Saša Ibrulj - Veče za mahanje, ne i zaključke

Tridesetak hiljada ljudi došlo je na Koševo pomoći Sergeju Barbarezu i njegovim izabranicima da se spreme, spakuju kofere, da im još jednom mahnu i požele sretan put, prospu vodu za njima. Utakmica sa Sjevernom Makedonijom bila je savršen povod i kao takva je apsolutno ispunila cilj. Na terenu, sasvim očekivano, nije otkrila gotovo ništa novo, možda tek potvrdila neke stare boljke na kojima treba raditi. Završilo je bez pobjednika i bez golova, ali niko neće biti nesretan zbog toga - posao je tek počeo.

Već nakon konferencije za novinare dan ranije, bilo je jasno da će Barbarez Hasetov stadion iskoristiti prije svega kao priliku da se ekipa rastrči i pokaže navijačima. Početni sastav iako pun novih imena nije bio nikome šok; na klupi su do kraja utakmice ostali Edin Džeko, Sead Kolašinac i Nikola Vasilj, a startnih jedanaest kombinovano je imalo manje nastupa nego sam Edin - malo jače od 12 u prosjeku. Tako je u klasičnom 4-4-2 stoperski par prvi put ikada bio Stjepan Radeljić i Nikola Katić (igrali su zajedno u Newcastleu protiv Engleza, ali u liniji sa trojicom), lijevo je zaigrao Nihad Mujakić, a desno s kapetanskom trakom Amar Dedić. Prvi put su od početka zajedno na terenu bili i Kerim Alajbegović i Esmir Bajraktarević na dva krila, prvi put je pod Barbarezom zaigrao Jovo Lukić, logično i prvi put pored Sameda Baždara. Samo su Benjamin Tahirović i Armin Gigović ranije dijelili teren u današnjim ulogama, ali ni to nije bilo pretjerano često.

Prvih deset minuta izgledalo je gotovo pa savršeno. BiH je uzela loptu i nije je puštala - skoro osam minuta trebalo je gostima da dođu do prvog posjeda, a u međuvremenu je Kerim Alajbegović iz jednog šuta pogodio prečku. Međutim, bilo je jasno da je to samo početni entuzijazam, možda malo i ponesen slavljeničkom atmosferom. Kako je vrijeme prolazilo, BiH je igrala teže i sporije, ili možda najbolje rečeno, opreznije. Koliko god da je pred nama SP, toliko je iza nas duga i naporna sezona, kraj je maja, a i pred nama je Mundijal. Kojeg niko ne želi propustiti zbog povrede ili pokvariti momentum čitavoj ekipi nekom greškom.

Jedini poluozbiljan utisak koji se može izvuči iz prvih 45 minuta je da je Barbarez mogao sebi potvrditi ono što mu je vjerovatno poznato - da problemi iz kvalifikacija neće ispariti samo zato što je napravljen rezultat. BiH se zadnje dvije godine često patila u posjedu, teško kreirajući prilike kroz posjed, pogotovo protiv ekipa koje čekaju u dva uska bloka. U pojedinim trenucima djelovalo je da je BiH teren malo prevelik - igrači su ostavljali utisak da su predaleko postavljeni jedni od drugih, pogotovo u sredini, da ofanzivna linija previsoko i prestatično čeka, pa se s vremenom sve svodilo na duge lopte i preskakanje velikih komada terena.

Na poluvremenu se na zagrijavanju nesretno povrijedio Osman Hadžikić, nominalno treći golman koji je nakon dvije godine čekanja u petak trebao upisati debi. Noga je proklizala, stradala vjerovatno zadnja loža, pregledi danas će pokazati hoće li uopšte na avion za Ameriku. Ta je nesreća možda dodatno izbacila iz takta ekipu pred nastavak utakmice; ne bi bilo čudo da je mnogima kroz glavu prolazila ta nesretna povreda i posljedice koje bi mogla ostaviti na igrača.

Barbarez ne samo da je promijenio gotovo čitavu ekipu, nego je i predstavio sistem s trojicom stopera. To je omogućilo debi Nidalu Čeliku, pored kojeg su zaigrali Tarik Muharemović i Dennis Hadžikadunić. Arjan Malić se igrom slučaja našao na zadnjem veznom, Burnić se mučio na lijevom boku, minute su dobili i svi ostali. Najviše je pažnje privukao Ermin Mahmić, obzirom da su mu ovo također bile debitantske minute; igrao je na pomalo neprirodnoj poziciji, doduše sa dosta slobode, i pokazao da bi mogao biti pojačanje. Ali nešto više od toga nismo vidjeli; drugo poluvrijeme bilo je taktički haotično i svi smo se najviše obradovali kraju utakmice.

Dakle, nije ovo bio test u klasičnom smislu, više nekakav malo ozbiljniji trening sa solidnim protivnikom. Rezultat je uvijek u ovakvim utakmicama u drugom planu, ali ispostavilo se da je u ovom slučaju to bila i igra. Mnogo važnije je bilo rastrčati se pred euforičnim navijačima i potvrditi sinergiju ekipe i tribina. Sama utakmica biće savršen video materijal za Barbareza i njegov stručni štab kada budu morali pokazati koje su stvari koje (i dalje) ne funkcionišu najbolje. Ako bude tako, onda je ova utakmica u potpunosti ispunila svrhu. Već ona protiv Paname u subotu će biti malo ozbiljnija, ali vjerovatno ipak dovoljno daleko od takmičarskog ritma i značaja da bi mogla dati jasnu sliku o planovima za završni turnir. Uostalom, ako je suditi prema onome što smo vidjeli u zadnje dvije godine, temelj se neće pretjerano mjenjati, nego će se sve oko njega adaptirati protivniku.

Remi s žilavim Makedoncima nije učinio da navijačka euforija splasne, ali to niko nije ni želio. Ipakk, remi jeste možda donio drugu vrijednost za selektora i igrače, koji su nakon surfanja na valovima uspjeha iz Cardiffa i Zenice sada dobili i usputnu napomenu da je ova generacija uspjela jer je i pored svega što je okružuje ostala nogama čvrsto na zemlji.

Makedonci su nas lijepo zagrijali, pomogli da se pripremimo za put, da znamo šta spakovati, i dopustili nam da se na pravi način pozdravimo sa navijačima. Sada je vrijeme za ozbiljniji dio posla i dvije sedmice finaliziranja dvogodišnjeg posla, čiji vrhunac tek treba da dođe.