Muharem Bazdulj - Mitologija poraza

U svom romanu “Stadionska groznica” Nik Hornbi, strastveni navijač Arsenala, odlično je zapazio kako se pravi navijači više “lože” na poraze nego na pobjede. Neko bi rekao, kao što se kockar otkriva po paradoksalnom uživanju u gubitku, tako i pravi navijač bolji pamti epske poraze nego velike pobjede. A život, ni lični ni sportski, nije život bez poraza.

Navijače Njukasla jedan poraz posebno boli. Od tog poraza je prošlo je tačno trideset godina, tačno do u dan, baš na dan objavljivanja ovog teksta. Bio je, dakle, treći april 1996.

Bila je to prva sezona Premijer lige gdje je broj klubova “skraćen” sa 22 na 20. Titulu je branio Mančester junajted, ali je njihov “prezimenjak” Njukasl junajted u sezonu ušao mnogo bolje. Tim koji je vodio Kevin Kigen bio je na prvom mjestu tabele čak 212 dana, a u jednom trenutku je imao čak dvanaest poena više od tima na čijem je čelu bio Aleks Ferguson. Ipak, riječima legendarnog Jogija Bere: Nije gotovo dok nije gotovo!

Mart je počeo loše za Njukasl kad su na svom terenu izgubili od glavnih konkurenata. Bilo je 0:1. Gol za goste je postigao Erik Kantona. Ipak, Njukasl u tom trenutku i dalje ima bod više. I kad ih sredinom marta, Mančester junajted prestigne na tabeli, Njukasl i dalje sve ima u svojim rukama pošto ima dvije utakmice manje. Što bi se reklo, samo su od sebe zavisili i ako bi pobjeđivali nije im bilo nužno da se drugi rezultati “poklope”.

U takvoj situaciji i takvoj atmosferi dolazi meč s Liverpulom koji je takođe u dobroj formi i treći je na tabeli. I oni, međutim, imaju dvije odigrane utakmice viška u odnosu na Njukasl, uz dvije pobjede manje, pa nije pretjerano realno (mada nije matematički nemoguće) da se umiješaju u bitku za naslov. I jedni i drugi su izgubili svoj prethodni meč: Liverpul protiv Notingem Forest, a Njukasl protiv Arsenala.

Igralo se na Enfildu, a počelo je na najuzbudljiviji mogući način: golom, već u drugoj minuti. Poveo je domaći Liverpul, strelac je Robi Fauler. Prošlo je samo osam minuta od prvog gola, igrala se, dakle, deseta minuta meča, kad je Njukasl izjednačio golom Lesa Ferdinanda, a na asistenciju Faustina Asprilje. (I ne mogu da odolim da ne pomenem kako Mihajlo Spasojević čiju smo knjigu “Noge Jarmile Kratohvilove” pominjali ovdje prije dvije nedjelje, ima i knjigu “Labudova pesma Faustina Asprilje”; čovjek stvarno zna da daje naslove). A samo četiri minute nakon Ferdinandovog gola David Žinola pogađa za Njukasl za potpuni preokret: 1:2.

U prvoj trećini prvog poluvremena pala su, dakle, tri gola. U posljednje dvije trećine nije pao niti jedan. Zna se tako desiti u fudbalu: eksplozija, pa smirivanje. Ima uostalom i utakmica gdje se sve vrijedno gledanja desi u prvih desetak minuta. Ova, međutim, nije bila takva. Ako je u to vrijeme u našim krajevima i bilo sportskih kladionica, nije bila opcija da se igra u kojem će poluvremenu pasti više golova. Poslije tri gola u prvom, mnogi bi danas otpisali tikete gdje se prognozira više golova u drugom poluvremenu. A ovo je bila baš takva utakmica. U drugom su, naime, pala četiri.

U devetoj minuti nastavka već je 2:2. Strelac drugog gola za Liverpul isti kao i u slučaju prvog: Robi Fauler. Nakratko, ali zaista samo nakratko, izgledalo je da se sve vratilo na početak, no poslije samo dvije minute, asistent kod prvog gola Njukasla, Faustino Asprilja sada biva strelac: dva prema tri, Njukasl ponovo vodi, “svrake” ponovo grakću u radosnom prizivanju titule koju ponovo naslućuju. Ni to, međutim, ne traje dugo, mada, istini za volju, traje duže od dvije minute, tačnije - traje deset minuta kad Liverpul ponovo izjednačava golom Stena Kolimora.

Onda po mnogo čemu djeluje da imamo reprizu prvog poluvremena, uz blage amandmane i varijacije: u prvom se sve desilo u prvoj trećini, a u drugom u prvoj polovini. Uglavnom sam finiš se približava, a nema novih pogodaka. Neriješen rezultat nikom ne odgovara previše, donekle odgovara Mančester junajtedu, mada bi njima, usprkos tradicionalnom rivalstvu sa Liverpulom, ovdje najviše odgovaralo da Njukasl ostane bez ijednog boda. I tako se i desilo. U devedeset i drugoj minuti, kad se već očekivao posljednji sudijski zvižduk, na asistenciju Džona Barnsa ponovo pogađa Sten Kolimor: 4 prema 3 za Liverpul. I tu je kraj.

Opšte je mišljenje da je ovo bila jedna od najboljih utakmica ikad igranih u Premijer ligi, a nisu rijetki ni oni koji misle da je – najbolja. Takođe, skoro da vlada konsenzus da je upravo ovim porazom Njukasl izgubio titulu. To je eksplicitno, primjera radi, sedam godina kasnije rekao David Žinola, mada bi poneko rekao da je zadnji ekser u lijes gubitka titule bio kasniji poraz protiv Blekburna kad su primili dva gola u posljednjih deset minuta.

Njukasl junajed titulu u Engleskoj nije osvojio još od davne 1927. Otud je ova vicešampionska pozicija iz 1996. imala, kako se to kaže, gorak ukus. Ova sezona u cjelini zavređuje zaseban tekst, a što se konkretno ove utakmice tiče, često se citira izjava tadašnjeg šefa stručnog štaba Liverpula Roja Evansa da bi treneri poslije šest mjeseci masovno umirali od srčanih udara kad bi svi mečevi bili takvi.

Bio sam pred kraj četvrtog razreda gimnazije kad sam gledao ovu utakmicu. Jedva je nekoliko mjeseci prošlo da je završio rat. Kad je se sjetim, ne znam ježim li se od one radosti zbog povratka mira, od sjećanja na sportsko uzbuđenje ili zbog svijesti o tome koliko je vremena prošlo, a u memoriji se čini bukvalno da se jedva moglo stići udariti dlanom o dlan.