Muharem Bazdulj - Šajber i Bosman

Postoji ona floskula da se sport i politika ne trebaju miješati. To lijepo zvuči, ali je u praksi često nemoguće. U sportu se vrti ogroman novac, a gdje ima novca, mora da bude i neke politike. Dva prezimena iz naslova ovog teksta podsjećaju nas na afere koje su “politički” (u širem smislu) obilježile fudbal sredinom pretposljednje odnosno posljednje decenije prošlog vijeka, jedna lokalnije i kratkoročnije, druga šire i dugoročnije. U središtu jedne stajao je Slavko Šajber, nekadašnji predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije, a u središtu druge ne pretjerano uspješan profesionalni fudbaler po imenu Žan-Mark Bosman.

Počnimo od hronološki prve priče. Čak i nezavisno od njegovog (uostalom kratkog) mandata na čelu FSJ, biografija Slavka Šajbera (1929-2003) je literarna i fascinantna. Rodio se u Kraljevini Jugoslaviji, nekoliko nedjelja nakon proglašenja Šestojanuarske diktature, u jevrejskoj porodici, na području današnje Hrvatske. U momentu kada ima dvanaest godina, tadašnja NDH postaje jedno od najgorih mogućih mjesta u svijetu i u istoriji da se bude Jevrejin. Ipak, za razliku od čak četrdesetak članova njegove šire porodice, Slavko je uspio da ostane živ.

Priča o tome, dostojna filma, provučena je kolateralno kroz knjigu “Muslimani u Zagrebu 1878 – 1945: Doba utemeljenja” Zlatka Hasanbegovića. Poslije rata, Šajber je završio Ekonomski fakultet u Zagrebu te se istakao kao direktor i političar, a kasnije i kao sportski radnik. Bio je predsjednik Košarkaškog kluba Cibona u vrijeme njegovih najvećih uspjeha, u vrijeme dvije klupske evropske titule, u vrijeme kad je ovaj tim predvođen Draženom Petrovićem bio “kaznena ekspedicija” za svoje protivnike. Na tragu tih uspjeha Šajber postaje predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije.

Ono što je istorija zapamtila kao aferu Šajber neraskidivo je vezano za posljednje kolo sezone 1985/1986 Prve savezne lige. Inače, sezona je počela jednom od najvećih tragednija jugoslovenskog fudbala: pogibijom legendarnog napadača Partizana po imenu Dragan Mance. U najvišem rangu YU fudbala igralo je 18 kliubova što je značilo da će se igrati 34 kola. Sezona je bila uzbudljiva i uoči posljednjeg kola faktički ništa još nije odlučeno osim da će Vojvodina biti jedan od dva kluba koja će ispasti u Drugu ligu.

Nije se znalo ko će biti šampion, pošto su do titule teoretski mogli i Zvezda i Partizan. Rijeka, Hajduk, Željezničar i Split imaju šanse da se dokopaju pozicija koje vode u Kup UEFA, dok se za opstanak bore Budućnost, Čelik i OFK Beograd, uz svijest da jedan od ovih klubova mora da ispadne. Gužva je i na pojediničanoj trci za najboljeg strelca gdje su u igri Davor Čop, Miloš Bursać, Zlatko Vujović i Zvonko Varga.

Slutile su se mogućnosti namještanja, jer je u prethodnim sezonama već bilo takvih sumnji, pa su sve utakmice posljednjeg kola počele u isto vrijeme. Ipak, od devet mečeva sedam je završilo “sumnjivim” rezultatima. Nemamo u tekstu ovog žanra prostora da ulazimo u detalje, ali kad se gledaju rezultati teško je povjerovati da barem neki nisu “štelovani”. Naređeno je ponavljanje spornih utakmica, na šta su naposljetku pristali svi osim Partizana, koji je tako izgubio titulu. Plus je Šajber svim navodno umiješanim klubovima unaprijed oduzeo šest bodoa za iduću sezonu pa se igralo najčudnije prvenstvo ikad. Bilo je tu i sudskih i drugih epiloga, ali nije pogrešno reći da je sve što se desilo u jugoslovenskom klupskom fudbalu od “afere Šajber” do nestanka Prve savezne lige ostalo barem donekle u sjeni onoga što se desilo u i oko te afere.

Prema riječima samog Šajbera, jedan od razloga njegovog dolaska na čelo FSJ bio je i želja da se nekako reguliše status stranih igrača. Mlađim ljubiteljima fudbala teško je danas i objasniti koliko se klupski fudbal u Evropi razlikovao od današnjeg. A najzaslužniji personalni faktor za tu transkontinentalnu promjenu bio je pomenuti Žan-Mark Bosman.

On je rođen 1964. u Liježu i profesionalnu karijeru je započeo kao devetnaestogodišnjak u rodnom gradu, u fudbalskom klubu Standard. On je jedan od onih igrača koji su na terenu više obećavali nego ostvarili. Danas, kad mu je karijera zaključena, znamo da su njen vrhunac zapravo prvih pet godina, dok je igrao za pomenuti Standard tokom kojih je osvojio jedan belgijski kup i nastupio u blizu stotinu utakmica. Bio je takođe i mladi reprezentativac Belgije. Za A reprezentaciju nikada nije zaigrao, a ipak je poznatiji od ogromne većine belgijskih igrača iz njegove generacije. Samo što je to nije postao zbog igre, nego zbog, da tako kažemo, radnog prava.

Naime, nakon što je već napustio Standard i zaigrao za drugoligaš RFC, takođe iz Liježa, Bosman je dobio ponudu od francuskog Dankerka. Iako mu je ugovor bio istekao, RFC je, kako je tada bilo uobičajeno, tražio obeštećenje. Dankerk to nije bio spreman da plati i Bosman je ostao bez angažmana kod Francuza i sa pogoršanim statusom i primanjima u RFC-u. I Bosman je postao svjestan da radi neki drugi posao unutar tada (još uvijek) Evropske zajednice taj problem ne bi imao. I potražio je pravdu na Evropskom sudu za ljudska prava. Kako to ide sa sudovima, predmet se vukao godinama, ali je presuđen u Bosmanovu korist i ostalo je, kako se to kaže, istorija.

Sam Bosman koji je popravio položaj i situaciju hiljada fudbalera koji su došli poslije njega, sam se nije previše usrećio, pa su mu kasniji život obilježili alkoholizam i masa drugih problema, ali to je već neka druga priča.