Mali su veliki – rukometni vulkan iz zemlje Vikinga
Zemlja od oko 390.000 stanovnika je rukometno čudo – Island je već kroz istoriju osvajao medalje sa velikih takmičenja, dao je svetu mnogo majstora, a ove zime genijalci Gisli Kristjanson, Omar Ingi Magnuson i drugovi pišu još jednu bajku
29.01.2026. 20:00 h
Uvek je to ostrvo koje leži na dva okeana bilo toliko specifično za ostatak sveta, mistično, zanimljivo... Island, zemlja vulkana, vatre i leda, zemlja koja se nalazi otprilike na pola puta između Evrope i Severne Amerike (iako bi možda Donald Tramp zbog Grenlanda na to gledao drugačije), zemlja onih čija se prezimena završavaju na son ili dotir... Već godinama ova zemlja je i sjajna sportska nacija.
Iako ima oko 390.000 stanovnika (ako volite poređenja, Crna Gora ima oko 620.000), Island je već u kolektivnim sportovima napravio rezultate kakve sanjaju i mnogo veće države.
U košarci je poslednjih godina često bio deo Evrobasketa, u fudbalu je pisao bajke na evropskom i svetskom prvenstvu, dok je rukomet posebna priča – sport na koji se Vikinzi posebno ponose.
Uostalom, kako i ne bi kada im je doneo čak i medalje sa najprestižnijih takmičenja.
„Strakarnir okkar“ ili „naši momci“, kako se prevodi nadimak rukometaša Islanda, i ovog januara pomeraju granice: mala-velika nacija nalazi se među četiri najbolje u Evropi. I ono što je najvažnije – to uopšte nije novost za ovu reprezentaciju.
https://x.com/HandballHour/status/1613651033409953801 pic.twitter.com/ffKnsVKwG4
— HandballHour (@HandballHour) December 7, 2023
Ponos i tuga u Barseloni, istorija u Pekingu
Igrali su rukometaši sa Islanda na svetskim prvenstvima odmah nakon Drugog svetskog rata, na Olimpijskim igrama još u Minhenu 1972, da bi krajem osamdesetih i početkom devedesetih krenulo rađanje velike rukometne nacije, a tokom prve decenije novog milenijuma i renesansa.
Nakon 5. i 7. mesta s Igara u Los Anđelesu (1984) i Seulu (1988), momci sa severa stigli su u sunčanu Barselonu, tačnije u obližnji Granoljers, gde su prvi put pokazali svetu da nisu samo simpatični autsajderi.
Na krilima golova Valdimara Grimsona stigli su do polufinala Olimpijskih igara – imali su dve šanse za istoriju, za medalju, ali nisu uspeli da naprave još jedan korak. U polufinalu su slavili Talant Dušebajev i takozvani Ujedinjeni tim (činile su ga pojedine zemlje Sovjetskog saveza), a u meču za bronzu Francuska.
Nije nakon toga bilo Islanda u Atlanti i Sidneju, vratio se u Atini, a onda je bajku ispričao u Pekingu 2008.
Ekipa velikog Gudmundura Gudmundsona krenula je pobedama nad Rusijom i Nemačkom i remijem sa Danskom, a onda je kroz nokaut fazu epskim trijumfima nad Poljskom i Španijom stigla do finala, stigla je do toliko sanjane medalje...
U finalu su slavili Nikola Karabatić i Francuska (28:23), selekcija koja je tih godina započela dominaciju koja će dugo trajati. Ipak, čak i prvo olimpijsko zlato jedne takve selekcije kakva su bili „eksperti“ bilo je u senci malog-velikog Islanda.
Današnji selektor Snori Gudjonson bio je dirigent, a svet se tada divio i ostalim majstorima kakvi su bili Gudjon Valur Sigurdson i Olafur Stefanson...
Beč i još jedan pečat velike generacije
Samo dve godine kasnije rukometaši Islanda na ostrvo su doneli nove medalje – ovog puta bronzane sa Evropskog prvenstva.
I ovog puta u polufinalu je bolja bila Francuska, ali su Gudmundsonovi momci, baš kao i u Pekingu, još jednom održali lekciju Poljskoj u meču za treće mesto, pa je odličje još jednom zasijalo sa njihovih grudi.
Bio je to novi pečat sjajne generacije, pojačane još jednim genijalcem Aronom Palmarsonom, koja je nekako uvek posebno inspirisana bila na Olimpijskim igrama i evropskim prvenstvima.
Pamtiće se Kristijanstad i Malme, da li u Herningu
Bio je Island pri vrhu i u narednim godinama, ali je novi meteorski let napravio ove zime u Skandinaviji.
Na Evropskom prvenstvu koje će ovog petka režirati polufinala i koje su zajedno organizovale Danska, Norveška i Švedska, Island je nove utakmice za pamćenje igraao u švedskim gradovima Kristijanstadu i Malmeu.
Majstori svetske klase kakav je Magdeburgov tandem Gisli Kristjanson – Omar Ingi Magnuson, zatim momak bogovskog imena Odin Rikhardson, Janus Dadi Smarason, Vigo Kristjanson, Bjarki Mar Elison, Elidi Vidarson i ostali ponovo su stigli na korak od čuda. Mada je i plasman među četiri najbolje u Evropi uvek čudo kada je u pitanju zemlja od 390.000 stanovnika.
Treba li pominjati da ih sa klupe predvodi heroj iz 2008. Snori Gudjonsson, čovek koji zna kako se osvajaju medalje.
Rival na novom putu ka medalji biće najteži mogući – aktuelni olimpijski i svetski šampion Danska i krcati „Jiske bank boksen“ u Herningu. Mnogi su ih već otpisali, ali ako je neko pokazao da su čuda moguća, onda je to Island.
A onda, ko zna, možda ih u finalu sačeka još jedan njihov zemljak – Alfred Gislason i Nemačka ili Dagur Sigurdson i Hrvatska.
Komentari | Podijeli vijest
Podijeli sadržaj
Ako Vam se svidjeo ovaj članak, podijelite ga sa svojim prijateljima.
Facebook
X
Viber
WhatsApp
Telegram