Saša Ibrulj - Slavlje koje je počelo šamarom

Kada je toplog desetog julskog dana u Banjaluci izvjesni Armando Leon razmijenio dupli pas sa Mariom Mourelom i poslao loptu u mrežu Mladena Jurkasa, malo ko je mogao povjerovati u priču da će Borac deset mjeseci kasnije skoro pa rutinskom pobjedom nad Sarajevom proslavljati još jednu titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Tih malo više od sat vremena protiv Santa Colome bilo je vjerovatno najgorih koji je Borac odigrao godinama, ali jednako vjerovatno i šamar koji je razbudio banjalučki klub i usmjerio prema jednoj od najboljih ligaških kampanja koje su ikada imali.

Nije predstavnik Andore kvalitetom bio bolji, koliko je fokusiraniji, spremniji, odlučniji ušao u tu utakmicu. Već u revanšu sedam dana kasnije Banjalučani su skoro pa postavili stvari na svoje mjesto, ali to što su ostali kratki za jedan gol značilo je i da, bez obzira na sjajne evropske rezultate sezonu ranije, pokojni Mladen Žižović neće ući u novo prvenstvo kao trener. Borac se odlučio za Vinka Marinovića i u njemu dobio tačno ono što mu je trebalo u prvenstvenom maratonu.

Marinović je trener sa ogromnim premijerligaškim iskustvom, ova titula mu je već četvrta sa tri različita kluba. On nije fudbalski revolucionar ili filozof; od njega se mogao očekivati jednostavan pristup prilagođen potrebi utakmice. Zato smo nekoliko puta spominjali njegov defanzivni pristup u derbijima, u utakmicama protiv direktnih rivala, ali i u utakmicama sa najvećim ulogom na vagi. I Borac jeste u takvim utakmicama imao najviše problema, ali je ovu titulu Marinović osvojio onim jednostavnijim, lakšim načinom - na utakmicama s malima.

Hajde da i ovaj put odmah spomenemo, kako to Englezi savršeno opišu, slona u sobi.

Ne može ga se zaobići, ne može ga se preskočiti, do priče o fudbalu morate proći ispod njega. I nadati se da vam se neće srušiti na glavu. Od kada je nekada i formalni predsjednik Borca Vico Zeljković preuzeo ključnu ulogu u Nogometnom savezu BiH stvari su se drastično i na bolje promijenile za banjalučki klub. Reći da je Borac u ovom periodu privilegovan ili zaštićen od sudija još bi bilo pakovanje riječi u drečavo sjajni celefon. Mnogo toga se napisalo o nelogičnostima, kriterijima i očiglednim nepravilnostima.

Može se pričati i vagati koliko je ove sezone to bilo važan faktor i vjerujem da oni koji su zaista gledali sve utakmice mogu prihvatiti da nije bio ni blizu najvažniji. Ali i svi mi koji pratimo domaći fudbal znamo da u ovakvim situacijama činjenice ne znače puno. Sve ono što se dešavalo u posljednjih nekoliko godina jednostavno je ostavilo takav trag da ga se gotovo nemoguće riješiti. Znaju to i konkurenti, svjesni da populizmom mogu barem djelomično zaštiti svoje greške i svoj udio u čitavoj toj situaciji sa suđenjem. Međutim, kako god postavili stvari, ispada da će i dalje svaki dobar domaći rezultat Borca imati i tu fusnotu da je došao u Zeljkovićevo vrijeme i to je nešto s čim oni moraju živjeti.

Ali jednom kad konačno prođemo ispod, iza sebe ostavimo neke činjenice i stvari stavimo u kontekst realnosti bh. fudbala, onda je jasno da je Borac ovu titulu prvaka Bosne i Hercegovine zaslužio. Kroz gotovo čitavu sezonu igrali su daleko najbolji fudbal, prije svega maksmizirajući individualni kvalitet kojeg imaju. Luka Juričić jeste imao sezonu iz snova (25 golova i četiri asistencije do sada), fenomenalan je bio i Stefan Savić (sedam golova i 16 asistencija), ogroman je doprinos i Miloša Jojića, a i priličan Amera Hiroša i Damira Hrelje, dok su prostor za razvoj dobili i igrači poput Jurkasa (18 godina, 30 nastupa) i Mateja Deketa (16 godina, 17 nastupa, pet golova). Ovi su sjajni individualci do izražaja došli između ostalog i zbog činjenice da Marinović nije pretjerano komplikovao, prilagođavajući svoje zamisli ovom odličnom kadru.

Borcu na ruku jeste išla i činjenica da je konkurencija imala svoje probleme. Zrinjski je dobrim dijelom sezone bio fokusiran na Evropu, Sarajevo je od početka podapinjalo samo sebi, Željo se nakon dobrog starta izgubio i više se nije našao, dok ostali kvalitetom svakako nisu mogli parirati borbi za vrh. Međutim, treba reći i to da Borac svoju prednost nije napravio dok je Zrinjski lutao Evropom - od one pobjede u Banjaluci u decembru, branioc titule je odigrao samo one dvije utakmice sa Crystal Palaceom. U međuvremenu je Zrinjski izgubio od Posušja tri i od Širokog četiri boda, te propustio dobiti Borac u dvije međusobne utakmice (3-0, 1-1).

Nekoliko puta smo naglašavali da bi Marinovićeva rezervisanost u derbijima mogla na pogrešnu stranu okrenuti Borčevu sezonu. Dva puta su Banjalučani izgubili od Zrinjskog, poraženi su i na Koševu (1-0) i na Grbavici (2-1), tri puta su propustili dobiti Velež i djelovalo je da te utakmice igraju sa strahom. Međutim, kada se sezona lomila, u takvim je utakmicama Borac izgledao taktički potpuno prilagođen rezultatu - dobili su Sarajevo kući, Želju u gostima, remizirali sa Zrinjskim u Mostaru i Veležom kući i na kraju titulu ovjerili na Koševu.

Još su četiri utakmice pred nama, one koje će realno vjerovatno više ličiti na produženu proslavu. Misli će biti negdje drugo, možda na plaži, možda negdje za kafanskim stolom, ali ono što ipak neće izlaziti iz glave ljudi u Platonovoj je ona topla julska noć. I onih malo više od sat vremena protiv Santa Colome. Jer koliko god da je ova titula došla na kvalitet, kontinuitet ili slabost konkurencije, započela je tim šamarom.

Vremena u bh. klupskom fudbalu su se promijenila i sada s osvojenom titulom prvaka i ambicije drastično rastu. Ono što su upravo Borac i Zrinjski napravili u zadnje tri sezone u Konferencijskoj ligi, znači da Evropa više nije nikakav bonus i prilika za uživanje, nego obaveza koja nosi imperativ rezultata. Praksa je pokazala da to nosi i problem u domaćem prvenstvu; ni Zrinjski ni Borac još uvijek nisu uspjeli odbraniti titulu prvaka kada su imali dobre rezultate u Evropi.

Zato je pred Borcem sada kratko slavlje, ali i brzo vraćanje u stvarnost. U ozbiljno spremanje za ulazak u potpuno novu fazu, onu u kojemu mora naučiti da bude dovoljno dobar na oba fronta.