Saša Ibrulj - Poslije kiša

Padale su nad Mostarom neke modre kiše početkom oktobra prošle godine. Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.

Domaći poraz u gradskom derbiju sa Zrinjskim značio je da je Velež nakon prvog punog kruga prvenstva tek osma najbolja ekipa lige, sa istim brojem bodova kao Rudar Prijedor u zoni ispadanja i samo dva više od posljednjeplasiranog Posušja. Mostarci su u prvih devet utakmica skupili dvije pobjede i to obje u gostima i nakon tog poraza u gradskom derbiju odlučili su se rastati sa dotadašnjim trenerom Goranom Sablićem. Rođeni su bili na koljenima, bez ideje kako okrenuti stvari, bez ideje ko bi mogao sjesti na klupu, bez ideje kako probuditi ovu ekipu i izbjeći još jednu borbu za ostanak; pred sobom su mogli vidjeti samo teške, modre kiše. I gorku jesen.

Kada je potvrđeno da će ekipu privremeno preuzeti u tom trenutku još uvijek sportski direktor Ibro Rahimić niko nije sumnjao da će on barem privremeno stabilizovati situaciji. Bio je ovo treći put da je nekadašnji igrača Veleža sjeo na klupu svog kluba; ako nešto Rahimiću ne možete oduzeti onda je to njegova ljubav i posvećenost ovom klubu. U tom trenutku još uvijek sportski direktor tima nije napravio nikakvu taktičku ili revoluciju u pristupu; i sam je priznao da je samo pokušao zategnuti ono što je u svom kratkom boravku u Mostaru pokušao postaviti Goran Sablić.

Sedam mjeseci kasnije Velež u svojim rukama čvrsto drži odluku o tome ko će završiti na četvrtom mjestu i osigurati Evropu, a u revanš utakmici finala Kupa sa Zrinjskim boriti će se i za trofej. Kako su Rođeni dospjeli ovdje?

Subotnji remi u Posušju je zapravo je potvrdio možda i najpodcijenjeniju stvar ovog Rahimićevog Veleža - njegov sistem. Veležov trener je u odnosu na prvu utakmicu finala Kupa igranu u srijedu promijenio kompletan tim, svih jedanaest igrača. I koliko god da je bilo očito da postoji problem u uigranosti i prepoznavanju situacija, odnosno razlika u individualnom kvalitetu, isto je toliko bilo jasno i da Velež i dalje igra na isti način i kroz iste mehanizme kao i četiri dana ranije. Do prvih izmjena Posušje jeste bilo bolje, ali to ne umanjuje vrijednost sistema kojeg je Rahimić uspostavio, jer na kraju je upravo to što je Veležu donijelo napredak i rezultat ove sezone.

Njegov Velež ne igra neki pretjerano lijep i efikasan fudbal; i dalje su na velikih 18 golova manje od trećeplasiranog Sarajeva ili na nevjerovatnih 42 gola manje od prvaka Borca. Rahimićev prioritet bio je zategnuti odbranu - manji broj primljenih golova znači i manji broj poraza, a manji broj poraza automatski donosi samopouzdanje. Jeste, zvuči možda i previše banalno, ali u fudbalu ponekad najjednostavnije stvari imaju najviše smisla. I donose najbolji rezultat.

Banalan zato nije bio način na koji je Ibro Rahimić ispunio svoj cilj. On je logiku okrenuo naopako; svjestan da se s ovim kadrom nikako ne može zatvarati ili nadtrčavati s protivnicima, Rahimić je pokušao da utakmice kontroliše posjedom. U tome mu pomaže činjenica da u Anti Hrkaću, Besimu Šerbečiću i Tariku Kariću, te ispred njih prije svega Abdullahu ima igrače koji su u stanju iznijeti takvu ideju. Velež je od dolaska Rahimića odigrao trećinu utakmica ispod tri gola, svjestan da je to najbolji način da se u ovako izjednačenoj ligi napravi rezultat i izdvoji u najboljeg od ostalih. U prvih devet kola tako je Velež izgubio šest utakmica i primio 15 golova; u 31 utakmici koju je vodio Rahimić, uključujući i kup, Velež je poražen isto tako šest puta, a primio je tek 16 golova, od čega 12 u prvenstvu.

Naravno da Velež u gradski derbi i revanš finala Kupa Bosne i Hercegovine ulazi pod pritiskom i sa ogromnim imperativom, jer u igri je trofej. Međutim, nepobitna je činjenica da Velež u tu utakmicu ulazi i kao autsajder u odnosu na Zrinjski, objektivno manje kvalitetna ekipa čiji bi trijumf i preokret zaostatka iz prve utakmice zapravo bio veliko iznenađenje. Ali za Velež i njegove navijače je važnije da u završnicu sezone ulaze i sa potpuno drugačijim sentimentom nego li je bio tamo u septembru. Ibro Rahimić nije golim rukama samo izvadio kestenje iz vatre, nego ih je servirao za kraj, kao najslađi desert.

Jer šta god da se desi u srijedu, šta god da se desi do kraja sezone, u Veležu danas barem mogu reći da su do kraja u igri na oba fronta i to sa dobrim kartama u ruci. A to je prije sedam mjeseci, dok su nad Mostarom padale one teške, modre kiše i dok je sve djelovalo kao početak još jedne duge i gorke jeseni, izgledalo nemoguće.