Saša Ibrulj - Ni na nebu ni na zemlji

Neobično dugo trajalo je izlaganje Marija Cvitanovića novinaru Arena sporta nakon trijumfa njegovog Sarajeva u Bijeljini prošle subote. Navikli smo da treneri ovu obavezu odrade tek formalno, ako im se uopšte tog dana i da, i da nalupaju uvijek iste fraze i floskule - o tome kako su dobro/loše otvorili utakmicu, dominirali jednim dijelom, uspjeli/propustili zabiti svoje šanse i kako su ponosni ili nemaju šta zamjeriti svojim igračima.

Cvitanović je ostavio potpuno drugačiji utisak. On je nadugo i naširoko objašnjavao svoje viđenje utakmice, ali malo više svega što joj je prethodilo, skoro pa zanemarujući pitanja i vrteći se u krug oko istih teza. Cvitanović je djelovao nervozno, frustrirano i pomalo zbunjeno; kao neko koga je nakon godina stažiranja iznenadilo da mora odraditi razgovor za posao za mjesto na kojemu je već radio, pa je došao nespreman.

U neku ruku ovo je bilo baš to - još jedna faza prilično dugog - ili možda vječnog? - procesa osiguravanja pozicije trenera FK Sarajeva i za narednu sezonu.

Jer, to je morao do sada naučiti svaki trener pa i Mario Cvitanović, Sarajevo ne prašta. Pitanje je samo - šta tačno Sarajevo ne prašta?

Njegov prethodnik Husref Musemić trajao je jedva sedam utakmica i pedeset dana, a to mu je bio već šesti mandat. Sezonu je započeo Zoran Zekić, ispao iz Evrope i propustio dobiti isti ovaj Radnik, a na ovoj klupi su od Nove godine 2020. do danas sjedila ukupno jedanaestorica trenera, od čega je Dženan Uščuplić tu bio dva puta. Od svih njih, Cvitanović je sa 24 odrađene utakmice i malo više od 200 dana u radnoj knjižici treći najdugovječniji, poslije već spomenutog Zekića i Simona Rožmana.

I već neko vrijeme se među navijačima, i nešto malo manje generalnoj fudbalskoj javnosti, priča o njegovom statusu, odnosno špekulaciji da mu se stolica opasno ljulja. Pedesetogodišnji Cvitanović je prije Sarajeva radio u Lokomotivi, Šibeniku i saudijskoj Al-Wehdi, uvezavši ukupno 15 utakmica i na CV-u mu je jedini ozbiljan posao zapravo osam mjeseci na klupi zagrebačkog Dinama. Ta ga je poveznica sa braćom Mamić, odnosno prije svega Zoranom koji sada službeno ima funkciju savjetnika predsjednika Ismira Mirvića, i dovela na Koševo.

Zaključci se ne mogu donijeti na osnovu ispraznih najava i predstavljanja novog trenera, ali utisak je da je Sarajevo od Cvitanovića očekivalo da prije svega stabilizuje rezultat u prvenstvu i tako donese mir u ekipu. Ovaj je to donekle i učinio, Sarajevo se udaljilo glavnom rivalu Veležu u borbi za treće mjesto i gotovo osiguralo Evropu, ali rezultatski cilj nije ispunjen, s obzirom na to da se očekivalo da Sarajevo bar do kraja brani trofej u kupu i eventualno osvoji Super kup. Oba ta trofeja ispuštena su na Cvitanovićevoj smjeni i jasno je da je onda za krajnju ocjenu njegovog rada ostalo samo pitanje same igre.

Stavimo li na papir individualni kvalitet rostera kojeg na raspolaganju ima Cvitanović, nema apsolutno nikakve sumnje da bi timske performanse morale biti bolje. Sarajevo već godinama jako mnogo troši na igrački kadar, troši daleko više nego mu se rezultatski vraća i koliko god u obzir moramo uzeti faktor suđenja i odgovornost samih igrača, na kraju je trener taj koji je odlučujući kotačić.

Sarajevo je pod Cvitanovićem imalo dvije trećine sezone da ostatku lige nametne određeni način igre, uvede automatizme koji bi na kraju izgradili stil i koji bi kroz - isključimo li taj kup - relativno mirnu sezonu stvorilo temelj za narednu, odnosno budućnost generalno. Ali to se, očito, nije desilo.

Međutim, samo prekrižiti trenera i dovesti novog zapravo ne bi suštinski značilo ništa za Sarajevo. Jer, moramo se vratiti na pitanje s početka, šta je to što Sarajevo ne prašta? Odnosno šta je to što Sarajevo hoće? Na to pitanje niko još nije dao jasan odgovor, pa čak ni kada je u pitanju sama završnica ove sezone - najavljuje se forsiranje mladih igrača, stvaranje tima za budućnost, ali opet, na kojim osnovama? I s kojim trenerom kao pokretačem tih promjena? Jer - shvatili ste, mnogo je pitanja - kakav je smisao odrađivanja posla sa Cvitanovićem do kraja sezone, ako se planira njegov odlazak na kraju ili, kao što je to bilo sa Zekićem, na prvoj ozbiljnijoj prepreci?

Sarajevo ne mijenja trenere jer ne prašta što griješe, nego zato što ne zna šta tačno hoće od njih. Nije teško zaključiti da Mario Cvitanović nije donio ništa pretjerano novo Sarajevu i da njegovim odlaskom klub ne bi izgubio ništa veliko. Ali problem je što tomu nije nužno kriv sam Cvitanović i ono što je on napravio, nego uslovi u kojima Sarajevo već godinama radi; bez jasnog plana šta zapravo žele od trenera i ekipe, s mnogo improvizacija i još više nade da će, sutra kad se dovede neki novi trener ili neko novo zvučno igračko ime, samo po sebi to donijeti i uspjeh.

Mario Cvitanović možda nije trener koji će Sarajevo odvesti na viši nivo. Ali je pitanje postoji li uopšte trener koji to može, dok klub sam ne odluči šta zapravo želi biti.