Od Danske do Toronta: zašto ova BiH drugačije nosi euforiju

Gotovo trideset godina nakon one sada već legendarne utakmice s Danskom na Koševu Sergej Barbarez je priznao da mu je jedna od najvećih grešaka u karijeri bila ta što je tog oktobarskog dana izašao na teren nekoliko sati prije utakmice.

Najveći stadion u BiH bio je pun kao šibica; euforija je u čitavoj zemlji bila na vrhuncu. Snimale su se navijačke pjesme, dresovi prodavali kao na traci, nije bilo kafane ili prodavnice koja na istaknutom mjestu nije imala poster s tom ekipom prevođenom upravo Sergejom Barbarezom, ali i Muhamedom Konjićem, Mirsadom Hibićem, Elvirom Bolićem, Hasanom Salihamidžićem… Fantastična generacija fudbalera, koju je s klupe vodio Blaž Slišković, na kraju je ostala za korak kratka - završilo je (s nedovoljnih) 1-1, a gotovo unisona impresija, koja se prenosi s koljena na koljeno, je da je upravo euforija bila jedna od najvećih prepreka toj selekciji.

U toj je utakmici od početka igrao i današnji direktor reprezentacije Emir Spahić. U startnih jedanaest bio je i Zlatan Bajramović, kasnije je ušao Mirko Hrgović, a na klupi je ostao Saša Papac. I vjerovatno se svako od njih - a redom su pomoćnici Barbarezu u stručnom štabu - bar na trenutak sjetio Danske kada je prošle sedmice sa ovom novom generacijom istrčao na Hasetov stadion pred tridesetak hiljada euforičnih navijača. I riječ euforija im je svima zajedno - priznao je to nekoliko puta i selektor, doduše u pozitivnom smislu - zazvonila u glavi kada su vidjeli ispunjene tribine Grbavice na otvorenom treningu dan prije putovanja za St. Louis ili kada su sletjeli u ovaj američki grad gdje ih je dočekala pozamašna brojka ushićenih navijača.

Ali hoće li ovoj generaciji euforija zaista biti problem kakva je bila ranijim?

Bosna i Hercegovina, ili bolje rečeno prostori nekadašnje Jugoslavije, oduvijek su patili od prevelikih očekivanja. Pogotovo u dobrim vremenima; nakon što nacionalna selekcija uveže nekoliko dobrih utakmica, a na vagon uspjeha se zakači i Kurta i Murta. Naučili smo iz prakse da to u potpunosti iskrivljuje percepciju o vlastitim i mogućnostima protivnika. Zato nije nikakvo čudo da dobar komad navijača u BiH - od iste selekcije koja je uvezala osam utakmica bez pobjede, koja je upisala i dva poraza od Luksemburga u prošlom ciklusu - sada očekuje da bez problema pregazi hokejaše iz Kanade i amatere iz Katara i sačuva snagu kroz šesnaestinu i osminu finala, tako da budu spremni da se pokažu u četvrtfinalu.

Ako postoji nešto dobro u svemu tome, onda je to činjenica da je ovaj stručni štab u svojoj karijeri, a pogotovo u zadnje dvije godine, naučio jako puno o psihologiji mase i kako ona utiče na ekipu i individualce. Barbarez je, a s njim i ostatak štaba, u dvije godine prošao put od legende do izdajnika, od ikone do neznalice i kockara - i nazad. I na svojim leđima iskusio maltene sve dobro i loše što javnost može napraviti. I zato ne čudi kada prepozna da je Esmiru Bajraktareviću vrijeme da se povuče iz javnosti ili kada je vrijeme da se odrade, kao u St. Louisu, dva zatvorena treninga. Barem u teoriji, ovaj bi stručni štab trebao znati kako apsorbirati euforiju i pretvoriti je u pozitivno gorivo.

Još su dva izuzetno važna faktora koja pomažu Barbarezu i društvu u borbi s onim što je reprezentaciji Bosne i Hercegovine tradicionalno jedan od najvećih problema.

Prvi je činjenica da ovu selekciju već neko vrijeme na svojim leđima nosi kasna Generacija Z. To su mladići koji se od svojih prethodnika razlikuju na mnogo načina, ali možda i najviše u odnosu prema pažnji koju dobijaju. Današnji reprezentativci odrasli su pod reflektorima - stotine poruka u inboxu, hiljade pozitivnih i isto toliko negativnih komentara na svaki potez, na svaku akciju, na svaki šut. Kamere, mikrofoni, podcasti, Tik Tok i YouTube i društvene mreže; ništa od toga za njih ne dolazi s reprezentacijom ili Mundijalom, nego je svakodnevica.

Jasno da je i Barbarezova generacija bila pod svijetlima reflektora, ali njihov dodir sa bosanskohercegovačkom stvarnošću se svodio na tih nekoliko dana s reprezentacijom. Bio je to povremeni susret s bh. navijačima i njihovim očekivanjima; ovim dječacima to je svakodnevna pojava na telefonu. Svijet je danas mnogo manji i ovi momci iza sebe već imaju osjećaj interakcije s navijačima reprezentacije. Od trenutka kada se pojavi i poluozbiljna ideja da bi mogli biti u reprezentaciji oni žive s ogromnim očekivanjima i pritiskom. To, naravno, ne znači da su oni imuni na taj pritisak. Jer niko nije. Ali znači da je euforija za njih manje nepoznata sila nego što je bila genercija prije njih. Dok su nekadašnji reprezentatvci učili kako živjeti s njom, ovi momci odrastaju u svijetu u kojemu je pažnja svakodnevna pozadinska buka. Za njih je utakmica s Makedonijom na Koševu ili ispraćaj na treningu samo još jedna epizoda u seriji koju s uživanjem bindžaju.

Drugi važan faktor je njihovo prirodno samopouzdanje. Mnogo puta smo pričali i pisali o tome - ova generacija prosto manje mari za popratne stvari u odnosu na teren. Nije to odsustvo strahopoštovanja, nije ni odsustvo odgovornosti, naprotiv - to je prosto sigurnost u vlastite mogućnosti. Oni se žele igrati fudbala i odlazak na Svjetsko prvenstvo i očekivanja koje navijači imaju su samo dio kulise za tu njihovu igru. I naravno da euforija u teoriji može imati negativan utjecaj na svaku, pa i najiskusniju ekipu, ali činjenica je da za ovu selekciju Bosne i Hercegovine ona ima drugačije značenje.

Bez obzira što iz današnje perspektive zaista izgleda da je ova reprezentacija u Sjevernu Ameriku otputovala u gotovo nezapamćenoj euforiji, koja se onda kako to obično biva pretvorila u nerealna očekivanja javnosti, to za njih objektivno ne bi trebalo predstavljati problem. Ne toliki da se ne mogu nositi s njim ili da će, kao generacijama prije njihove, biti nešto što bi im moglo svezati noge. I performanse i rezultati mogu otići u ovom ili onom smjeru, ali ako ova reprezentacija podbaci ili napravi vrhunski rezultat, mnogo je vjerovatnije da će to biti posljedica njenog stvarnog kvaliteta i granica koje tek treba otkriti nego atmosfere koja je okružuje.