Muharem Bazdulj: Nazovi G radi genijalnosti

Jedan od najzanimljivijih publicista današnjice zove se Malkolm Gladvel. Tajne njegove intrigantnosti su širina interesa i vještina pisanja. Gladvel je majstor odvođenja na pogrešan trag. Kao neki žurnalistički Herkul Poaro, on pred svog čitaoca iznosi zavodljive teorije kojima ipak nešto nedostaje, da bi naposljetku razotkrio istinu koja biva to sugestivnija što su odbačene teorije poetičnije.

Gladvel već dugo živi u Njujorku, ali je rođenjem Kanađanin. Kako to kod Kanađana biva, veliki je fan hokeja na ledu. Baveći se biografijama najboljih kanadskih igrača, primijetio je neobičnu statističku nepravilnost. Naime, nesrazmjerno veliki broj tih igrača rođen je u januaru i februaru.

Čisto statistički gledano, naravno, za to, na prvi pogled, nema nikakvog razloga i to bi eventualno mogla biti tek slučajnost. Većini ljudi će, međutim, vjerovatno pasti na pamet polumistična ideja o “zimskoj djeci” koja imaju neku volšebnu vještinu klizanja na ledu razvijeniju od proljećne, ljetnje i jesenje djece. Ne zvuči to loše, ali malo kasnije Gladvel nam predočava svoju teoriju koja je mnogo fascinantnija.

Naime, u svim kanadskim školama, hokejaški klubovi vrlo rano prave trijažu dječaka koji pokažu talenat za hokej na časovima fizičkog i hokejaškim sportskim sekcijama. Trijaže se prave po godištima. Kad djeca imaju sedam ili osam ili čak devet godina, razlika u starosti od nekoliko mjeseci pravi veliku razliku.

Čisto matematički, kod djece od osam godina, deset mjeseci je više od deset posto života. Procentualno gledano, dječak rođen u januaru iste godine stariji je dječaka rođenog u novembru iste godine uporedivo većoj starosti jednog pedesetogodišnjaka u odnosu na četrdesetpetogodišnjaka. Taj dječak je u prosjeku veći, jači i spretniji od svog (nominalnog) vršnjaka.

Iskren da budem, nisam nikad primijetio da se veliki fudbaleri češće rađaju u ovom ili onom mjesecu. Ipak, sjetio sam se ove Gladvelove pričice naišavši slučajno na vijest Pep Gvardiola prekosutra, dakle za dva dana, odnosno 18. januara, slavi rođendan, i to “okrugli”, pedeset peti.

Za moju generaciju u širem smislu, generaciju rođenu u drugoj polovini sedamdesetih i prvoj polovini osamdesetih godina dvadesetog vijeka, Gvardiola je jedan od onih ljudi koje smo pratili i kao igrače i kao trenere.

Punim i pravim imenom Josep Gvardiola Sala, rođen je u Santpedoru, gradiću u centralnoj Kataloniji, od jedva sedam hiljada stanovnika. Najbliži iole veći grad je Manresa sa desetak puta većom populacijom.

Tako dječak počinje da trenira fudbal, a sa trinaest godina se pridružuje čuvenoj Barseloninoj omladinskoj školi. Kao devetnaestogodišnjak debituje u prvom timu u meču protiv Kadiza.

Gvardiola igra defanzivnog veznog i u svojoj ulozi je izvrstan. On nije od onih primarno odbrambenih igrača koji često daju golove. U dvanaest godina u prvom timu Barselone, u odigrane 263 utakmice postigao je samo 6 golova. Poređenja radi, Frank Rajkard koji je igrao na sličnoj poziciji, u 205 utakmica u dresu Ajaksa dao je čak 47.

Nije Gvardiola završio karijeru u Barseloni, ali tamo jeste proveo svoje zlatne godine. Posle je, kao u nekom odbrojavanju, odigrao tri sezone u Italiji, dve u Kataru i jednu u Meksiku.

Već godinu dana nakon završetka igračke karijere, Gvardiola preuzima B tim Barselone i odmah uspeva da tim iz treće divizije najpre dovede do plej-ofa, a zatim u tom plej-ofu trijumfuje i time ostvari prelaz u viši nivo takmičenja. Takvom ekspresnom ilustracijom trenerskog talenta ekspresno stiže i do klupe prvog tima Barselone gde je nasledio upravo pomenutog Rajkarda.

Ta prva sezona na klupi prvog tima Barselona bila je bajka i čudo. Gvardiola je osvojio sve što se može osvojiti: i prvenstvo i Kup kralja i Ligu šampiona. To je do dana današnjeg jedna od najboljih sezona u veličanstvenoj istoriji kluba. To je takođe bilo prvi put da neki španski klub u istoj sezoni osvoji sva ova tri trofeja (“Treble”).

I bilo je nekih nezaboravnih mečeva, kao onaj “El Klasiko” koji su igrali u gostima pobijedivši sa 6:2. U narednih nekoliko mjeseci, Gvardiola je s Barselonom osvojo i španski Super kup, kao i Evropski i Svjetski Super kup. Kao oni umjetnici koji s prvim filmom ili romanom postignu nevjerovatan uspjeh, pred Gvardiolom su bili teški izazovi.

Da i ne govorimo o tome da je osvojivši Ligu šampiona kao tridesetsedmogodišnjak postao najmlađi trener kome je to, da tako kažemo, pošlo za rukom.

Vodio je Gvardiola uspješno Barselonu još tri sezone, zatim se godinu dana odmarao u Njujorku, pa je preuzeo Bajern, proveo tamo dve sezone, da bi naposljetku prešao u Mančester Siti gdje je i dan danas. Svi fanovi fudbala pratili su njegova dostignuća i nema potrebe da ih ovdje nabrajamo.

Zanimljivije je možda razmišljati o Gvardiolinoj trenerskoj genijalnosti koja se ispoljila kako to kod genijalnosti i u umjetnosti biva bez nekog postepenog sazrijevanja, nego praktično odmah. Istini za volju, mogli bismo reći, kao i kod Željka Obradovića, u košarci, da je on vjerovatno “pekao zanat” još kao igrač, kao što su, da sada baš odemo u umjetnost, dječiji i dječački radovi Mocarta i Rafaela bili priprema da već u prvoj (odrasloj) mladosti pokažu svoj genij.

Iako je već dvadesetak godina među najboljim svjetskim trenerima, Gvardiola je s navršenih pedeset pet u tom sektoru još relativno mlad stručnjak. Uostalom, od njega skoro dvije i po decenije stariji Roj Hodžson vodio je Kristal Palas do februara 2024, dakle, do prije nepune dvije godine. Pred nama su, reklo bi se, još godine i godine u kojima će slovo “G” u fudbalu mnogima prizivati prvenstveno Gvardiolu.