Tore Andre Flo za Skaut sport: O golu Brazilu i danas se govori u Norveškoj, Haland i ekipa mogu mnogo na Mundijalu

Čudo mističnog sjevera Norveške je polarna svjetlost - aurora borealis. U 2026. godini ipak nije najzvučnija kombinacija dvije riječi koje opisuju pojave nečega nesvakidašnjeg i očaravajućeg iz polarnog kruga – u svijetu fudbala to je bio Bodo Glimt, učesnik osmine finala Lige šampiona, tim koji je eliminisao novog šampiona Italije.

Očaravajući prirodni fenomen zovu još i sjevernom zorom, a pred samu zimu ona se pojavila u Milanu, kada su baš na Interovom San Siru Haland i drugovi ovjerili povratak Norveške u svjetsku fudbalsku elitu. To je čekala skoro 30 godina, od Mundijala u Francuskoj 1998. godine.

Jedna od najvećih zvijezda te norveške reprezentacije bio je čovjek koji bi mogao da bude kapiten tima sačinjenog od igrača čije se prezime nikada ne izgovara bez imena. Tore Andre Flo – bolje zvuči i od aurora borealis!

Gdje je i šta radi? Selektor je kadetske reprezentacije Norveške, sa kojom je bio u Crnoj Gori na turniru elitne runde kvalifikacija za Evropsko prvenstvo ovog proljeća i nije promakao Skautima.

Kada sam čuo da je upravo Tore Andre Flo selektor mladih norveških nada i da je na turniru u Baru i Ulcinju bio sam zaleđen gotovo kao Baron kad je „vidio“ Batistutu u frizerskom salonu u Firenci u kultnoj sceni filma „Kad porastem biću Kengur“. Mislim da bih slično reagovao kada bih zapravo vidio baš polarnu svjetlost.

View this post on Instagram

A post shared by TIL (@tromsoil)

U, ne vjerujem da ću pogriješiti u tvrdnji, jedinom intervjuu za medije iz našeg dijela Evrope, Flo je govorio upravo o norveškim čudima – novoj generaciji, Halandu i napadačima čija je sam preteča, Bodo Glimtu, ali i o fantastičnoj igračkoj karijeri – Čelsiju, Rendžersu, Sijeni, saigračima superzvijezdama, majstoru Đanfranku Zoli i najboljoj predstavi jednog Norvežanina na Mundijalima – sopstvenoj protiv Brazila na Velodromu 1998. Skaut sport donosi i idealnih 11 Tore Andrea Floa i imena današnjih superzvijezda koje je trenirao na počecima njihovih karijera.

Sa gospodinom Floom sastali smo se u Budvi, bazi reprezentacija koje su se na turniru u Baru i Ulcinju borile za plasman na Evropsko prvenstvo u Estoniji, zanimljivo ujedno i za Mundijal u Kataru. Norvežani nisu dobro prošli, pošto ih je Crna Gora razbila 4:0 i ispisala svoju istoriju, osvojila grupu u kojoj su još bile Švedska i Grčka i obezbijedila dva velika takmičenja. Tore Andre je, ipak, bio pravi profesionalac.

Stigao je u zakazano vrijeme, našli smo se u lobiju hotela, poručio je kafu s mlijekom i mogli smo da počnemo.

Kako otvoriti razgovor sa nekada najskuplje plaćenim Norvežaninom i golgeterom Čelsija koji je dan ranije pretrpio razočaravajući poraz – pričom o vremenu? U Crnoj Gori tih dana smijenila su se sva četiri godišnja doba.

„Veoma je lijepo biti ovdje. Mislim da je ovo prelijepo mjesto. Ima plaže, ima planine i, eto, sada je i divno vrijeme, pa šta čovjek više može da poželi“, blago rezervisano počeo je razgovor.

Nije ni čudno, atmosfera ne može da bude najvedrija, ali Flo nije gledao na situaciju fatalistički. Rast U17 reprezentacije vidi kao dio stvaranja seniorskog tima, koji je dočekao prvo veliko takmičenje od 2000. godine, kada je sam, kao Čelsijev golgeter, predvodio nacionalni tim na Euru.

„Mislim da je prije otprilike 10 godina u Norveškoj vođena velika rasprava da nešto mora da se promijeni. Nismo se plasirali ni na Evropska ni na Svjetska prvenstva. Zato smo počeli da okupljamo mlađe talente, da ih više povezujemo dok imaju 13 ili 14 godina i da ih mnogo bolje uparujemo. Okupljaju se češće. Uložili smo mnogo truda u mlade reprezentativne selekcije i izgleda da je to pomoglo naciji da stvori više igrača“, analizirao je situaciju Flo, ali i predstavio prednosti koje je donijela nova era.

„Klubovi širom Norveške sada imaju više akademija, rade mnogo bolje i vidimo da sve više mladih talenata izlazi u prvi plan. Naravno, kada je vještačka trava postala rasprostranjena u Norveškoj, mladi igrači su dobili mogućnost da treniraju tokom cijele godine, a ne samo da hodaju na skijama i slično. Sada je fudbalerima mnogo bolje da se razvijaju u Norveškoj.“

Tore Andre Flo se razvijao upravo u domovini, u mnogo drugačijim uslovima od momaka koje danas trenira, a nakon što je blistao u Branu za gotovo pola miliona današnjih eura prešao je u Čelsi. Sa statusom premijerligaškog golgetera otputovao je na Mundijal i odveo „Landslaget“ do prve i jedine nokaut faze u istoriji.

„Bilo je to sjajno vrijeme za nas. Kao nacija smo igrali zaista dobro. Pobjeđivali smo mnogo utakmica. Plasirali smo se na Svjetsko prvenstvo 1994, pa opet 1998, tako da je to bio veoma, veoma dobar period za nas. I naravno, kada smo došli na Mundijal 1998. i pobijedili Brazil, to je bilo nevjerovatno. Imao sam sreću da postignem gol i svi u Norveškoj bili su presrećni. Tako da imamo divne uspomene iz tog vremena“.

Najveća je, naravno, kultna pobjeda nad šampionom svijeta, Brazilom, 2:1, kojom je Norveška osvojila drugo mjesto u grupi. Vrelog 23. juna 1998. godine na Velodromu, majstorskog gola i iznuđenog penala za preokret, Tore Andre Flo dobro se sjeća – o duelu sa Bajanom i Tafarelom pitaju ga svi koji ga sretnu.

„Pogledao sam taj gol vjerovatno hiljadu puta poslije toga. Mislim da u Norveškoj i dalje svake sedmice neko priča sa mnom o tome, i poslije 28 godina. Bila je to sjajna lopta u prostor“, opisivao je Flo trenutak istorije, djelimično rekonstruišući ga iz sjećanja, dijelom iz snimaka koje je gledao. Tada je stigao drugi najpoznatiji proizvod Brazila, nakon fudbala – kafa.

„Dakle, sjajna lopta je stigla do mene, provukao sam je kroz noge Bajanu i šutirao u dalji ugao. Bio je to, naravno, predivan osjećaj, postići gol na Svjetskom prvenstvu. Ali bio nam je potreban još jedan gol. Dali smo ga i prošli dalje, a to je onda preraslo u ogromno slavlje u Norveškoj“.

Rival na terenu u Marseju bio mu je vlasnik Zlatne lopte iz 1997. godine, Ronaldo. Iako nisu imali direktne duele, mađioničar iz Rija neko je ko je ostavio na Floa najveći utisak, kada je riječ o rivalima.

„Prvo moram da pomenem Ronalda. U to vrijeme bio je nevjerovatan igrač. Divio sam mu se, iako je bio neko protiv koga sam igrao. Ako želim da izdvojim najteže rivale za igru... U Premijer ligi, kada sam tamo bio, bilo je nekih veoma čvrstih defanzivaca. Sjećam se Martina Kiona iz Arsenala, recimo, i Tonija Adamsa. Bili su zaista čvrsti. Svakako i Jap Stam, koji je igrao za Mančester junajted. Svi su oni bili veoma čvrsti momci, pa ste morali da budete spremni na borbu kada igrate protiv njih“.

Ronaldo je bio najveći protiv kog je igrao, a ko je najveći s kojim je Flo dijelio svlačionicu?

„Najbolji igrač sa kojim sam igrao bio je Đanfranko Zola. On nije bio samo vrhunski igrač, već i džentlmen i veoma, veoma dobar prijatelj. Volio bih da pomenem i Đanluku Vijalija, Denisa Vajsa, Roberta Di Matea. To su bili briljantni igrači. Marsel Desai, i praktično svi iz Čelsija. Imam osjećaj da smo u to vrijeme imali posebnu grupu igrača i to je bilo prelijepo razdoblje. Ali i u Rendžersu je bilo nekih velikih, velikih igrača. Ne mogu sve da ih pomenem, ali tokom godina bilo je mnogo njih sa kojima sam baš uživao da igram“.

Naravno da je većina pomenutih imena završila u Floovoj idealnoj postavi saigrača koju smo željeli da čujemo. Uz Tore Andrea lično, jedini Norvežanin u njegovih savršenih 11 bio je kapiten generacije 1998, nekadašnji golman zanimljivo baš Čelsija, Frode Grodos.

„Radio sam to mnogo puta (birao savršeni tim saigrača), ali većina njih je uvijek nekako dolazila iz Čelsija. Izabrao bih jednog saigrača iz Norveške, a to je bio golman Frode Grodos. Zatim Desai, Frank Lebef, Dan Petresku iz Rumunije i Grejem Le So. Mislim da je to odbrana, a onda Denis Vajs, Di Mateo i Rud Gulit. Igrao sam, naravno, sa Vijalijem, Zolom... koliko nas je sada? Ako stavim i sebe u tim to je 11.“

Dakle, kompletan idealan tim iz Čelsija, u kom je Flo proveo nešto više od tri godine i bio dio generacije koja je, kao i u reprezentaciji Norveške, gradila temelje za budućnost. U tri sezone osvojio je Kup pobjednika kupova, Uefa Superkup, FA Kup, Liga kup i Komjuniti šild, dao 50 golova, a na Stamford Bridžu se prvi put u istoriji igrala Liga šampiona.

„Bilo je to sjajno vrijeme jer su svi navijači jedva čekali da klub konačno opet doživi uspjeh, pošto je prošlo mnogo, mnogo godina otkad su osvajali trofeje. A onda smo odjednom počeli da osvajamo kupove, poput FA kupa i Liga kupa, i pobjeđivali smo u Evropi. Atmosfera na stadionu i oko kluba bila je nevjerovatna. Svi su bili toliko srećni u tom periodu. To je bilo vrijeme kada je Čelsi zaista išao uzlaznom putanjom. Razgovarao sam sa mnogo navijača koji kažu da je to bio početak. Obožavali su taj period kada je Čelsi počeo da bude tako uspješan.“

Tore Andre je ostao posebna ličnost u Čelsiju, a klub u njegovom srcu. Na kraju igračke karijere povjerena mu je briga o mladim nadama, a navijači ga posebno pamte po het-triku Totenhemu u londonskom derbiju pred kraj 1997. godine.

„Kada u dresu Čelsija postignete tri gola protiv Totenhema, mnogo puta sam to govorio igračima poslije mene, to je pametna stvar, jer će vas svi navijači voljeti zbog toga, pošto je to, naravno, jedan od najvećih rivala Čelsija. Tako da da, lokalne derbi utakmice bilo je lijepo igrati.“

Iako je, kao i veliki broj Norvežana, poput pravog Vikinga, Tore Andre Flo najbolje igrao na Ostrvu, u fudbal se zaljubio gledajući stari dobri Kalćo i, naravno, Dijega Armanda Maradonu. Uzor mu je, ipak, bio stariji brat, Jostein Flo, nekadašnji igrač, između ostalog Šefild junajteda i Stromsgodseta, čiji je sportski direktor bio donedavno. U kući Andreasa Rasmusa Floa, koji je u rodni grad svoje djece, Strin, došao iz malog sela imena baš Flo, odraslo je šestoro djece, od toga četvorica profesionalnih fudbalera. Uz Tore Andrea i Josteina, u Premijer ligi u dresu Vulverhemptona igrao je i njihov najbliži rođak Havard Flo.

„Imao sam Maradonu i Ruda Gulita“, sjeća se Tore Andre igrača koji su ga fascinirali dok je sazrijevao. „Oni su za mene bili ogromne zvijezde. Ali mislim da mi je možda najviše pomogao moj brat, koji je devet godina stariji od mene. On je prvo igrao prvu ligu u Norveškoj, ušao je u reprezentaciju i postao profesionalac van Norveške. Mislim da je on odigrao veliku ulogu u tome što sam i ja želio da se probijem u fudbalskom svijetu i postanem profesionalac kao što je on bio“, ponosno kaže Tore Andre.

Ime mjestašca u norveškoj pokrajini Vestland zna svaki ljubitelj fudbala upravo zbog Tore Andrea i njegove porodice. Njegovi sinovi igraju u nacionalnim okvirima, kao i mnogobrojni muški predstavnici šire porodice Flo.

„Dakle, postoji jedno malo mjesto gore u planinama Norveške, veoma je lijepo tamo. Ja sam odrastao nekih 20 kilometara odatle, ali je moj otac odrastao u mjestu koje se zove Flo, i veliki dio djetinjstva proveli smo tamo. Tako da da, to je divno mjesto, ali nije mjesto za koje biste pomislili da odatle može da izađe dobar fudbaler, jer je sve veoma brdovito i planinsko“, opisuje svoju postojbinu i prisjeća se svojih početaka.

„Norveška je tada bila veoma drugačija. Zimi smo imali mjesece sa snijegom na terenima i morali ste drugačije da trenirate. Zimi ste morali mnogo da trčite jer nijeste mogli da trenirate s loptom. Danas imaju ogromne zatvorene hale i mogu da treniraju u šorcevima tokom cijele godine. Mi smo zimi mnogo trenirali na zaleđenim terenima. Tako da, veoma, veoma drugačije je bilo nego sada. Ali to samo pokazuje da, ako ste dovoljno odlučni, možete da ostvarite svoje ciljeve.“

U karijeri je promijenio mnogo klubova, u Sijenu mu se ostvario san da zaigra u Kalču, na Ostrvu uz Čelsi igrao je za Sanderlend i Lids u Engleskoj i za Rendžers u Škotskoj. Plava boja ga je pratila i boja je njegovog omiljenog kluba, a to je, zanimljivo, Birmingem. I za tu neobičnu ljubav zaslužan je Jostein.

„Priča o tome zašto navijam za Birmingem je ta da je to bio prvi fudbalski dres koji sam ikada dobio. Zapravo sam ga dobio od brata. Postoji jedna priča: išli smo kod bake i djeda, a nas je šestoro djece. Nismo svi mogli da stanemo na sjedišta, pa sam ja morao da sjedim pozadi, u prtljažnom dijelu auta. Nisam htio, pa mi je brat kupio fudbalski dres. Tada sam bio presrećan, a to je bio dres Birmingem Sitija. Od tada pažljivo pratim Birmingem“.

Slične stvari u dresu Mančestera poput Floa, na višem nivou i na sebi svojstven način, radio je par mjeseci stariji Ole Gunar Solskjer, a danas u Premijer ligi rešeta Erling Haland. Kada je riječ o napadačima, u Kristal Palasu je Strand Larsen, nekada je na Selhurstu igrao i današnji špic Atletiko Madrida, Aleksander Serlot – mnogo opcija u napadu ima selektor Ola Solbaken, nekadašnji Floov saigrač. Sva trojica ofanzivaca i te kako podsjećaju na Tore Andrea.

„Mislim da ste prirodno dosta visoki ako ste iz Norveške. Ljudi djeluju visoko i snažno. A ovi momci imaju i brzinu. Imaju snagu i pravi su problem za defanzivce. Tako da im svaka čast. Zaista su dobri, a napadačka moć Norveške trenutno djeluje veoma opasno.“

Upravo u moćnom napadu Flo vidi šansu svojih nasljednika u Americi.

„Mislim da Norveška može da uradi zaista mnogo. Očekivanja su porasla dosta u posljednjih nekoliko godina, jer smo se toliko dugo mučili da dođemo do Svjetskih prvenstava i sličnih takmičenja. Ali u kvalifikacijama, kada smo igrali, pobijedili smo svaku utakmicu prilično lako, čak i protiv Italije, i kod kuće i u gostima, i djeluje da tim igra toliko dobro da očekivanja postaju sve veća i veća. Tako da da, ne mogu da kažem da mislim da ćemo osvojiti Svjetsko prvenstvo, ali mislim makar da ćemo odigrati mnogo dobrih utakmica i otići prilično daleko“, raduje se ljetošnjem Mundijalu Flo.

Godinu po završetku igračke karijere, konačnom, pošto je u dva navrata pravio duže pauze, 2013. godine vratio se u Čelsi i započeo trenersku priču. Tokom četiri godine bio je zadužen za rad sa igračima u akademiji jedinog prvaka Evrope iz Londona i oblikovao je brojne zvijezde, uključujući i današnjeg kapitena „plavaca“, kao i mnoge koji blistaju na drugim mjestima.

„Ima tu velikih imena. Mislim da su najzvučnija Džamal Musijala, Majkl Olise, Kalum Hadson-Odoi, Ris Džejms, to su neki od njih. Zapravo ima mnogo reprezentativaca, i u Engleskoj i u nekim drugim zemljama Evrope. Tako da sam imao sreću da treniram mnogo dobrih mladih talenata.“

Godina iz snova norveškog fudbala u znaku je Bodo Glimta, koji je ostvario nešto što na sjeveru Evrope nisu mogli ni da sanjaju.

„U Norveškoj na to gledamo gotovo kao na nešto nevjerovatno. Bukvalno ne možemo da vjerujemo svojim očima kada vidimo kako igraju i dokle su stigli u Ligi šampiona, pobjeđujući neke od najboljih timova u Evropi. Ali oni su zaista pronašli model koji im odgovara. Znate, to je daleko na sjeveru, veoma je hladno, zime su teške. Zato je to nevjerovatno dostignuće. A oni djeluju kao da baš iz toga crpe snagu i da i dalje igraju dobro iz godine u godinu. Sve su bolji i bolji. Zato svi razmišljamo kako je ovo moguće. Ali jeste moguće kada vrijedno radite i kada zaista funkcionišete zajedno kao što oni tamo rade. Tako da da, baš sam uzbuđen da ih pratim i u narednih nekoliko sezona“, raduje se Flo igrama tima koji je, kada je on sam sa Valerengom osvojio svoju jedinu titulu u Norveškoj, 2005. godine, ispao u niži rang.

Baš u Valerengu, njegov četvrti tim u domovini uz dječački Strin, Sogndal, Tromzo i Bran, Tore Andre Flo stigao je iz Sijene tog ljeta. U Toskani, tražio je restart u karijeri, nakon brojnih povreda koje su obilježile njegov boravak na sjeveru Velike Britanije u Rendžersu i Sanderlendu.

„Zapravo sam u Sijenu došao u trenutku karijere kada mi je trebalo da počnem ispočetka. I u tom smislu bilo je veoma lijepo otići u Toskanu. Bilo je manje očekivanja. Nikada ranije nisu igrali u Seriji A i svi su bili srećni i zbog boda. A kada smo igrali dobro, osjećao sam da nas svi oko nas zaista cijene, što je bilo veoma lijepo. I naravno, u samoj Toskani je zaista lijepo. Sijena je prelijep mali grad. Moj period tamo bio je sjajan. Takođe sam se divio Seriji A kada sam bio mlađi, pa sam baš želio da igram u Italiji, u Seriji A. Drago mi je što sam to ostvario, jer sam kao mlad igrač gledao baš Maradonu i Gulita i sva ta ogromna imena tamo dolje na jugu. Mislim da su svi najbolji igrači na svijetu tada bili tamo, pa je bilo lijepo doći i igrati u toj ligi“.

Tore Andre Flo volio je da igra u derbijima. U crno-bijelom dresu pogađao je u derbiju Artemija Frankija sa Fiorentinom, nije uspio da se upiše u strijelce u duelu Sanderlenda sa Njukaslom, ali jeste u Old Firm derbiju, i to na debiju za Rendžers, svega par dana po dolasku iz Čelsija. Policajci su razbili Seltik 5:1, što je najubjedljivija pobjeda nad najvećim rivalom u modernoj eri.

„Utakmica sa Seltikom je nešto posebno. Atmosfera na tim mečevima je nešto van ovog svijeta. Ne možete da čujete ništa osim navijača koji viču i bodre. Tako da je to bilo posebno i drago mi je što sam to doživio. Mislim da je i moj period u Rendžersu bio veoma dobar. Bilo je malo drugačije, jer sam imao mnogo pritiska. Mnogo pažnje bilo je usmjereno ka meni, a klub je zaista ogroman. Tamo je 50.000 ljudi svaki put kada igramo. To se osjeća. Imaju navijače širom svijeta. Tako da sam tamo proveo sjajno vrijeme. Jedino što nisam uspio jeste to što sam bio tamo dvije sezone, a nismo osvojili ligu. To nam je izmaklo. Osim toga, bio je to tako veliki i dobar klub za igranje“, opisao je svoje dvije, možda najbolje individualne sezone u karijeri. Pogotovo uspješna bila je druga, sa 22 gola, koja mu je donijela povratak u Englesku, u Sanderlend.

Tore Andre Flo preko tri decenije je u profesionalnom fudbalu, više od deset godina u ulozi trenera kroz koju je zasad, uglavnom, razvijao igrače. Nova karijera mnogo mu je veći izazov od igračke, kaže, ali ljubav prema fudbalu je ista.

„Meni je bilo mnogo lakše da igram. Biti trener je mnogo drugačije. Morate da pronađete pravu... kako to da nazovem... pravu atmosferu među momcima kako bi svi zajedno mogli da funkcionišu. A to nije lako. U isto vrijeme, veoma je zanimljivo i zaista uživam u tome. Posebno uživam kada vidim kako se mladi igrači razvijaju i postaju veoma dobri fudbaleri. Tako je bilo i u Čelsiju kada sam radio u akademiji. Neki od njih su postali zaista velika imena u svijetu fudbala. Tako da zaista uživam u tome. Ponekad je frustrirajuće. Mislim da svaki trener može to da kaže. Imate osjećaj da sve ide dobro, a onda se odjednom preokrene i stvari se promijene. Ali to je fudbal. Uvijek je bilo tako. I upravo zato je toliko zanimljiv.“

Upravo zbog nepredvidivosti, jednakih šansi za sve, bajki i tužnih balada, fudbal jeste nešto posebno – pogledajmo samo rasplet grupe kadetskih kvalifikacija na crnogorskom primorju koji je Crnu Goru odveo na Mundijal, uprkos svim izgledima.

Tore Andrea Floa i norveške talente je rastužio, kako sam kaže, donio im još jednu lekciju, a nama jedinstvenu priliku da iz prve ruke slušamo o nostalgičnom dobu fudbala, o momentima iz Premijer lige, Serije A i Mundijala i upoznamo čovjeka na čijim su golovima stvarani temelji današnje norveške reprezentacije i Čelsija. Da u Budvi budemo zabljesnuti aurom klasnog špica iz djetinjstva i razgovaramo sa našom, nordijskom verzijom „Batistute“. Tore Andre Flo. Svega mi. Kako to dobro zvuči.