlajtu, nego i priznanju za čovjeka koji je stvarno mijenjao identitet ekipe.

Jer kod Vembanjame odbrana nije samo u tome što će upisati tri ili četiri blokade, pa da se na kraju večeri svi uhvatimo za box score i klimnemo glavom, nego u tome što protivnik čitav napad igra kao da mu je neko unaprijed oduzeo najlogičniju opciju.

NBA podaci pokazuju da su Sparsi sa njim na terenu primali samo 37,8 poena iz reketa na 100 posjeda, uz 51,3 odsto šuta rivala u reketu, dok su bez njega ti brojevi skakali na 51,7 poena i 56,8 odsto, a dodatni sloj te priče jeste da su protivnici protiv njega šutirali 11 odsto lošije sa dugih dvojki, šest odsto lošije sa kratkih dvojki i skoro četiri odsto lošije po efektivnom procentu šuta u cjelini. To je ona vrsta odbrane koju nije lako u potpunosti izmjeriti, jer ne brojiš samo blokirane lopte, nego i odustajanja, skretanja pogleda, promjene ugla ulaza i one trenutke kada plej dođe do prvog koraka prednosti, pa ipak vrati loptu jer zna da ga na kraju posjeda čeka neka preduga ruka i još duža sjenka.

Pa dovoljno je vidjeti okršaj njegov i Jokićev pri kraju sezone, gdje je Nikola očigledno morao tokom meča da podiže luk pri šutu, kao da igra legendarne "Crviće" (Worms-stara PC igra za mlađu generaciju), i uptavo takvim jendim šutem da prelomi meč.

Zato mi je Vembanjamin slučaj ove godine jači od pukog argumenta da je bio najatraktivniji defanzivac lige, jer to svi vide i bez pomoći statistike, poenta je u tome da je bio i najuticajniji. Kada vodiš ligu u blokadama treću sezonu zaredom, a NBA bilježi da su prije tebe to uspjeli samo Dikembe Mutombo i Markus Kembi, onda više nijesi samo čudo prirode koje puni društvene mreže, nego već čovjek koji sebi gradi ozbiljno mjesto u istorijskom nizu velikih zaštitnika obruča. A kada uz tu istorijsku liniju dodaš činjenicu da je odbrana San Antonija s njim dobila konture ozbiljnog kontendera, onda nagrada za najboljeg defanzivca godine ne djeluje kao kompliment, nego kao najnormalniji zaključak.

A i dosta je bilo više da Rudi Gober skuplja te nagrade.

Novaković - Poglavlje III: Najbolji defanzivac je Viktor Vembanjama

Vembijeve brojke u zaštiti reketa su prosto sa druge planete. Naravno, prvi je u ligi po broju blokada po utakmici. Protivnici ne uspijevaju da se probiju do samog obruča kada je on na parketu, a i u onih nekoliko situacija kada im to pođe za rukom, pogađaju manje od 60% šuteva.

 Na svakoj utakmici možete videti bekove kako prodiru u reket, ali odustaju od napadanja i vraćaju loptu nazad. Čak i OKC i Šai su u jednom od susreta tek ušli par puta u reket. Osim defanzivnih brojki, najvažnija stvar je što vam mijenja šut. Mijenja vam luk koji koristite, mijenja vam ustaljene stvari koje ponavljate iz dana u dan. Morate više da razmišljate dok ste na terenu a to je, protiv ovakve odbrane Sparsa veliki problem.

Na kraju svega, iako je najvjerovatnije najaktivniji defanzivac u ligi nikada nema probleme sa faulovima, na svega je 2.5 faula po utakmici.

Njegov procenat zaustavljanja (ukradene lopte, izvučeni ofanzivni faulovi, blokade na 100 posjeda) iznosi 5,2%, što je drugo najbolje u ligi za igrače koji su igrali barem pola utakmica. 5.3% ima Paul Reed iz Detroit Pistonsa. Takođe ima najbolji net rejting u ligi. Sparsi primaju čak 15,6 poena manje na 100 posjeda kada je on na parketu nego kada je na klupi.

Pred njim je tek cijela karijera, ali sam gotovo siguran da će Vembanjama ostati upamćen kao najbolji defanzivac u istoriji košarke.

Da nema „vanzemaljca“ igrač koji već dvije godine radi odličan posao u defanzivi je – Holmgren.

Među igračima koji su branili barem 300 šuteva na samom obruču, Holmgrenovih 48,0% dozvoljenog šuta iz igre je ubjedljivo najniži procenat u ligi; Vembanjama je drugi sa nešto manje od 50%.

Iako možda ne odvraća protivnike od ulaska u reket u istoj meri kao Vembijama, on bilježi više blokada od npr. Gobera i ima nešto veću defanzivnu polivalentnost (često igra na poziciji krilnog centra pored Ajzeje Hartenštajna). Uz to, sa te pozicije hvata skoro devet lopti.

I dok Gober „gospodari“ reketom, Holmgren je svuda i igrači protiv njega u izolacijama postižu svega 40% iz igre tj. oko 0.85 poena po posjedu. U postu taj broj je još niži.

Vlaisavljević - Poglavlje IV: Trener godine je Džo Mazula

Za trenera godine moj glas ide Džou Mazuli, baš zato što mi se čini da je ova sezona bila savršena prilika da mu se vrati ono priznanje koje nije dobio onda kada je sa Bostonom uzeo titulu 2024. godine, dok je Red Auerbah trofej za sezonu 2023/24 završio u rukama Marka Dejnoa, jer je tada oko Seltiksa vladao onaj poznati refleks spoljnog svijeta, ona priča da je lako voditi moćan tim, da je teško ne osvojiti mnogo sa takvim rosterom, da je sistem već napravljen i da trener tu samo drži volan pravo, a upravo je sezona 2025/26 pokazala koliko je ta vrsta gledanja na posao NBA trenera često površna i lijena.

Mazula je sada završio regularni dio sa skorom 56-26 i drugim mjestom na Istoku, i to u godini u kojoj Boston nije ušao kao mašina na autopilotu, nego kao ekipa kojoj su mnogi predviđali neku vrstu prelazne, čak i "gap year" sezone, poslije povrede Ahilove tetive Džejsona Tejtuma i odlazaka Džrua Holideja, Kristapsa Porzingisa i Ala Horforda. NBA je dodatno podsjetila da su Seltiksi došli do 50+ pobjeda iako je Tejtum odigrao samo 16 utakmica regularnog dijela, a da su mnogi sa strane mislili da bi takav rasplet mogao da ih pošalje i ka lutriji, ne ka vrhu konferencije.

Baš zato mi je Mazulina kandidatura ove godine snažnija nego u šampionskoj sezoni, jer je sada morao da pokaže ono što se trenerima često najmanje priznaje, sposobnost da održe identitet kada ti roster više nije luksuzan kao nekad, kada nemaš punu zvjezdanu postavu na raspolaganju, kada moraš da izmijeniš uloge, sačuvaš disciplinu i pritom ne dozvoliš da se sezona pretvori u opravdavanje. Boston nije samo preživio takav kontekst, nego je završio kao druga ekipa Istoka, a NBA je zabilježila i da je Mazula u svakoj od prve četiri sezone na klupi Seltiksa stigao do najmanje 50 pobjeda, što više ne može da bude slučajnost, nego ozbiljan trenerski potpis. U prevodu, kada ti odu važni veterani, kada ti lice franšize praktično propusti cijelu regularnu sezonu, a ti i dalje ostaneš u samom vrhu, onda više nije riječ o tome da te nosi samo talenat, nego da tim zaista ima glavu, naviku, sistem i vjeru u ono što trener traži.

To, naravno, ne znači da Džej-Bi Bikerstaf ne zaslužuje ogroman respekt, naprotiv, Detroit je završio sa 60-22, uzeo prvo mjesto na Istoku i stigao do prve jedinice u konferenciji još od sezone 2006/07, što je dovoljno veliko dostignuće da bez ikakvog nasilja nad činjenicama možeš reći da je i on sasvim ozbiljan izbor za ovu nagradu. Samo, moj ukus ovdje ipak vuče ka Mazuli, jer postoji nešto posebno u tome kada te unaprijed gurnu u fioku "dobar je, ali ima prejak tim", pa onda godinu kasnije, sa bitno težim okolnostima i mnogo manje spoljne vjere, isporučiš sezonu koja zvuči još trenerskije nego ona šampionska. Nekad trener godine nije čovjek koji je najviše iznenadio tabelu, nego onaj koji je natjerao sve nas da priznamo da smo mu ranije gledali posao isuviše plitko, a meni je ove godine to upravo Džo Mazula.

Novaković - Poglavlje IV: Trener godine je Džej Bi Bikerstaf

Priznanje za trenera godine obično ide onome ko vodi ekipu koja je ili debelo nadmašila očekivanja s obzirom na sastav, ili završila na samom vrhu tabele. Lako je izabrati „najboljeg“ kada jedan trener ispuni oba kriterijuma, ali je teško kada nešto slično pođe za rukom trojici trenera.

Za sve nagrade presudna su vaša lična očekivanja, a ona su uvijek subjektivna stvar.

Pred početak sezone nisam davao šansu Boston Seltiksima u bilo kakvoj priči oko top nekoliko mjesta na Istoku. S druge strane, potcijenio sam San Antonio iako sam vjerovao da su napravili jako dobar posao tokom prethodnog ljeta. Obije ekipe završavaju sezonu na drugoj poziciji u svojim konferencijama.

Za mnoge Mazula je apsolutni favorit i da se ne lažemo, teško možete imati puno kontra argumenata. Odveo je Seltikse do drugog mjesta na Istoku uprkos potpuno izmijenjenoj rotaciji i odsustvu Džejsona Tejtuma tokom četiri petine sezone.

Ono što je mene najviše iznenadilo je da je smanjio broj šuteva za tri poena. Broj šuteva je spustio za skoro hiljadu, a uspio je da održi broj ofanzivnih skokova, što je na ovakve promjene u rosteru jednako „čudu“. Najboljeg skakača ekipe nije bilo 80% utakmica, Od Kete je napravio skoro dabl-dabl mašinu s obzirom da je sa 3.8 skokova po meču došao na 8.5. Da podsjetimo da je, osim prvog, ostao i bez drugog, trećeg, petog i sedmog skakača..

Takođe, ne treba zanemariti i to da im je „turnover“ ratio 12.6%, gdje su drugi u ligi, odmah iza OKC sa 12.4%.

Jednostavno rečeno, izuzetno su dobro vođeni. Gledajući pobednike iz prethodnih godina, Mazula ima jači „slučaj“ od sve trojice.

Sa druge strane je Mič Džonson.

Broj pobjeda San Antonija mi jeste iznenađenje, u odnosu na početak sezone. Ipak, vjerujem da je ova ekipa mnogo kvalitetnija od prošlogodišnje ekipe. Imaš Foksa koji je odradio trening kamp, imas Kesla koji je godinu iskusniji, Brajanta i Harpera koji igraju odlične ruki sezone, Korneta i na kraju Vembanjamu na mnogo većem broju utakmica.

Trojica primarnih bekova (Foks, Kesl, Harper) se ne mogu pohvaliti sa šutem za tri poena, dok su krilni igrači najbolji šuteri u ekipe. Mič jeste doveo ekipu do Top5 ekipa u tranziciji gdje postižu 27.6 poena po utakmici ali sa druge strane dosta ima i do toga da imaju sjajne defanzivce. Ali kad se na to doda da Kesl, Foks, Vasel, Harper, Keldon, Džulijan obožavaju da igraju u tranziciji dobijemo da je to nešto što se moralo očekivati. Takođe, jako su dobri u off-ball blokovima ali na taj način ne završavaju veliki broj akcija.

Njegov defanzivni plan je odličan, baš kao i Vembanjama. Nijedan tim u ligi nije tako vešt u komunikaciji i „pre-switch“ odbrani (pravovremenom preuzimanju) kako bi osigurali da Vembi ostane blizu obruča; gotovo je nemoguće pomeriti ga iz reketa ako on to ne želi. Rotacije su odlične i u trenucima kada Viktor zatvara obruč ostali igrači, a prije svega Devin Vasel nevjerovatno rotira i slobodne protivničke igrače.

Ono što je po meni najveći „problem“ kod Miča jeste napad i iskorištavanje Vembanjame. Daleko više vremena, nego što bi trebao, provodi kao igrač na lopti. Bilo da je u pitanju izolacija ili inverted pik en rol. Kada imate Foksa, sjajnog pik en rol igrača, igrača koji sa Vembanjamom čini duo koji na toliko načina može završiti PnR onda je „greota“ da Vembanjama završi svega 79 akcija u sezoni kao roller ili igrač koji je „slipovao“ iz bloka. Da, dobro ste pročitali, 79 posjeda na 64 meča.

Kada u ekipi imate dosta dobre šutere za tri poena, kada imate sjajne slešere, igrače koji znaju da utrče.. nekorišćenje Foks/Vembi dua u PnR-u, a ponajviše ne korištenje Vembanjame u napadu dosta košta ovu ekipu Sparsa.

Za kraj, moj konačni odabir – Bikerstaf. Pistonsi su protutnjali kroz Istočnu konferenciju praktično od samog starta, nisu osjetili nedostatak Kejda Kaningema a defanzivci na perimetru izgledaju zastrašujuće dobro.

Ono što sam predvidio kod Kaningema, nisam kod Durena. Bikerstaf je od njih dvojice napravio ogroman napredan u oba pravca. Iako je Kaningem motor i napad se najviše oslanja na njegovu genijalnost, Detroit Pistonsi su izgledali jako dobro i bez njega.

Detroit je nakon prošlogodišnje sezone, u kojoj su upisali 44 pobjede, izgledao kao „komad“ slabiji tim. Ostali su bez Šrudera, Malika Bizlija, Fontekija, a možemo reći i Ajvija koji je do povrede izgledao kao drugi igrač ekipe.

U novu sezonu su ušli sa daleko „mršavijim“ zamjenama za ove igrače počevši od Dženkinsa, do Huertera, Laverta i crnogorskog reprezentativca Grina. Završavaju sezonu sa 60 pobjeda i prvim mjestom na Istoku. Za mene, „bez dileme“, Džej Bi zaslužuje svoju prvu nagradu trenera godine nakon što je prethodne izgubio bitku od Etkinsona.

Vlasiavljević - Poglavlje V: GM godine je Bred Stivens

Budimo realni... najlakša nagrada ove godine. Bred Stivens, zato što je uradio ono što u NBA-u djeluje gotovo nemoguće, uspio je da Bostonu skine ogroman finansijski teret sa vrata, a da mu pritom ne izvuče kičmu iz tijela. Još u maju 2025. procjene su govorile da bi Seltiksi za sezonu 2025/26 mogli da uđu u zonu od oko 445 miliona dolara kroz plate i poreze, uz mogućnost da ta cifra ode i preko 500 miliona kada se popuni roster, što je bio račun koji bi i mnogo bogatiji i stabilniji sistemi gledali sa stisnutim zubima. A onda je Stivens krenuo da radi ono što ozbiljni operativci rade najbolje, ne da paniči, ne da ruši sve do temelja, nego da presloži strukturu tako da klub preživi danas, a ostane opasan i sjutra.

Prvi potezi bili su oni koje je bilo lako proglasiti bolnim, ali ne i glupim. Boston je poslao Džrua Holideja u Portland i dobio Anfernija Simonsa, a zatim je kroz posao sa Atlantom i Bruklinom izašao iz ugovora Kristapsa Porzingisa i uzeo Žorža Nijanga i pika druge runde. Samo ta dva posla, prema procjenama cap analitičara donijela su Bostonu približno 196 do skoro 210 miliona dolara ušteđenog poreza, dok je sam trejd Holideja, skinuo oko 40 miliona dolara sa poreskog računa. To je onaj dio posla koji se sa strane često ne vidi dovoljno, jer nije spektakularan kao ljetnji lov na zvijezdu, ali je za život franšize ponekad važniji od svakog zvučnog potpisa.

Ono što mi je još jače u cijeloj priči jeste što Stivens nije ostao na pukom rezanju troškova, nego je nastavio da vozi između dvije trake, one finansijske i one takmičarske, bez da sleti u jarak. Kada je vidio da Bostonu treba drugačiji profil visokog igrača, Simons je na februarskom roku pretvoren u Nikolu Vučevića, opet bez odustajanja od osnovne ideje da se ekipa zadrži konkurentnom, ali i da ostane fleksibilna. Do završnice regularnog dijela Boston je, prema izvještajima iz aprila, bio na putu da sezonu završi čak i ispod granice poreza na luksuz, što je nekoliko mjeseci ranije zvučalo kao naučna fantastika. Drugim riječima, nije samo smanjio račun, nego ga je smanjio drastično, a da pritom nije pretvorio Boston u ruševinu.

A najvažniji dio svega je što se taj operativni salto nije završio praznim hodom na parketu. Boston je regularni dio sezone završio sa 56-26 i drugim mjestom na Istoku, dakle ne pričamo o ekipi koja je svjesno potonula da bi se očistile knjige, nego o timu koji je ostao među najboljima u konferenciji, iako je promijenio važne veterane, prepakovao finansijsku sliku i usput morao da živi sa povredama i drugačijim rasporedom odgovornosti. Zato mi je Stivens ovdje prvi izbor, jer je najteži dio posla uradio bez teatralnosti: skinuo je Bostonu stotine miliona potencijalnog tereta, izvukao klub iz apronskog i poreskog davljenja, a kada se pogledala tabela, Seltiksi su i dalje bili tamo gdje veliki klubovi žele da budu, visoko, opasno i potpuno relevantno.

Novaković - Poglavlje V: GM godine je Onsi Saleh

Krenuo bih od čovjeka koga većina vidi kao dobitnika ove nagrade i tu negdje se i slažemo. „Otarasio“ se Porzingisa, Holidej, Luk Kornet i Al Horford su bile kolateralne štete „second approna“ i sa njihovim odlascima pošlo je i 300 miliona troška samo ove sezone. Sezone koja je trebala da bude tranziciona, dok se Tejtum ne vrati na parket.

Ispostaviće se da je napravio i sijaset dobrih, sitnih odluka i prije ove sezone. Pronašao je Šajermana, Volš je čekao svojih pet minuta, a Keta se dobrano načekao u godinama za na nama i stigao do uloge startnog centra i pored Nikole Vučevića.

Sa ovakvim povratkom Džejsona Tejtuma trejd Anfernija Simonsa za Nikolu Vučevića sada dobija još jedan plus. Iako je Simons donosio mnogo bilo bi dosta manje prostora vraćanjem Tejtuma a sa Vučevićem pokrio si poslednju „rupu“ u rosteru za ovu sezonu. Valja napomenuti i uzimanje Gonzalesa sa 28. mjesta na draftu jer u tom trenutku Bostonu „gori“ pozicija pet a u tom trenutku imate nekoliko dobrih visokih igrača.. Maksim Rejno, Kalkbrener.

Ali treba pomenuti i poteze koje Stivens nije povukao. Nije bilo paničnih trejdova Derika Vajta ili Džejlena Brauna da bi se započeo rebild. Nije protraćio važne pikove da bi doveo nekog centra koji bi opez ugasio Ketu. Stivens je prosto pustio stvari da idu svojim tokom nakon trejdova koje je morao napraviti i sačekao da vidi kako će to izgledati.

U ovom slučaju mislim da je Bred Stivens van konkurencije pa se prebacujem na prvog ispod crte.

Saleh je počeo sezonu kao neko ko je skrenuo pažnju svima zbog jednog seta poteza, ali je tu poziciju podebljao iz potpuno drugih razloga.

Nakon što je otpušten Filds mislio sam da Hoksi srljaju i ne znaju kuda idu. Kako sam se grdno prevario. Ljeto je odrađeno sjajno, spustili su se par mjesta na draftu kako bi ugrabili bolji pik Pelikansa ili Baksa za narednu godinu. Trenutno je to 7. pik na izuzetno jakom draftu. Potpisivanje Nikila Aleksander-Vokera i Kristapsa Porzingisa je bio prilično dobar rizik. Makli ugovor Terensa Mena u sklopu trejda za Porzingisa a s obzirom da Kristaps nije donio ništa brzo su ga se odrekli za Džonatana Kumingu, koji igra prilično dobro u Atlanti i ima još jednu godinu pod kontrolom tima.

Napokon je neko smogao snage da se „otarasi“ i Janga koji je odigrao samo 10 utakmica pre nego što ga je Saleh trejdovao za Si-Džej Mekoluma i Korija Kisperta. Ispostavilo se da su time dobili jednu od najubojitijih petorki lige: samo startna postava Šarlota ima bolji "net rating" od +24,2, koliko bilježi petorka Mekolum/NAW/Dajson Danijels/Džejlen Džonson/Onjeka Okongvu. To je takođe lansiralo Džejlena Džonsona u trku za idealnu petorku lige i učinilo mlado krilo kao centar projekta.

U međuvremenu, Saleh je potpisao Aleksander-Vokera na četvorogodišnji ugovor od 64 miliona dolara, što je odmah postao jedan od najboljih ugovora u ligi.

Osim što ih nije puno ljudi vidjelo u borbi za 5. mjesto oni su do plej ofa došli sa manje potrošenog novca i sa svjetlijom budućnosti nego na početku sezone. Naklon do poda za svaki potez.

Pomenuo bih za kraj i rukovodstvo Hornetsa, na čelu sa Džefom Pitersonom, koji su prije svega odradili sjajan posao na draftu. Kon Knipel je bio daleko od očiglednog izbora sa četvrtog mesta, a on je upravo imao najbolju šutersku ruki sezonu svih vremena. Osim toga na terenu radi daleko više od pukog šuta. Rajan Kalkbrener i Sajon Džejms su važni šrafovi u svojim ruki sezonama, a izvučeni su na početku druge runde.

Kada je NBA liga prebacila drugu rundu drafta za drugi dan mnogi su se pitali da li to ima ikakve koristi. Čini se da ekipe daleko ozbiljnije pristupaju sada drugoj rundi i sve više igrača dobija priliku. Takođe, „second apron“ te tjera da razvijaš svoje pikove sve više.

Šarlot je takođe pogodio sa trejdom za Kobija Vajta; on je u Hornetsima čak i bolji nego što se očekivalo a jedini „problem“ ekipe je i njena najveća zvijezda – Lamelo Bol. Koliko god doprinosio u napadu, toliko odnosi u odbrani. Pametnim trejdom ova ekipa može ući u četiri-pet ekipa Istoka.

Vlaisavljević - Poglavlje VI: Šesti čovjek godine je Keldon Džonson

Za šestog čovjeka godine moj izbor je Keldon Džonson, jer mi se čini da ova nagrada najviše vrijedi onda kada ne ide samo čovjeku koji sa klupe donosi poene, nego igraču koji sa sobom donese sigurnost, ritam i onu vrstu pouzdanosti zbog koje druga postava ne izgleda kao nužno zlo između minuta startera, nego kao ozbiljan produžetak identiteta ekipe.

Džonson je sezonu završio sa 13,2 poena, 5,4 skoka i 1,4 asistencije po utakmici, uz 51,9 odsto šuta iz igre, odigrao je svih 82 meča i bio jedini NBA igrač ove sezone koji je svih 82 nastupa upisao isključivo kao rezervista, a uz to je predvodio sve igrače sa klupe u win shares kategoriji sa 6,4, bio drugi među rezervistima po ukupnom broju poena i skokova, te postao prvi igrač Sparsa koji je prebacio 1.000 poena u sezoni isključivo sa klupe. To nijesu samo lijepe brojke za kampanju, nego vrlo ozbiljan dokaz da je iza njega bila sezona kontinuiteta, korisnosti i težine koja se osjećala iz noći u noć.

Još mi je važnije to što Džonsonova kandidatura nije postojala u vakuumu, nego u timu koji je stvarno pobjeđivao, rastao i imao dubinu. San Antonio je regularni dio završio sa 61-19 u trenutku kada je ovjeravao drugu poziciju na Zapadu, u pobjedi nad Portlandom vidjelo se koliko je klupa važna, uz Džonsonovih 20 poena kao najjači signal da Sparsi nijesu opasni samo kroz petorku, nego i kroz talas koji dolazi poslije nje. A upravo tu leži smisao ove nagrade, jer šesti čovjek nije igrač koji samo popuni minute, nego onaj koji promijeni ton utakmice kad trener posegne za rotacijom, a Keldon je ove godine radio baš to radio, i sebi samom dao novu dimenziju, ali i cijelom timu.

Moj miljenik i definicija "Šestog igrača", Pejton Pričard, nije mogao ove sezone da "brani" trofej, jer je startovao silom prilika u čak 50 mečeva ove sezone.

Novaković - Poglavlje VI: Šesti čovjek godine je Haime Hakez

Gledajući statistiku po utakmici, Hakezov slučaj je neoboriv. Njegovih 15,2 poena po meču je najviše među rezervistima, drugi je po asistencijama - 4.7, a šesti po skokovima - 5.1.

Mišljenja sam da se Majami oslanja na Hakeza više nego bilo koji drugi tim na svoju prvu izmjenu, i on provodi više minuta na parketu nego mnogi starteri. Iako to "pumpa" njegovu statistiku (kao i tempo igre Majamija), njegove brojke po posjedu takođe mogu da stanu na crtu bilo kom rezervisti u ligi. Majami sa i bez Hakeza prosto nije ista ekipa.

Hakez vrši neprestani pritisak na reket, čime pokreće napad Majamija koji je ionako prilično ubrzan. Na sedmoj je poziciji po broju prodora i napada reketa. Ispred njega su samo igrači koji su starteri i glavni igrači u ekipama – Džejlen Braun, Deni Avdija, Šai, Branson, Buker i Kejd Kaningem.

Hakez je završio više utakmica na terenu nego na klupi što jasno pokazuje da kad se lomi rezultat, Erik Spolstra želi Hakeza u igri.

Keldon Džonson je glavni favorit na kladionicama za ovu nagradu. Keldon igra odlično ove sezone na obije strane terena, dobar je lider „druge“ grupe. Možemo naći i argument da statistika nije sve i da daje veliki doprinos u ekipi koja je druga u regularnom dijelu sezone NBA lige. Kod mene uvijek postoji ono ali.. Ako mene pitate Dilan Harper je izgledao možda i bolje od njega u mečevima koje sam ja gledao. Moram reći da je on izgledao kao lider druge grupe + rekao bih da se već sad radi o boljem igraču koji tek treba da „raste“.

Gledajući učinak po posjedima, Harper postiže isti broj poena kao Džonson uz bolji procenat šuta i više asistencija. Njegov osjećaj za igru je već sada vrhunski, naročito u odbrani. Čak je i PER (Player Efficiency Rating) na strani Harpera – 15.9 vs 12.8.

Pominju se još Hardavej, Naz Rid i Ajzea Stjuart ali mislim da su svi oni korak, ako ne i dva iza Haimea.

Vlaisavljević - Poglavlje VII: Igrač koji je najviše napredovao je Nikajl Aleksander-Voker

Košarka teče venama Aleksander familije.

Za MIP moj glas ide Nikajlu Aleksander-Vokeru, iako priznajem da u meni postoji onaj mali, navijački, bostonski glas koji bi najradije potpisao ime Nemiaša Kete, jer je i on imao sezonu od koje se pravi ona posebna vrsta unutrašnjeg zadovoljstva, kad vidiš čovjeka koji je godinama bio projekat, dubina, dio duboke rotacije, a onda odjednom postane stvaran NBA faktor, starter u 75 utakmica, čovjek sa 10,2 poena, 8,4 skoka i 65,3 odsto šuta iz igre u timu koji je završio drugi na Istoku. Ipak, koliko god mi Keta bio drag kao priča, kao razvojni luk i kao ona vrsta igrača koju navijač zavoli baš zato što mu ništa nije dato olako, sezona Nikajla Aleksander-Vokera bila je preveliki iskorak da bih je zaobišao.

Jer nije ovdje riječ samo o tome da je rođak Šeja Gildžesa-Aleksandera odigrao najbolju sezonu karijere, nego o tome da je izrastao u potpuno drugačiju vrstu igrača nego što smo ga do sada gledali, pa je u svojoj prvoj godini u Atlanti regularni dio završio sa 20,8 poena, 3,7 asistencija, 3,4 skoka, 1,3 ukradene lopte i 3,2 pogođene trojke po meču, uz 33,4 minuta, a uz sve to bio i jedan od glavnih razloga što su Hoksi sa skorom 46-36 došli do direktnog plasmana u plej-of, nakon dvije uzastopne sezone bez doigravanja. Kada se tome doda da je krajem marta ubacio i rekord karijere od 41 poen, a u finišu sezone nastavljao da iskače partijama od 32, 36 i 25 poena u utakmicama od ozbiljne težine, onda više ne pričamo o simpatičnom napretku, nego o čovjeku koji je iz korisnog sporednog komada prerastao u jednog od nosilaca napada ozbiljnog plej-of tima.

A uz Nikajla zaslužuje ozbiljan pomen i Kolin Gilespi, jer njegov napredak nikako nije bio marginalan, već vrlo stvaran i veoma vrijedan respekta: prošle sezone u Finiksu je za 14 minuta po meču bilježio 5,9 poena, 2,4 skoka i 2,4 asistencije u 33 utakmice, a ove je skočio na 12,7 poena, 4,1 skok i 4,6 asistencija za 28,5 minuta, uz čak 80 odigranih mečeva i 58 startova, što govori da nije napredovao samo statistički, nego i u povjerenju koje je zaradio, u ulozi koju je izborio i u težini koju je dobio unutar tima, pa iako moj glas ide Aleksander-Vokeru zbog potpunijeg i većeg iskoraka, Gilespijeva sezona je bila više od lijepe sporedne priče i svakako jedna od onih koje zaslužuju da se izgovore s punim uvažavanjem.

Meni je kod ove nagrade uvijek važno da ne pobijedi samo statistički skok, nego promjena statusa, težine i percepcije, a to je Aleksander-Voker uradio gotovo školski, jer je NBA i sama, u pregledu kandidata za Most Improved, izdvojila upravo njega kao jednog od igrača sa najvećim rastom ukupne produkcije po minuti, dok je Atlanta kroz cijelu sezonu sve više ličila na tim koji svoju novu ofanzivnu logiku gradi i na njegovom kretanju bez lopte, šutu i sposobnosti da kazni odbranu kad se raspadne prvi plan. To je možda i najteži oblik napretka za objasniti ljudima koji gledaju samo prosjeke, pošto ne rasteš samo kao broj, nego kao funkcija, kao značaj, kao neko ko odjednom ulazi u tuđu pripremu utakmice kao stavka koju moraš posebno crtati.

Novaković - Poglavlje VII: Igrač koji je najviše napredovao je Džejlen Duren

Kolega imenjak je izabrao Aleksander-Vokera i to je potpuno legitimno, njegova sezona je sjajna a karijera prepuna uspona i padova. U Minesoti se taman pronašao i bio je pouzdano 3&D krilo. Ove sezone više od duplo poene, sa 9.4 na 20.8 poena po meču. 20,6. True shooting je na sjajnih 61%, što mu je najbolji učinak u karijeri.

Skoro 40% za tri poena na osam pokušaja iz igre govori koliko je efikasan. Čak je pokazao da može biti i sasvim solidan sekundarni kreator sa 3.7 asistencija po utakmici. Možemo slobodno reći da igra košarku karijere.

Treba naglasiti da ekipa sa njim i Džonsonom izgleda daleko bolje nego sa Jangom i da su Hoksi napravili sjajan posao oslanjajući se na njih dvojicu kao centralni dio rostera.

Poput Aleksander-Vokera, i Džejlen Duren postiže mnogo više poena u odnosu na prethodnu sezonu. Duren ima čak i bolji true shooting od 68.8% i jedan je od lidera u NBA ligi. Takođe treba dodati da je ove sezone daleko raznovrsniji i ne završava samo napade u kojima tip-inuje ili zakuca.

Kad dodamo tome da je Duren predvodio ekipu bez Kejda, kada su se mnogi zapitali da li slijedi serija poraza, Džejlen je odgovorio na najbolji mogući način. Osim što je imao nevjerovatniju sezonu u napadu, ono što je mene iznenadilo jeste defanziva. Više puta sam bio skeptik povodom tog dijela terena kada je Duren u pitanju. Vjerujem da je Detroit mnogo i trpio u plej-ofu prošle sezone sa njim na parketu u defanzivi ali ove sezone radi se potpuno drugačijem igraču.

Za kraj još jedna statistička sitnica. Po PER-u (Player Efficiency Rating) Duren je na 25.8 ove sezone, dok je Aleksander-Vokera na 16.2. PER od 15 se smatra prosjekom lige, dok su zvijezde obično u rangu od 25+. Dodaću samo još NET rejting za ova dva igrača, Durent ofanzivni rejting: 134.2, defanzivni: 108.7. Aleksander-Voker ofanzivni 117.4, defanzivni 116.