Čovjek od osam stopa

Prije neki dan čuo sam na radiju da su prošle 534 godine otkad je Kolumbo otkrio Kubu.

Nisam prvo pomislio na Fidela ili Raula Kastra, na Če Gevaru, na Mihaina Lopesa, Endija Garsiju, niti Anu de Armas – prvi mi je na pamet skočio Havijer Sotomajor.

Nasmijani, kul tip sa naočarima, u crvenom atletičarskom dresu i šortsu, sa imenom stvorenim za superheroja i s moćima da preskače što poželi – djelovao je kao lik iz stripa u Sidneju 2000. godine, kad je u smiraj karijere išao po posljednje olimpijsko odličje. Te Olimpijske igre jedne su od najuspješnijih za Kubu, a među 11 zlatnih medalja, uz tradicionalne sportove kao što su boks i rvanje, našla se i odbojkaška.

Ljetos su Poljska i Turska ponovo pokorile Evropu u muškoj i ženskoj odbojci – MVP ženskog turnira bila je turska superzvijezda Melisa Vargas, MVP muškog poljski korektor, Vilfredo Leon. Oboje su rođeni na Kubi, najplaćeniji u svom poslu, nevjerovatno eksplozivni, snažni i skočni.

Ako je iko gledao Superkup Crne Gore u odbojci ove jeseni, vidio je šta znači Kubanac u tom sportu – Čarls Santana je, još pod džet legom po dolasku u Budućnost, bio prevaga u crnogorskom derbiju sa Budvom u Superkupu, iako je igrao pola četvrtog seta i cijeli peti – za taj period osvojio je 14 poena, pucao od samopouzdanja i po polju rivala i na kraju bio važan šraf u osvajanju pehara.

Vilfredo Leon je klasa za sebe, preko deceniju nezaustavljiva sila, igrač koji je osvojio sve – rođen je 31. jula 1993. godine u Santijago de Kubi, samo četiri dana pošto je Sotomajor ušao u legendu i postavio i danas važeći svjetski rekord u skoku uvis – 2.45 metara.

M High Jump - Javier Sotomayor - 2.45m - Salamanca (Spain) - 1993 - World Record Watch on YouTube

Djeluje da je od krunisanja Princa od Limonara u Kralja visina prošlo koliko od Kolumbovog pronalaska Kube – cijela vječnost.

Veća je vremenska razlika od Sotomajorovog skoka u Salamanki do danas nego što je između trenutka koji je promijenio istoriju ove spektakularne atletske discipline, predstavljanja leđne tehnike Dika Fosberija 1968. godine i čuvenog Havijerovog skoka u nebo.

Američki atletičar Dik Fosberi je u centru univerzuma, Meksiko Sitiju, 1968. osvojio olimpijsko zlato tehnikom koja je po njemu nazvana „Fosbery flop“. Iako od ranije poznata, rijetko je bila korištena zbog previše rizičnog pada, a 21-godišnji građevinski inženjer iz Portlanda bio je revolucionar svog sporta.

Revolucija, naravno, nije zaobišla ni Kubu – ne samo atletska – a ostrvska karipska zemlja 24 godine kasnije dobila je svog kralja visina.

Havijer Sotomajor rastao je diveći se sprinterima Albertu Huantoreni i Silviju Leonardu, legendarnom bokseru Teofilu Stivensonu, u sistemu kubanskog sporta koji je fizičke predispozicije, genetiku i strast u skromnim uslovima pretvarao u uspjeh.

Sa samo 14 godina preskočio je dva metra. Juniorski rekord svijeta postavio je u maju 1984. godine, kada je u Havani očistio 2.33 m. Tog ljeta održane su Olimpijske igre u Los Anđelesu, koje je Kuba bojkotovala, kao i veliki dio komunističkog svijeta – Megdenburg je zlato osvojio sa 235, Sjeberg srebro sa 233 centimetra.

Sotomajor je kao tinejdžer kasnije pomjerao letvicu na 236 cm i od tada je bio državni sportski projekat. Sa 2.36 metara, primjera radi, Novozelanđanin Hemiš Ker osvojio je zlato u Parizu prije dvije godine.

Uz atletske, Sotomajor je imao i psihološke treninge i vizualizaciju svega što se dešava – sam je govorio kako je tokom osam mjeseci pauze zbog povrede svakodnevno u glavi, žmureći, ponavljao skokove i otvarao oči okupan u znoju, fizički iscrpljen. Sjećanje na voljenog trenera Hozea Godoja, koji je preminuo 1990. godine, guralo ga je do snova – jedan je ispunio – olimpijsko zlato 1992. godine u Barseloni, drugi, 246 cm, nikada nije.

Stao je na centimetar niže, uz povrede, turbulentan život, suspenzije zbog dopinga i izazove nije mogao preko 2.45, ali nije niko drugi na svijetu.

Sotomajor je u septembru 1988. godine prvi put zavolio Salamanku. Samo četiri dana prije otvaranja Olimpijskih igara u Seulu, koje je Kuba takođe bojkotovala kao saveznik Sjeverne Koreje. Politika je značajno krojila i njegovu karijeru.

Ipak, uradio je nešto što je do danas učinio samo Mutaz Baršim – nadvisio je prepreku od 243 centimetra i ona je i danas san skakačima. Sotomajor je tako, makar kao rezultat što se juri, bio na Olimpijskom stadionu u korejskoj prestonici i motivacija za Genadija Avdjejenka da postavi olimpijski rekord na 2.38 m.

Bivši vlasnik svjetskog rekorda, Šveđanin Patrik Sjeberg, podijelio je bronzu sa još jednim predstavnikom SSSR-a, Rudolfom Povarnitsajnom, a srebrni je bio Amerikanac Holis Konvej – svi sa Sotomajorovim juniorskim rekordom 2.36.

U Salamanku se vratio pet godina kasnije, kao prvi čovjek koji je preskočio osam stopa, što je u imperijalnom sistemu koliko 2.44 metra – novi svjetski rekord postavio je zlatom na Centralnoameričkom i Karipskom šampionatu u atletici u San Hozeu u Portoriku, u julu 1989. godine, nakon čega je uslijedio period mučenja i turbulencija. Suočio se s povredom koljena i pete, ostao bez trenera Godoja, ali se i vratio među zvijezde i dočekao svoje prve Olimpijske igre. Do jula 1993. godine pripremao se za ono što je znao da ima – 2.45.

Kada je 1988. skočio 2.43, nije ni sanjao da će njegov rekord važiti 2014. godine – to je izjavio u jednoj od najuzbudljivijih sezona u istoriji, tokom trke Baršima i Ukrajinca Bogdana Bondarenka, koji su jurili Sotomajerove oblake. Bondarenko je bio taj koji je pokrenuo talas skakača koji su se poslije dvije decenije osilili da uopšte postave letvicu na 246 cm.

Sotomajor je vjerovao da ima u nogama olimpijsko zlato i ono je stiglo u prvom nastupu koji je dočekao – gotovo bez greške, kao dvoranski šampion svijeta, dominantno i graciozno, osvojio je Barselonu 1992, pomalo se šepureći pred rivalima, samouvjereno tražeći 2.39 kao novi olimpijski rekord. Petorica atletičara našla su se na podijumu, svi sa 234 cm, do kojih je Havijer došao sa jednim rušenjem na 224 cm. Ponovo je iza sebe ostavio Sjeberga i Konveja.

1992 Olympics Men's High Jump Winner Watch on YouTube

Nova posjeta Salamanki, koju je zavolio i birao kao dom svojih rekorda, jer ga je podsjećala na Kubu, desila se u godinama kada je pronašao stabilnost i mogao da se takmiči kako i gdje je želio. Četrnaest koraka olimpijskog šampiona iz Barselone, dugački osmi i deveti pred istovremeni zamah objema rukama i odraz sa lijeve noge, za let koji niko nije ponovio, ostaju tema izučavanja sportskih naučnika i nešto što atletičari u znoju zamišljaju dok treniraju – što na atletskoj stazi, što u krevetu ili na kauču.

Sotomajorov savremenik, Sergej Bubka, baš te 2014. godine morao je da gleda kako se ruši njegov rekord u skoku s motkom. Reno Lavileni je nakon dvije decenije pomjerio granicu preko 6.14 metara, a onda se 2020. godine pojavio Arman Duplantis i za po centimetar čak petnaest puta popravljao lični i svjetski rekord. Danas je na 6.31 m.

Kubanac odolijeva skoro tri i po decenije, iako su nakon njega osmorica atletičara preskakala 240 cm, ali niko od te 2014. godine. Bondarenko je to radio pun samopouzdanja, s malim brojem pokušaja, pomjerajući letvicu hrabro, Baršim je bio uporan i stoga i danas traje.

Na mitingu Dijamantske lige u Njujorku u junu 2014. obojica su išla preko 240 – to se desilo drugi put u istoriji, zanimljivo, i u istoj godini. Sa luftom u odnosu na letvicu koji je bio na nivou 246 cm i kada je u igri bio svjetski rekord, stvari su se mijenjale.

High Jump New York 2014 Full Competition. Barshim and Bondarenko 2.42 Watch on YouTube

Sotomajor kaže da je razlika u vjeri. „Mislim da treba da imaš nekoliko stvari – prije svega, prirodni talenat. Treba ti visina, snaga, brzina, fleksibilnost i iznad svega koncentracija. Moraš da budeš mentalno super snažan. Uz sve to, moraš da vjeruješ. Jer, kada vidiš letvicu tako visoko i imaš sumnju, zasigurno nećeš uspjeti“.

Havijer je toliko vjerovao i toliko je bio dobro vođen, treniran i pripremljen da je od dječaka koji se plašio visine postao gospodar visine.

„Na početku, nisam mogao ni sa drveta da skočim. Nisam mogao da preskočim ogradu. Sve visine iznad zemlje su mi izazivale osjećaj vrtoglavice i panike“, opisao je početak priče koja je dobila vrtoglavi zaplet.

„Skokom uvis počeo sam da se bavim praktično iz obaveze. Tu disciplinu sam najmanje volio, ali sam prosto bio najbolji u njoj. Tako sam počeo da postavljam ciljeve na godišnjem nivou i uvijek sam ih ostvarivao. Kada sam imao 15 godina rekao sam sebi: „Moraš da se otarasiš ovog straha!“

Tako je sve krenulo, a jedan od najvećih ciljeva bile su Olimpijske igre. San koji je čekao dva ciklusa ostvario je u Barseloni, ali kao svaki sportista uvijek je želio još. Do visine koju nije osvojio bilo je bezbroj uspjeha i prepreka – svjetska zlata, povreda leđa, problemi sa zglobom koji su ga spriječili da odbrani zlato u Atlanti, a potom i dvogodišnja suspenzija zbog pozitivnog testa na kokain. Skraćena je na vrijeme za posljednji ples u Sidneju 2000. godine.

Na Panameričkim igrama 1999. u Vinipegu osvojio je zlato, koje mu je oduzeto jer je pao na doping testu – Sotomajor je bio ponos Kube i uzor, ne samo sportski, pa su uslijedile žalbe. Kubanci, na čelu s Fidelom Kastrom, vjerovali su u sabotažu njihove superzvijezde i isticali preko 60 čistih testova u karijeri, kao i njegovu borbu za zdrave stilove života.

Ispostavilo se na kraju karijere da nije u njoj bio potpuno iskren, što mu kao Maradoni daje crtu nesavršenosti, ali u očima mnogih i ljudsku dozu božanskom liku.

Uz dosta kontroverzi, Svjetska atletska federacija skratila je kaznu na godinu, što je Sotomajor bio odslužio pred Olimpijske igre i uoči ulaska u novi milenijum imao je priliku da se praktično oprosti od najveće scene najvećom medaljom.

Javier Sotomayor plata en las Olimpiadas de Sydney 2000 para Cuba Watch on YouTube

Kišovito je bilo tog 24. septembra, pa uslovi na Stadionu Australija nisu bili dobri ni za „Salto Mayora“ iz najboljih dana, a ne za treninzima umorenog, povredama potrošenog Kubanca u 33. godini. Uspio je ipak, čuvajući tijelo i snagu, da u dva skoka dođe do 2.32 metra i srebra – sva tri puta rušio je 2.35 m zlatnog Rusa Sergeja Kilugina.

Bio je to njegov posljednji veliki skok i pokušaj da se produži karijera. U tom je prelazio granicu, očigledno teško prihvatajući da je 240 cm davno prošlo vrijeme, pa je godinu nakon Sidneja drugi put pao na doping testu, ovog puta na anabolički steroid nandrolon. I tada je tvrdio da je riječ o zavjeri, ali se penzionisao i izbjegao doživotnu zabranu – razlog za odlazak u penziju bile su i povrede.

Karijeru je završio kao vlasnik 17 od najboljih 20 skokova u istoriji. Kao čovjek koji je 24 puta od 1988. do 1995. godine preskočio 2.40 metara. Samo 13 skakača uradilo je to jednom, tek petorica više od jednog puta. Legendarnih osam stopa čistio je dva puta, ali osam stopa i četvrtina inča, 245 centimetara, ima samo Sotomajor iz Salamanke.

Danas ga se sjete svi iz mitinga u miting, od kontinentalnog, preko svjetskog prvenstva i takmičenja Dijamantske lige, do Olimpijskih igara. Već pune 33 godine ime na grafici kraj simbola „WR“ je Havijer Sotomajor, a visina 2.45 m.

Od tada je održano 16 Svjetskih atletskih prvenstava na otvorenom, od Geteborga do Tokija, osam Olimpijskih igara, od Los Anđelesa do Pariza, pa bi 2028. godine u Kaliforniji mogao da se zatvori olimpijski krug.

Narednog oktobra Sotomajor će proslaviti 60. rođendan, a njegov rekord troši 34. godinu. I dalje se, gotovo u nevjerici, nada da će još trajati i kaže da se neće radovati ako neko preskoči istoriju, ali da će mu, kao pravi sportista, čestitati.