Muharem Bazdulj - Okrugli rođendan legendarnog stadiona

Ima trenutaka kad mi je mnogo milo da ova kolumna izlazi baš petkom. Danas je takav petak. Jer imam temu koju svakako ne bih propustio, ali je bolje da kolumna izlazi u petak, jer ove godine, 29. maj “pada” u petak, a prije tačno šezdeset godina, 29. maja 1966. otvoren je jedan od najvećih, najvažnijih i, da tako kažemo, najikoničnijih stadiona na svijetu: Estadio Asteka u Meksiko Sitiju.

Nije ova priča samo istorijski kuriozum. Ovaj stadion će za nekoliko nedelja svakako biti u centru globalne pažnje. Naime, na njemu će biti odigrano čak pet utakmica ovogodišnjeg Svetskog prvenstva u fudbalu. Reprezentacija Meksika će na njemu igrati dva svoja meča grupne faze: protiv Južne Afrike i protiv Češke, a tu će se igrati i utakmica Uzbekistan – Kolumbija. Takođe, tu će se igrati i dvije utakmice kad krene onaj dio takmičenja “na ispadanje”. Vrijedi dodati da će se mečom između Meksika i Južne Afrike, ovogodišnji Mundijal i zvanično otvoriti.

Ugostiti utakmice Svetskog prvenstva je “čast” za stadion, ali nije ništa novo za Estadio Asteka. Na njemu su, naime, dva puta igrana i finala. Oba puta je stadion bio srećan za “svoj” kontinent: prvi put, 1970, Brazil je pobijedio Italiju 4:1, dok je šesnaest godina kasnije Argentina trijumfovala nad (Zapadnom) Njemačkom 3:2. Na ovom stadionu su, dakle, svjetski prvaci postali i Pele i Maradona, što će reći dvije najveće legende fudbala kao sporta i fudbala kao mitologije svih vremena. Pele je dao prvi gol u finalu za Brazil, dok je Mateus odlično čuvao Maradonu, pa se on nije upisao u strelce, ali je njegova asistencija Buručagi na pet-šest minuta do kraja Argentini osigurala pobjedu. Ipak, na ovom stadionu je 1986. igrano i ono čuveno četvrtfinale Argentina – Engleska kad su bljesnuli i “Božija ruka” i “Gol vijeka”.

U mnogo čemu, ovaj stadion je bez presedana. Najprije, on je za objekat tog tipa na vrlo visokoj nadmorskoj visini: čak dvije hiljade i dvije stotine metara. Čisto komparacije radi, najviši vrh u centralnoj Srbiji (ako izuzemo Kosovo i Metohiju, dakle, pošto Vojvodina s planinama svakako loše stoji) ne “dobacuje” do te nadmorske visine. Po kapacitetu, reč je o najvećem stadionu u Latinskoj Americi i osmom najvećem na svijetu. (Čisto kao trivija iliti, što bi se reklo savremenim vernakularom, fan fekt: najveći stadion na svijetu je u Sjevernoj Koreji, od svih mjesta, u Pjongjangu.)

Ta prva utakmica odigrana prije ravno šezdeset godina bila je između domaće Klub Amerike i gostujućeg FK Torina. Prisustvovalo je više od stotinu i sedam hiljada gledalaca (navodi se brojka 107.494). Ta utakmica je igrana u dnevnom terminu i završena je rezultatom 2:2, nakon što su domaći vodili 2:0. Nedjelju dana kasnije odigrana je prva utakmica pod reflektorima. Igrali su španska Valencija i meksička Nekaksa, a Valensija je pobijedila 3:1.   

Skorašnju utakmicu između Pari Sen Žermena i Bajerna koja je završila rezultatom 5:4 mnogi su proglasili najboljom u dosadašnjem toku dvadeset i prvog vijeka. Što se tiče dvadesetog, upravo jednu odigranu na Estadio Azteka često nazivaju “mečom stoljeća”. Riječ je o polufinalu u kojem je Italija pobijedila Zapadnu Njemačku sa četiri naprema tri nakon što je u regularnom toku meč završen rezultatom 1:1.

I ne, četiri naprema tri nije bilo poslije penala, nego poslije produžetaka. Da, u devedeset minuta su pala dva gola, a u trideset minuta produžetaka čak pet. Meč je bio potpuno lud. Italija je povela u osmoj minuti i onda – italijanski! - čuvala rezultat do devedesete minute. Onda je poslije devedesete, u vrijeme kad nije bilo klasičnog zaustavnog vremena kao danas Njemačka izjednačila te je u produžetke definitivno ušla sa psihološkom prednošću. Kad je Gerd Miler u četvrtoj minuti produžetka dao gol za Nijemce sve je moglo da izgleda gotovo, međutim Italijani nisu mislili tako. Prije kraja prvog produžetka, zabili su dva komada i bilo je 3:2. Onda je u petoj minuti drugog produžetka bilo tri naprema tri jer je Miler opet zabio. Nijemci nisu još ni prestali da se raduju kad je Đani Rivera dao gol za Italijane i tako ih odveo u finale. Tamo će da izgube od Brazila, ali finale je finale.

Bilo je i nefudbalskih uzbuđenja na ovom stadionu. Primjera radi, 20. februara 1993. na Estadio Azteka održan je boks meč između legendarnog meksičkog borca Hulija Cezara Čaveza koji je u petoj rundi nokautirao američkog izazivača Grega Haugena. Ovaj meč je uživo pratilo više od 132 hiljada gledalaca što ga čini najgledanijim boks mečom u cjelokupnoj dosadašnjoj istoriji. Interesantno je da je iste te godine, samo u jesen, Majkl Džekson održao seriju nevjerovatno dobro posjećenih koncerata na istom tom stadionu.  

Naposljetku, a u kontekstu “naših” (postjugoslovenskih) ekipa ove godine na Svjetskom prvenstvu, odnosno Bosne i Hercegovine te Hrvatske, prvi, pošto su u grupi B, sigurno neće igrati na ovom stadionu, no potonji, ako u svojoj grupi L budu prvi, pa zatim i pobijede u prvom eliminatornom meču, igraće upravo na Estadio Asteka i to za malo više od mjesec dana, odnosno posljednjeg junskog dana. Inače, dok je postojala Jugoslavija, mi kao državna reprezentacija nekako nismo imali sreće sa Meksikom pošto se nismo plasirali na Svjetsko prvenstvo ni 1970. ni 1986. Više sreće smo imali sa kulturnim linkovima: od muzike iz Kusturičinog “Oca na službenom putu” do popularnog usklika iz Bonelijevih stripova o Zagoru i Čiku: “Karamba i karambita”.