Kad kažete "srce na teren", nije pogrešno da pomislite na Eldena Kembela

Jutarnja tužna vijest da nas je danas u 57. godini napustio Elden Kebel, automatski me je provozala kroz ringišpil sjećanja i memorije.

Bio je album NBA sličica iz sezone 1994/1995 koji smo svi u kraju skupljali, i gotovo da sada, kad pogledam, malo ko ga nije ispunio do kraja.

Album je bio poznat po tome što se glavni igrač tima obično stavljao na dvije ili četiri sličice.

Na stranicama LA Lejkersa Vlade Divac je zavrijedio duplu sličicu, i ne moram da govorim koliko nas je sve to činilo posebnim. To su bila neka srećna vremena kada je uspjeh naših sportista doživljavan kao naš, kada je na relaciji navijači–sportista postojala neupitna ljubav.

U gornjem desnom uglu te Lejkers stranice stajao je Elden Kembel, u pokušaju da između dvojice košarkaša Nju Džersi Netsa poentira (fun fact: 90 posto sličica je baš protiv Netsa, što me je kao klinca izluđivalo da provalim zašto, i dan-danas mi nije jasno, i ne, nije sve slikano iz Midoulends arene).

Kembel nas je sve malo zbunjivao sa pozicijom, a vjerovatno i same trenere. Bilo je to doba kada nije postojao spejsing kao danas, pa su dva centra u reketu bila sasvim normalna pojava – i to jeste njihova najprirodnija pozicija.

Tada je i počelo praćenje NBA lige, nešto preko magazina „Koš“, nešto preko DSF-a sa satelitskog signala, pa se karijera "dobrog džina“ iz Inglvuda mogla ispratiti.

Kasnije smo saznali da je odrastao upravo u Inglvudu, u vremenu kada su bande, ubistva i narkotici cvjetali u tom dijelu Kalifornije.

Onako visok već tada, držao se van svega i igrao košarku za lokalnu Morningsajd školu, koju će kasnije Vesli Snajps ovjekovječiti u solidnom dokumentarcu Hardwood Dreams.

Elden je na koledž stupio već sa preko 210 cm visine i odabrao Klemson.

Dobra koledž karijera, sa prosjekom od 15 poena i sedam skokova po meču, ali posebno se isticala kolona blokada, gdje je za četiri godine bio na prosjeku 2,7 – što ga je i lansiralo na draft 1990. godine.

Normalno, kada se priča o koledž karijeri, ne treba zaboraviti utakmicu sa UCONN-om u Sweet 16 fazi i koš Tejta Džordža, s kojim su Haskiji izbacili Klemson, a Kembel je bio na parketu kada se to desilo.

Ostala je samo jedna sekunda. Skot Barel je „zafrljačio“ loptu jer je izvodio aut ispod svog koša, ona je stigla do Džordža koji je uspio da uhvati i pogodi. Instant klasik NCAA.

Izašao je na draft 1990. godine i ostvario već prvi san, jer su ga sa 27. pozicije birali njegovi Los Anđeles Lejkersi.

Nije ta klasa bila najzvjezdanija, ali je dala dosta kultnih faca – Geri Pejton, Toni Kukoč, Derik Kolman (kao prvi pik), Antonio Dejvis, Tajron Hil, Sedrik Sebalos...

U Lejkersima ga je već čekao Divac. Bila je to i posljednja prava sezona Medžika Džonsona, koji je odveo ekipu u finale NBA, baš u ruki sezoni Kembela, gdje su ih sa druge strane čekali gladni Čikago Bulsi, predvođeni Majklom Džordanom.

Nije loše za ruki sezonu.

Kembel je od starta kliknuo sa Divcem. Ako pogledate neke starije snimke, vidjećete da je Vlade bio neka vrsta Nikole Jokića prije Nikole Jokića – barem po osjećaju za asistenciju. Nerijetki su bili no-look pasovi koje bi srpski košarkaš samo dodirom proslijedio do svog kolege.

View this post on Instagram

A post shared by LakersBackInTime17x (@lakersbackintime)

Nakon povlačenja Medžika, mediji su gurali trio Nik Van Eksel, Edi Džons i Sedrik Sebalos, koji je u međuvremenu stigao iz Finiksa, kao temelj nove ere i sljedeće generacije. Ali, dva momka u reketu – u eri kada su centri dominirali – bila su pravi temelj tima.

Kembelova era u Lejkersima bila je razvojna – od podrške, pa sve do startera. Imao je u sebi tu uličnu školu terena iz Inglvuda, gdje bi napravio baš grub faul, ili jednostavno odlučio da protivnika počasti porcijom hardcore basketa iz kraja, ali bi onda stao, pružio ruku – faul, igra se dalje. (Sve češće, prisjećajući se tih trenutaka, hvatam sebe kako uzdišem za tim vremenima, iako sam zagovornik progresa u košarci i cijenjenja aktuelnog.)

Tipa kada je Entoan Kara baš onako prodrmusao dobro, košarkaš San Antonija mu se okrenuo, Kembel je stao... ruka ruci, igraj dalje.

Ili faul nad Dejvidom Robinsonom, kada je „Admirala“ u namjeri da poentira na obruču zaustavio – odnosno, nije mu se povukao. A ako je ikada postojala snaga i savršenstvo mišića, onda je to bilo kod San Antonijevog broja 50.

Težak pad, toliko da je čak i Robinson jauknuo od bolova. Na kraju – izjava koja govori sve: „Boli lakat, boljeće sjutra, proći će.“

Zbog takvog stava Kembel je zavrijedio nadimak „Big Easy“. Jer bio je i velik i jak, i tukao je, ali ne sa zlom namjerom. Nije šutirao protivnike u crown jewels, kao neki danas koji probaju da izgrade oreol „žestokih momaka“. Samo jaka, muška igra.

Nije sve bilo o tuči, bilo je i u odvažnosti, kao kada je Čarls Barklija stavio na poster.

Imao je u Lejkersima sjajnu plej-of seriju, prvo protiv Sijetla, koji su izbacili 3:1, a onda sa San Antoniom i upravo duelima sa Dejvidom Robinsonom, tada aktuelnim MVP-em lige. Može slobodno da se kaže da je derbi ova dva kluba počeo upravo u toj seriji i nastavio se kasnije naredne decenije. Sparsi su izašli kao konačni pobjednici 4:2, ali Kembel je igrao sjajno.

U Lejkersima će odigrati i individualno najbolje partije – i to baš sve tri u februaru 1997. godine. Džordanovim Bulsima ubacio je 34, Vašington Bulitsima (da, Bulits – današnji Vizardsi) 36, a onda Njujorku rekordnih 40 uz četiri blokade.

Postoji video sa te utakmice – i pored njegove igre, pogodaka, pogledajte reakcije publike na svaki koš... udara nostalgija žestoko.

Skoro 15 poena po meču te sezone, sa Kobijem i Šekom u timu.

Ipak, morao je da bude trejdovan 1999. godine u paketu zajedno sa Edijem Džonsom, za kojeg se vidjelo da ipak ne može da igra sa Kobijem Brajantom. Hornetsi su u suprotnom smjeru poslali Glena Rajsa, Džej-Ar Rida i Bi-Džej Armstronga.

U Hornetsima je igrao svoje najbolje individualne sezone, i tim je tada bio redovan učesnik plej-ofa, sa jezgrom Džamal Mašburn – Beron Dejvis – Elden Kembel.

Odigrali su jednu kultnu seriju sa Milvoki Baksima, koju su na kraju izgubili 4:3 od Rej Alena, Glena Robinsona i Sema Kasela.

Bio je član tima kada se franšiza preselila u Nju Orleans, gdje je nastala i jedna sjajna reklama za Mastercard, snimljena sa Mašburnom – kada kod vudu vještice nose dres Lejkersa, čisto da probaju folklor novog tima.

Kratka epizoda u Sijetlu – svega 15 utakmica – i onda kao veteran dolazi u Detroit Pistonse 2003/2004. godine.

Veteran, u poznim godinama, ali sa 65 odigranih utakmica, od čega 27 kao starter. Bio je sjajna akvizicija već postojećem reketu, gdje su dominirala „braća“ Volas – Ben i Rašid.

Konačno je stigao do finala, gdje su ga čekali ni manje ni više nego njegovi Lejkersi, predvođeni Šekom i Kobijem, ali i sa Karlom Melounom, pa i njegovim drugom sa draft klase Gerijem Pejtonom.

Rezultat znamo, ali malo se priča o njegovim partijama u finalu.

Prva stvar – odbrana nad Šekom, maestralna. Nije to bila boxscore partija, ali tjerao je najdominantnijeg centra na greške, promašaje, teške šuteve, jer nije uzmakao pred njim.

Onda zakucavanje u kontri – prvo je izdržao bodycheck od Šeka, ukrao loptu, istrčao kontru i zakucao.

I na kraju – pasovi, čitanje napada i odbrane, i pronalaženje svakog saigrača koji bi katovao. Savršenstvo, za koje volim da mislim da je pokupio tokom igranja sa Divcem.

Tako je valjda i moralo – ironija sudbine još jednom je pokazala svu svoju čar: da momak rođen u Inglvudu, odrastao kao navijač Lejkersa, koji je imao sreće da devet godina nosi njihov dres, na kraju svoju jedinu titulu uzme upravo protiv Lejkersa. Što će kasnije napraviti domino efekat i razbiti tandem Kobi–Šek.

Ne završe sve karijere sa All-Star pozivima, komercijalnim uspjesima, velikim blokbaster ugovorima i slavom. Nekada je dovoljno da ste 15 godina bili dio najboljih, da niste uzmicali, da ste igrali svoju igru – onu sa terena parkova Inglvuda – i da ste bili i cijenjeni i voljeni.

Kembel je bio poznat po izuzetnoj smirenosti i disciplini. Nije bio vokalan lider, ali su ga saigrači poštovali zbog profesionalizma i predanosti.

Uloge koje je igrao su se mijenjale – u Lejkersima je bio razvojni igrač iza zvijezda, u Šarlotu nosilac, a kasnije u Detroitu veteran koji donosi iskustvo i na kraju – titulu.

Često ćete naići na Reddit forumima da je baš Kembel bio jedan od najvoljenijih Lejkersa tog perioda, jer je bio „momak iz kraja“ koji je igrao košarku sa ukusom Los Anđelesa – onih krajeva koji nisu baš najsigurniji. Jer košarka nije uvijek samo u poenima, statistici i statusima superzvijezda. Nekada je i u srcu na tom terenu, a Kembel je tu bio udžbenički primjer.