Roberto Martinez: Kosač zlatnih generacija

Danas vam se čini kako je neki popularni mim tu oduvijek ili bar od postanja interneta. Jedan od najpoznatijih, „Death Knocking on Doors“, na kojem se figura Kosača vidi kako ide od vrata do vrata i ostavlja iza sebe krvav trag, prvi put se pojavio u avgustu 2013. U toj prvoj objavi Kosač je nosio boje američke zastave a na vratima je pisalo Irak, Libija, Sirija, itd.  Inspiracija je dakako starija, jer slični prikazi datiraju vjekovima unazad.

Nakon toga nastalo je još mnogo varijacija na temu svojevrsnog destruktivnog šablona istog izvođača radova. Vrlo brzo je primjenu našla i na sportskoj strani interneta, najčešće kada neki igrač ili tim kontinuirano pobjeđuju. Ima međutim i onih primjera kada neko kontinuirano uništava sopstvene timove, a vjerovatno najpoznatiji primjer je Roberto Martinez.

Na potencijalnom mimu u kojem bi ovaj španski stručnjak bio u ulozi Kosača, na jednim vratima bi bila zastava Belgije, na sljedećim Portugala, a ona treća su još nepoznata. Nakon što je podbacio sa još jednom supertalentovanom generacijom i ispao u osmini finala SP, Martinez se isto veče oprostio od Portugala i u potrazi je za novim angažmanom. U potrazi za nekom novom sjajnom grupom igrača koju će da unazadi i protraći im godine, a sebi nekako opet podigne rejting.

Martinez je prije deset godina naslijedio vjerovatno najtalentovaniju grupu igrača koju je Belgija ikad imala. Tim je bio prepun svjetske klase gotovo na svakoj poziciji, a svi u najboljim godinama, u naponu snage: Kevin De Brujne, Eden Azar, Tibo Kurtoa, Romelu Lukaku, Dris Mertens, Vensan Kompani, pa onda Vermalen, Vertongen, Naingolan, Aldervejreld. I takav tim nije osvojio gotovo ništa.

Bili su treći 2018. godine na Mundijalu, što svakako jeste veliko postignuće, ali kad se gleda šira slika – propuštena je prilika da se uradi nešto više. Na Evropskom prvenstvu ih je izbacila Italija u četvrtfinalu, a prije četiri godine u Kataru su izgledali očajno i ispali već u grupnoj fazi.

Premalo za tim sa ovakvom dubinom, pogotovo kad se uzme u obzir šta je npr. uradila Hrvatska tokom istog perioda. Štaviše, nije čak ni nadmašen neki istorijski rezultat same Belgije, koja je već igrala jedno polufinale SP (1986) a bila je i vicešampion Evrope 1980.

Nije tu bio samo problem prosječnih rezultata, već ispodprosječne igre. Belgijanci su izgledali sporo, bezidejno i potrošeno, i ostao je utisak da je nesumnjiv potencijal protraćen tokom godina sa Martinezom na klupi. Pa su onda u portugalskom savezu odlučili da upravo njega dovedu da povede njihovu briljantnu generaciju.

Govorili su kako Roberto ima iskustvo potrebno da se vodi Portugal na velikim takmičenjima. Ali kakvo je to iskustvo ustvari? Čovjek koji je proslavio termin „failing upward“ (propadanjem ka vrhu), često je frustrirao sopstvene navijače još od Evertona naovamo svojim strateškim greškama, rigidnim stilom igre i protežiranjem nekih igrača na uštrb tima. Ni „karamele“, ni Belgija, ni Portugal danas nisu izgradili jasan fudbalski identitet.

Bruno Fernandeš, Vitinja, Žoao Neveš, Bernardo Silva, iza njih Kanselo, Ruben Dijaš i Nunjo Mendeš, a ispred Rafa Leao, Pedro Neto, Žoao Feliks pa i, toliko osporavani, Kristijano Ronaldo. Previše je to talenta, znanja i iskustva na raspolaganju, previše individualnih i klupskih trofeja u toj svlačionici da bi na teren izlazili kao da se boje svoje sjene čak i protiv Konga. Jedan pehar Lige nacija, kojeg se niko ni ne sjeća, i tek jedna pobjeda na SP, protiv Uzbekistana, ne mogu biti dovoljni za ovu grupu fudbalskih majstora.

Portugal ima veznjake koji mogu da kontrolišu ritam igre, krila koja mogu da napadaju jedan-na-jedan i dovoljno tehničkog kvaliteta da slome svakog rivala. Ali svaki nastup ove reprezentacije protiv iole jačeg protivnika je neobjašnjivo limitiran. I tu je krivica selektora, jer ovaj tim bi trebalo da puca od ideja, a izgleda bezidejno i dosadno.

Iako situacija u kojoj se nalaze Belgija i Portugal nije identična, i njihove fudbalske tradicije su drugačije, zajedničko im jeste da je jedna supertalentovana selekcija pokazala premalo. Portugal ima još uvijek relativno mlad sastav i pred njima je još prilika da urade nešto više. Ali ko god bude nasljednik Roberta Martineza suočiće se sa sastavom bez svježine, agresivnosti i jasne ideje kako da ostvari ciljeve.

Utakmica sa Španijom bila je anti-propaganda fudbala. Portugalci su poprilično umrtvili Špance ali u napadu nisu bili u stanju da urade bilo šta. Svoje oslanjanje na najveća imena Martinez nije mijenjao. I Kristijano Ronaldo i Bruno Fernandeš su igrali do kraja iako su se mučili da ostvare nešto, dok je sa terena izveden Vitinja, ponajbolji igrač reprezentacije na ovom turniru.

Vezni red je tako izgubio i ono malo iluminacije, a Španija je pritiskala sve više. Činilo se da Portugalci igraju za produžetke ili da jednostavno nisu napredovali u odnosu na duele sa Kongom i Kolumbijom. Na kraju su za svoju pasivnost i kažnjeni u sudijskoj nadoknadi, a Martinez je u svoj CV upisao još jedan neuspjeh koji će ga vjerovatno vinuti na neku novu lukrativnu poziciju.

Martinez dakako nije baš neznalica. Trenersku karijeru počeo je sjajno u Svonsiju i potom sa uspjesima nastavio u Viganu. U ovom drugom, nekako je postigao da u tri dana osvoji FA kup i ispadne iz lige. Evertonu je obećao Ligu šampiona i doveo ih nadomak toga u svojoj prvoj sezoni (bili su peti na kraju), ali se u drugoj sezoni sve raspalo.

Posebno upečatljivo međutim jeste šta ostaje iza Roberta Martineza. Ako zarad poente zanemarimo Svonsi, koji je imao ozbiljan uzlet u Premijer ligu nakon njegovog odlaska i čak stigao i do trofeja Liga kupa, da bi se u proteklih osam sezona etablirao kao stabilan član Čempionšipa, na ostalim mjestima gdje bi se pojavio poput „kosača“, ne bi ostalo ništa.

Vigan se više nikad nije vratio u Premijer ligu, a već neko vrijeme je daleko i od Čempionšipa. Everton je upao u dubiozu iz koje se čini se polako izvlači tek sad, mada su godinama bili na ivici ispadanja iz najvišeg ranga engleskog fudbala. O Belgiji smo već dovoljno rekli, o Portugalu će se tek pričati.

Čudna je sorta Roberto Martinez. Dođe sa fanfarama i obećanjima, napravi ponešto i onda ga jure vilama i bakljama odatle. U Svonsiju je ostao upamćen kao „El Judas“ a Evertonovi navijači, kojima doduše ne treba mnogo, organizovali su svojevremeno proteste na ulici tražeći njegovu ostavku.

Sada je iza sebe ostavio još jednu spaljenu zemlju i nije se ni osvrnuo na kritike: „Ponosan sam na sve. Nismo podbacili, izgubili smo utakmicu protiv tima koji je jedan od favorita. Pokazali smo nevjerovatan individualan talenat. Pobjeda ili poraz zavise od detalja u velikim utakmicama. Teško je, ali ovo je kraj jednog ciklusa i moj odlazak u ovom kontekstu ima smisla.“

U medijima se već pola u šali, pola u zbilji, piše o tome koju bi sljedeću zlatnu generaciju mogao da uništi Roberto Martinez. Predlažu mu Maroko, Englesku, rodnu Španiju i Norvešku, a posebno zanimljiva ideja je Turska. A više ne bi bilo iznenađenje da opet dobije priliku visokog profila.

Prije svega jer Roberto ima priču, jer se zbliži sa glavnim igračima kao što je u Portugalu sa Kristijanom Ronaldom, jer svlačionicu prepunu zvijezda uglavnom drži pod kontrolom čineći sve srećnim. Međutim, iako bitno, to nije dovoljno da bi se vodio elitni tim. Pravi stručnjak je onaj koji napravi ekipu većom i boljom nego što su njeni pojedinačni dijelovi. Roberto Martinez je, negdje usput od Vigana ka Lisabonu, taj dar izgubio.